Pregled posta

Jer sanjajući uvijek idem k tebi....

no.351

Sedam je sati, sunce je tek neko vrijeme na nebu. Prvi puta otvorim oči. Bijeli mačak me gleda. Promrmljam nešto iako me ne čuje i okrenem se na drugu stranu. Kroz rupice na kapku prozora lupa sunce i stvara mi mrežu ispovjedničkog prozora ravno pred očima. Prerano je za ispovjed. U kupaoni šuška brat, sprema se za školu. Kapci su mi teški, odbijaju se otvoriti. Zašto i bi uostalom. Čujem kako se vrata od stana zatvaraju. Malac je otišao. Nošen strujanjem zraka do mene dopre miris kojim se moj mali brat igra velikog dečka.




Udahnula sam fini muški parfem. Okrenula se još jednom u krevetu. Sunce je inzistiralo. Otvorila sam oči. Zidovi su sada bijeli, krevet prostraniji. Ispružim svoje duge lijepe noge, rastegnem se. Ustanem i rastvorim bijele zavjese. Novi dan doslovno utrči u sobu. Izađem na balkon i savršeno filmski se istegnem. Zažmirim, pustim vjetar da mi počešlja kosu. Napravim kavu. Staklo u kupaoni je zamagljeno. Tamnoplava bočica stoji na rubu kade zapjenušana na vrhu. Vlažni ručnik prebačen preko ruba prozora. Prstom lagano pređem preko usana, zatim sasvim nježno po vratu putanjom tijela, spontano puštam da ispisuje poruke po koži. Prizivam vlažne dodire, ne želim da nestanu. Pijem kavu koljena skupljenih ispod brade. Promatram plavo nebo. Zapišem rečenicu, dvije u svoju bilježnicu. Plavom olovkom pišem o sebi, crvenom o njegovim dodirima. Osjećam dah na vratu ali to je samo vjetar. Zabavljam se promatrajući zavjesu kojom se vjetar neumorno igra. Zavidim joj dok je u tom ljubavnom plesu. Puštam glazbu. Glas me zavodi i odvodi. Oblačim onu baršunastu haljinu. On pjeva baš o njoj i mjesecu. Ugađam si bez kompromisa.
Zagrizem jabuku a njen sok klizne niz bradu putem vrata. Liznem vrh kažiprsta i lagano usmjerim odbjegli nektar u pravcu usana. Glas poziva na mjesečinu. Odbijam ponudu ali ne i glas. Njega nikada ne odbijam. Uživam u danu.
Zatvaram knjigu jer stigla sam do zadnje strane. Ostavila sam glavnog junaka u svoj njegovoj slavi. Začuo se zvuk gume na šljunku u dvorištu. Moj junak se vratio. Samo da uparkira kočiju.
Mlaz vode iz tuša zašumi na dnu kade. Otkopčavam jedan po jedan gumbić, polako. Spuštam košulju ravnomjerno niz ramena. Dlanom opisujem prostor kojeg je zauzeo pod slapom tuša. Kose su nam mokre, usne spojene. Prepuštam se valu vode, strasti, njegovih prstiju.
Večeramo. Sunce odlazi. Sada. Sada je vrijeme za mjesečinu. Jedan lagani instrumental. Moji prsti pojavljuju se i nestaju u crnoj kosi. Vrata od balkona su otvorena, vjetar i zavjesa smireni promatraju zavidno. Nas dvoje u ovom trenu plešemo bolje. Opijena, predana i zavedena izdahnem. Kapci su mi teški i umorni.

Mačak se dere,zahtjeva hranu. Moj zid je opet bordo crvene boje. Zavjesa je nestala, balkona nema.
Pogledam si u noge. Nisu duge i vitke. Nemam baršunastu haljinu koju pjesma poziva da je obučem.
Miris koji je zakuhao moje jutarnje polusnivanje odavno je ispario.
Možda negdje u kuhinji imam jabuku.
Devet je sati i trideset minuta.
Počinje još jedan dan.

Post je objavljen 17.09.2009. u 23:37 sati.