nedjelja, 27.09.2009.
Erase please, erase.
Gledala sam teve. Ispohala sam meso. Nisam se smijala.
Pokušala sam napraviti razliku između realnosti i stanja u kojem ja živim. Gledala sam film o rudarima koji sviraju limenu glazbu. Prepoznala sam se u njihovom dirigentu. Dok je sve išlo kvragu, on je samo mislio na orkestar. Okolo su ljudi dobivali otkaze, gubili dostojanstvo, pobirali batine ali on je samo želio dirigirati.
Razmišljam koliko je to dobro.
Neki dan je prijateljica iz srednje škole totalno dobronamjerno na fejsu objavila par fotki naših ludorija iz srednje. Htjela me razveseliti. Nije ona kriva što me uhvatilo kretensko raspoloženje. Što se vreća koju sam zapečatila raspala i sve se opet prosulo po meni.
Došlo mi je da vrištim, da urlam da nestanem na toliko dugo dok opet sve ne zaboravim. I bilo bi normalno reći, ma to su srednjoškolski dani, tko tada nije bio blesav. Ja sam u nekim stvarima ostala toliko blesava da bijega na žalost nema. Najviše me bole propusti. Boli me onaj predivan dečko iz prvog razreda, dok sam ja bila četvrti, crne kose i crnih očiju. On me boli najviše od svega. Boli me što sam mogla sve a nisam ništa . I opet počinjem a ne želim.
NE ŽELIM.
Mogla bih ovu pjesmu koja trenutno svira slušati zauvijek. Osjećam da me filtrira. Da izvlači sve što ne valja i odnosi sa notama tko zna gdje. Nevažno. Daleko.
Ne želim. Iskaljivati se na ljudima koji nemaju pojma što se događa. Niti ne smiju znati.
Željela sam prijateljstvo ali ne mogu. Ne mogu, baš ne mogu sa jedinom osobom koja je savršena osoba da mi bude najsavršeniji prijatelj. Jer sam mislila da je on TAJ napokon. I jest.
Samo jednoj drugoj.
Što ima nova pita se nebeski gledatelj moje životne sapunice.
Ništa dragi. Svaka epizoda završava istim raspletom. Glavna junakinja gubi obraz, gubi dostojanstvo gubi sebe. Laže i bježi.
Ovih dana bježim u osmijeh dotičnog gospodina poliglota. Očarao me glumom. Opet ništa nova rekli bi najvjerniji gledatelji i ne bi se prevarili. Talent, mogućnost i hrabrost to je ono što me privlači.
To je ono što sam nekad htjela i ja. I mogla sam da nisam kukavica.
Možda je vrijeme da objesim neke stvari na klin. Da se pomirim sa svijetom. Sa Bogom, sa sobom. U redu je, shvaćam. Boli, plačem, ali shvaćam. Ljudi su RAZUMNA bića.
Nema ljubavi, ne za mene. Bog me voli. To znam jer osjećam ali ne pričam o toj ljubavi.
Trenutno su mi misli fatalne i zato sva ova nezadovoljna slova.
Nestala sam. Unutra sam i želim van. A ne znam kako.
Definicija ludila: raditi jedno te isto cijelo vrijeme i očekivati promjenu.
LUDA SAM OČIGLEDNO.
petak, 25.09.2009.
Riječi lete, zapis ostaje.
no.353
Volim razglednice, i kad me se ljudi sjete kada su daleko.
Posebno hvala Dinku, koji me se sjeti svaki puta kada prijeđe granicu u bilo kojem smjeru.
Lijep pozdrav s Trešnjevke :)
Rebecca.
subota, 19.09.2009.
Ištekaj se i bježi.
no.352
Ostavila je još jednu ljubavnu poruku. Ljubičastog osjećaja pobjegla sam dalje. Natrag. Na lažnu livadu na kojoj sam naslonila žuti bicikl na ogradu. Odmah tamo kraj bunara. Imam par krava i nešto ovaca. Imam i svinju. Sadim artičoke a danas sam pokušala sa rižom. Spavam u alatnici. Na lažnim farmama također je teško sagraditi dom.
Pronašla sam sasvim nenadano jednu video kazetu. Pogled, glas, ljubav i onaj osmijeh kad mu nos ode u špic. Dom je tamo gdje je srce. On nosa moj dom naokolo sa sobom očigledno.
A onda bijeg, naravno.
