Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 25.10.2009.

One of these days ....

no.359

Stavljam ruke na radijator u kuhinji. Kroz dlanove mi krene toplina koja se razdvoji u ramenima i opet sjedini sjurena tamo dolje niz leđa. Maloprije sam gledala dijelove jednog filma kojeg si pustim samo da uživam u ljepoti muškaraca koji njime šeću.
Tada mi činjenica što su radijatori upaljeni do maksimuma čini zadovoljstvo.
Okomita bijela rebra koja ispuštaju toplinu postaju njegovi dlanovi i mislim si, ne, ja znam da bi mi tako tijelo reagiralo samo da me dotakne na taj način.
Vjerojatno će doći dan kada ću odjenuti haljinu i osjećati se u njoj lijepo. Jedna večer kada neću morati piti da se osjećam slobodno. Moje oči izdržati će tamni pogled a smijeh biti iskren i zavodljiv.
Neću se glupirati, govorit ću tiho, plesati polako pripijena uz njega u nekom polumraku. Glazba će me voditi i gorjet ću pod njegovim dlanovima.
Znam da mora doći dan kada ću se osloboditi.

Image and video hosting by TinyPic

Jer ako ne dođe uskoro bojim se da ću postati čudovište.

25.10.2009. u 02:04 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.





The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.





LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."