Marketing
na sliku i priliku
mojoj Mami 
Bilo je jako malo djece s podočnjacima. Često bi zakasnila. Nekad ne bi stigla. Kao mala nisam shvaćala zašto je noću nema. Zar ne spava? Često je znala reći da dolazi i ja bi je čekala, nekad satima, dugo u noć. Na vrhu stuba, gdje mi je glasna televizija probijala uši. Zapravo ne znam zašto je u našoj kući sve glasnije nego drugdje. Mala su djeca već spavala kad sam ja razmišljala. Nisam znala na sat, nisam bila jako pametna. Nisam voljela jesti, pogotovo ne Nutellu. Trudili su se prilagoditi me nekoj drugoj dimenziji, pod nekim svojim, a opet tuđinskim zvonom. Bila sam lijepa, to znam. I jako jako dobra. Bilo je malo djece sa granicama koje su im bile postavljene. Malo strpljive djece. Češće bi se čula djeca u plaču. U vrisku. Prestrašena. Znala su biti bezobrazna. Takva djeca su bila oko mene. Sve što sam ikad započela bilo je zbog nekog drugog. U školi sam počela konstantno plakati. Djeca su znala da sam takva, oni su mislili da sam takva zbog sebe. Ali zbog sebe nikad nisam bila tužna. Zapravo mene često nema. Ja postojim, Ja baš ja samo s njom. Promjenila me, smijala sam joj se bezbroj puta, a opet, uvijek me samo ona rastuži, pa se smiri zbog naše ljubavi, pa mi zadaje rane, pa ih zacjeljuje. To sam naslijedila od nje. Uvijek se sve dogodi posve neočekivano. Dosta me ljudi znalo, ali nisu me pamtili. Više nije tako. Znam i zašto.Kriv je krug. Svijet je okrugao. Često sklizak. Možda drugi ne bi posrnuli kada bi imali glavu kao ja, možda su jači. Znaju se snaći. A opet, nisu kao ja otpočetka. A opet, možda nisam ni ja.
HTJELA BI DA SE OVAJ POST NE KOMENTIRA
:
Post je objavljen 04.05.2006. u 13:29 sati.