Sasvim nenadano zakoračila sam u mrak. Na kraju hodnika čula se glazba. Nisam ušla. Primakla sam lice i promatrala. U dvorani nije bilo nikoga osim njega. Gledao se u ogledalo savršeno miran. Koža mu je svjetlucala orošena znojem, na vratu titrala je žila kucavica. Upravo je stao. Disao je duboko. Gledao se u oči. Zadržala sam dah da se ne bi odala . Ionako me pokrivala glazba. Osjećala sam se kao damu kradem jedan savršeno intimni trenutak ali nisam se mogla pomaknuti sa mjesta.
Ispružio je ruku sa otvorenim dlanom prema gore. Dotaknuo lice i sasvim polako prošao niz tijelo. Zatvorio je oči i pričekao trenutak u pjesmi koji mu je odgovarao. Udahnuo je i tijelo mu je krenulo za rukom. Ne sjećam se više glazbe. Sjećam se bubnjanja u sljepoočicama i trnaca koji su se sjurili niz moj vrat. Sjećam se njegovih kretnji i paranja zraka kada bi se u pirueti zaustavio tik uz pod. Sjećam se bijele potkošulje natopljene znojem i crnih očiju koje su fokusirano jurile dvoranom.
Sjećam se sebe kako sam banula u dvoranu i kako je stao on i kako je stala glazba. Sjećam se kako me gledao i disao i kako mi je bilo vruće.
I sjećam se kako sam otvorila usta, ne znam otkuda izvukla hrabrost i rekla:
'' Hoćeš li plesati sa mnom? ''
Naučila sam prevesti rečenicu sa španjolskog i provesti je u djelo.
Trenutno je dvadeset tri sata. Možda odvedem peseka van samo da osjetim vjetrić na licu. Nisam napisala ništa. Što se tiče fejsa ne bih smjela biti dirnuta takvim stvarima jer nije to moja priča. Na ušima imam slušalice. Govori mi da je njegov otac bogat i da mu je dao ključeve Kraljevstva božjeg. Ponudio mu je sobu tamo ali on je pobjegao na stražnja vrata i bacio ključ.
Ono što mene dirne, što mi naježi kožu, što mi zamagli oči i što me smiri. Nakon svega, nakon udaraca po tipkama klavira koji me dovedu do stanja predaje on kaže da po prvi puta osjeća ljubav, osjeća se voljenim.
I to je dosta. I to je dosta.
Sada razumijem.
četvrtak, 17.09.2009.
Jer sanjajući uvijek idem k tebi....
no.351
Udahnula sam fini muški parfem. Okrenula se još jednom u krevetu. Sunce je inzistiralo. Otvorila sam oči. Zidovi su sada bijeli, krevet prostraniji. Ispružim svoje duge lijepe noge, rastegnem se. Ustanem i rastvorim bijele zavjese. Novi dan doslovno utrči u sobu. Izađem na balkon i savršeno filmski se istegnem. Zažmirim, pustim vjetar da mi počešlja kosu. Napravim kavu. Staklo u kupaoni je zamagljeno. Tamnoplava bočica stoji na rubu kade zapjenušana na vrhu. Vlažni ručnik prebačen preko ruba prozora. Prstom lagano pređem preko usana, zatim sasvim nježno po vratu putanjom tijela, spontano puštam da ispisuje poruke po koži. Prizivam vlažne dodire, ne želim da nestanu. Pijem kavu koljena skupljenih ispod brade. Promatram plavo nebo. Zapišem rečenicu, dvije u svoju bilježnicu. Plavom olovkom pišem o sebi, crvenom o njegovim dodirima. Osjećam dah na vratu ali to je samo vjetar. Zabavljam se promatrajući zavjesu kojom se vjetar neumorno igra. Zavidim joj dok je u tom ljubavnom plesu. Puštam glazbu. Glas me zavodi i odvodi. Oblačim onu baršunastu haljinu. On pjeva baš o njoj i mjesecu. Ugađam si bez kompromisa.
Zagrizem jabuku a njen sok klizne niz bradu putem vrata. Liznem vrh kažiprsta i lagano usmjerim odbjegli nektar u pravcu usana. Glas poziva na mjesečinu. Odbijam ponudu ali ne i glas. Njega nikada ne odbijam. Uživam u danu.
Zatvaram knjigu jer stigla sam do zadnje strane. Ostavila sam glavnog junaka u svoj njegovoj slavi. Začuo se zvuk gume na šljunku u dvorištu. Moj junak se vratio. Samo da uparkira kočiju.
Mlaz vode iz tuša zašumi na dnu kade. Otkopčavam jedan po jedan gumbić, polako. Spuštam košulju ravnomjerno niz ramena. Dlanom opisujem prostor kojeg je zauzeo pod slapom tuša. Kose su nam mokre, usne spojene. Prepuštam se valu vode, strasti, njegovih prstiju.
