ponavljaju se poznati horizonti
puni naslikanih osmijeha
i stvaraju nam sliku vremena
koje je samo preletjelo
koje je bilo brže od nas
izoštravajući se,
oštrina slike ipak stigne
bljedjeti
ne može se sve zaboraviti
goli razoreni obzori
gube se među izgubljenim snagama
i moćnijim osjećajima
baš kad se želimo okrenuti
i proviriti u sve slike
kad se od brige polu-ludi probudimo iz sna
tihi nas glasić pokušava pokrenuti,
zastane na tren
da se ne isprekida
da ne shvati sve za ozbiljno
kao zbilju
da nastavimo onako sanjati
kad namjerno nagazimo
u tople jučerašnje kapi
i udišemo današnje tako ponosno
i radosno
preveći se da ih sutra nećemo zaboraviti
to je samo igra
a mi zaigrani
shvaćamo što gubimo
ali još ne povlačimo usne
iz blagog smješka
ne ostavljamo ni tihi glasić
koji nas sad tjera da zaboravimo
dogodilo se
neće se ponoviti
šarene će treperave slike
zajedno s
ružnima gorjeti
jer sve iza horizonta sprema se
na isto
pobjedničko mjesto
a igra završava
kada sami pređemo u vječnost
Post je objavljen 15.05.2006. u 16:10 sati.