Večeramo. Sunce odlazi. Sada. Sada je vrijeme za mjesečinu. Jedan lagani instrumental. Moji prsti pojavljuju se i nestaju u crnoj kosi. Vrata od balkona su otvorena, vjetar i zavjesa smireni promatraju zavidno. Nas dvoje u ovom trenu plešemo bolje. Opijena, predana i zavedena izdahnem. Kapci su mi teški i umorni.
Mačak se dere,zahtjeva hranu. Moj zid je opet bordo crvene boje. Zavjesa je nestala, balkona nema.
Pogledam si u noge. Nisu duge i vitke. Nemam baršunastu haljinu koju pjesma poziva da je obučem.
Miris koji je zakuhao moje jutarnje polusnivanje odavno je ispario.
Možda negdje u kuhinji imam jabuku.
Devet je sati i trideset minuta.
Počinje još jedan dan.
subota, 12.09.2009.
Otvori prozor- pogledaj van.
no.350
Ići će ovim redom.
Sada ću ovdje napisati nešto.
Zatim ću izvjesiti ručnike na balkon, da se suše.
Vjetar puše jako dobro da bih tu aktivnost izbjegla.
Zatim ću pospremiti sobu. Podignut ću deke, istresti prašinu, obrisati sa polica istu i pomesti.
Pospremanje kreveta ću svesti na prekrivanje ga dekom. Za danas dosta.
Popit ću kavu. Pogledat kroz prozor vjerojatno sa pomisli da bih mogla malo izaći van ali neću.
Zatim ću se vratiti u kupaonu i novu turu veša ubaciti u žuti škaf. Tko zna hoće li onda više biti vjetra.
Možda do tada padne kiša.
Iz dnevne sobe odnijet ću laptop preko u sobu i otvoriti word sa novim tekstom.
Možda ću ga završiti.
Slušat ću glazbu. Previše razmišljati bez zaključaka.
Onda će već biti noć. Možda pogledam Crvenog zmaja.
Legnut ću u krevet i negdje oko ponoći zaspati.
Najveći motiv ostatka dana je '' ne donositi zaključke''.
Možda se PROBUDITI.
srijeda, 09.09.2009.
no.349
U pozadini svira moj soundtrack za život. Lakše je, briga me. Otkuda uopće u zadnje vrijeme ta potreba boriti se protiv sebe. Danas je u jednom trenutku postalo nepodnošljivo.
Trenutno što?
Šalica čaja a razmišljam o čaši nečega. Ne zbog bijega, dobro, možda malo ali ne toliko. Postala sam rob ovog stana. Svjesno i samopredajno. Nimalo zadovoljna tom činjenicom ne činim ništa.
Kakvo iznenađenje. Imati ga u glavi po cijele dane je luksuz koji si priuštim bez obzira na sve.
Jer tada, i samo tada stvari vrijede. Kada ih proživljene umjesto mene izbaci na nebo.
Vizualni užitak je poseban. Prelaziti polako pogledom po nekome ili nečemu što ti je lijepo vrlo je ispunjavajući.
U mojem slučaju čežnjom ali polako učim da stvari i ljude ne trebaš posjedovati da bi u njima uživao.
Teško mi je jer sam patološki ljubomorna na sve živo. Ne želim biti ali osjećaj iznutra me pojede bez ikakve kontrole.
Objasnim ja sebi u glavi kako je zaista ali to nešto jednostavno ne pušta.
Danas sam se probudila sa glavoboljom. Zamotala sam glavu u deku i nastavila spavati. Ustala sam petnaest do jedanaest. U kuhinji se živo raspravljalo o tome što englezi pišu o nama u novinama. Pravedna hrvatska piskarala se sada zgražaju a donedavno su pisali iste stvari. Tko ih šljivi. Ja više ne.
Nikom više ne vjerujem.
Ne zanima me niti utakmica. Da, bit ću sretna ako pobjedmo ali nisam više vezana za reprezentaciju.
Nisam od Turske. Ne trebaju mi takvi šokovi u životu. Nije toga vrijedno. Jedino što možete od mene ćuti u vezi nogometa je kako pojedinci dobro izgledaju u dresu i van istoga.
Fuck nogomet i ono što on predstavlja u ovoj državi. FUCK.
U 21 sat gledam 'Island' sa MacGregorom i Johansonicom.
Volim si zamišljati da sam ponekad Michael Douglas u filmu 'Dan ludila'.
Da mi jednostavno pukne.
Da uzmem bejzbol palicu ida mlatim po svemu i svačemu, bez reda.
Tražiš nekog krivog? Baci kamen u zrak i pogodit ćeš već nekoga, jel?
Da. Kako ti baš sve znaš.
Nisam bila na moru predugo.
Nestrpljivo poput djevojčice sa kartom u rukama stala sam ispred velikog bijelog broda.
Sjela sam na crvenu stolicu na promenadnom deku i čekala. Sunce je lupalo i sve je bilo najnormalnije svima oko mene. Ja na brodu nisam bila dugo. Zaboravila sam tu ljepotu osjećaja.
Kada je u 10.30 h truba ispustila svoj prodorni glas: tuuuuuuuuuuuuuu, u meni je nešto puklo.
Imala sam svoje tamne naočale ali da me netko baš gledao vidio bi da su ispod njih provirile suze.
Bio je to toliko lijep trenutak da je postalo nepodnošljivo.
Brod je ostavljao za sobom nekoliko nijansi svjetliju plavu boju, na samom vrhu sjedio je galeb a sunce je skakutalo po površini mora koje je zbog toga izgledalo kao da je posipano zlatom.
Išla sam preko. Mir, tišina i samo zvuk valova.
Najviše na svijetu bih sada željela da mogu napisati da mi se dogodio kraj Moleovih godina kapućina , ali nije. Moja sloboda na onaj način bojim se da je zauvijek zazidana u mojoj glavi.
Žalosnog li zaključka.
Bojim se da je kavez o kojem je govorila Eowyn zauvijek zaključan. Tragično je što sam to dopustila.
I nema tu katarze zato kaj sam ja to sad sad sve iznijela na svjetlo. Nema na žalost. Poput Patrickove ispovjedi shvatila sam već odavno da od svega što pišem nema ništa. Tek slova koja se pojavljuju nakon ove crtice koja titra i tako izaziva da pukneš u neku tipku.
Papir i word podnose svašta.
Bila sam doma samo pola dana nakon Zadra a već sam pogrizla sve nokte i opet me sve boljelo.
Sada znam da sam bolesna na živce.
Treba li se osobi bolesnoj na živce dati da radi sa mladima?
Vjerojatno ne ali ja ću biti vrlo profesionalna. Vrlo.
Ono što me nimalo ne veseli to je stanovita profesionalna predstava. Uništili su mi je foleri i birokrati.
Ostaje mi odrađivati je. Ju –hu. Jedan plačni smajlek ubaciti ovdje molim lijepo.
Što me trenuto raduje?
Raduju me Psihe. Volim tu predstavu. Volim kako je živa na sceni i što znači.
Raduje me …. Trenutno me ne raduje ništa.
Treba prestati sa nekim zabludama i sve će biti lakše i jednostavnije.
Hoću li napokon naći tko će me slušati što pričam a da u očima vidim pažnju. Nekoga tko će moju pjesmu na radiju odslušati dokraja. Nekoga tko kada sretne nekog drugog neće zaboraviti da ja stojim sa strane. Nekoga sa kime mogu ići pogledati film od zajendičkog nam dragog redatelja a da djevojka istog nema što za prigovoriti. Hoću li naći prijatelja, prijateljicu, srodnu dušu i pratitelja.
NEĆU.
Moram se pomiriti da se to neće nikada dogoditi, da je moj put kroz život putovanj e za jednu osobu – mene. Preostaje mi i dalje da se rukujem sa prolaznicima sa pnekim popijem kavu ili napravim kakvu dobru predstavu. Moram prestati pričati im svoje životne priče. Ne smijem pred njima plakati i zahtjevati da me razumiju. Oni su samo prolaznici. A ja to nikako da shvatim. Očigledno nisam zaslužila nekoga da hoda uz mene i to valja poštivati. Ne mogu prolaznike tjerati da idu dalje samnom.Oni su na svojim putevima. I više ne vjerum, više ne, da je tamo negdje u svijetu, jedan par nogu hoda i da će se naša dva puta spojiti u jedan i da ćemo u istom ritmu nastaviti dalje.
NE VJERUJEM VIŠE U TO.
I to je u redu. U savršenom redu. Ako ponovim to još par puta možda se i uvjerim.
Njegov glas je u pozadini . Glas koji me zagrlio još davno i utješio svojom bojom.
Nakon svih tih godina On je jedini koji me natjera da sve oprostim, zaboravim i da jednostavno budem. Pa makar na sat dva, dok je oko mene. Sa njim nisam sama. Sa njim hodam paraleno iako je on na svom putu kojeg niti ne vidim niti znam gdje je. Nemam potrebu znati i to je ljubav.
Utakmica traje, na playki One tree hill, u mojoj najdražoj šalici 3 in 1 jacobs kavica. Ujutro ću opet imati podočnjake.
O great ocean, o great sea.
Run to the ocean, run to the sea.
Idem na fejs otvarati pandorine kutijice.