srijeda, 09.09.2009.
no.349
U pozadini svira moj soundtrack za život. Lakše je, briga me. Otkuda uopće u zadnje vrijeme ta potreba boriti se protiv sebe. Danas je u jednom trenutku postalo nepodnošljivo.
Trenutno što?
Šalica čaja a razmišljam o čaši nečega. Ne zbog bijega, dobro, možda malo ali ne toliko. Postala sam rob ovog stana. Svjesno i samopredajno. Nimalo zadovoljna tom činjenicom ne činim ništa.
Kakvo iznenađenje. Imati ga u glavi po cijele dane je luksuz koji si priuštim bez obzira na sve.
Jer tada, i samo tada stvari vrijede. Kada ih proživljene umjesto mene izbaci na nebo.
Vizualni užitak je poseban. Prelaziti polako pogledom po nekome ili nečemu što ti je lijepo vrlo je ispunjavajući.
U mojem slučaju čežnjom ali polako učim da stvari i ljude ne trebaš posjedovati da bi u njima uživao.
Teško mi je jer sam patološki ljubomorna na sve živo. Ne želim biti ali osjećaj iznutra me pojede bez ikakve kontrole.
Objasnim ja sebi u glavi kako je zaista ali to nešto jednostavno ne pušta.
Danas sam se probudila sa glavoboljom. Zamotala sam glavu u deku i nastavila spavati. Ustala sam petnaest do jedanaest. U kuhinji se živo raspravljalo o tome što englezi pišu o nama u novinama. Pravedna hrvatska piskarala se sada zgražaju a donedavno su pisali iste stvari. Tko ih šljivi. Ja više ne.
Nikom više ne vjerujem.
Ne zanima me niti utakmica. Da, bit ću sretna ako pobjedmo ali nisam više vezana za reprezentaciju.
Nisam od Turske. Ne trebaju mi takvi šokovi u životu. Nije toga vrijedno. Jedino što možete od mene ćuti u vezi nogometa je kako pojedinci dobro izgledaju u dresu i van istoga.
Fuck nogomet i ono što on predstavlja u ovoj državi. FUCK.
U 21 sat gledam 'Island' sa MacGregorom i Johansonicom.
Volim si zamišljati da sam ponekad Michael Douglas u filmu 'Dan ludila'.
Da mi jednostavno pukne.
Da uzmem bejzbol palicu ida mlatim po svemu i svačemu, bez reda.
Tražiš nekog krivog? Baci kamen u zrak i pogodit ćeš već nekoga, jel?
Da. Kako ti baš sve znaš.
Nisam bila na moru predugo.
Nestrpljivo poput djevojčice sa kartom u rukama stala sam ispred velikog bijelog broda.
Sjela sam na crvenu stolicu na promenadnom deku i čekala. Sunce je lupalo i sve je bilo najnormalnije svima oko mene. Ja na brodu nisam bila dugo. Zaboravila sam tu ljepotu osjećaja.
Kada je u 10.30 h truba ispustila svoj prodorni glas: tuuuuuuuuuuuuuu, u meni je nešto puklo.
Imala sam svoje tamne naočale ali da me netko baš gledao vidio bi da su ispod njih provirile suze.
Bio je to toliko lijep trenutak da je postalo nepodnošljivo.
Brod je ostavljao za sobom nekoliko nijansi svjetliju plavu boju, na samom vrhu sjedio je galeb a sunce je skakutalo po površini mora koje je zbog toga izgledalo kao da je posipano zlatom.
Išla sam preko. Mir, tišina i samo zvuk valova.
Najviše na svijetu bih sada željela da mogu napisati da mi se dogodio kraj Moleovih godina kapućina , ali nije. Moja sloboda na onaj način bojim se da je zauvijek zazidana u mojoj glavi.
Žalosnog li zaključka.
Bojim se da je kavez o kojem je govorila Eowyn zauvijek zaključan. Tragično je što sam to dopustila.
I nema tu katarze zato kaj sam ja to sad sad sve iznijela na svjetlo. Nema na žalost. Poput Patrickove ispovjedi shvatila sam već odavno da od svega što pišem nema ništa. Tek slova koja se pojavljuju nakon ove crtice koja titra i tako izaziva da pukneš u neku tipku.
Papir i word podnose svašta.
Bila sam doma samo pola dana nakon Zadra a već sam pogrizla sve nokte i opet me sve boljelo.
Sada znam da sam bolesna na živce.
Treba li se osobi bolesnoj na živce dati da radi sa mladima?
Vjerojatno ne ali ja ću biti vrlo profesionalna. Vrlo.
Ono što me nimalo ne veseli to je stanovita profesionalna predstava. Uništili su mi je foleri i birokrati.
Ostaje mi odrađivati je. Ju –hu. Jedan plačni smajlek ubaciti ovdje molim lijepo.
Što me trenuto raduje?
Raduju me Psihe. Volim tu predstavu. Volim kako je živa na sceni i što znači.
Raduje me …. Trenutno me ne raduje ništa.
Treba prestati sa nekim zabludama i sve će biti lakše i jednostavnije.
Hoću li napokon naći tko će me slušati što pričam a da u očima vidim pažnju. Nekoga tko će moju pjesmu na radiju odslušati dokraja. Nekoga tko kada sretne nekog drugog neće zaboraviti da ja stojim sa strane. Nekoga sa kime mogu ići pogledati film od zajendičkog nam dragog redatelja a da djevojka istog nema što za prigovoriti. Hoću li naći prijatelja, prijateljicu, srodnu dušu i pratitelja.
NEĆU.
Moram se pomiriti da se to neće nikada dogoditi, da je moj put kroz život putovanj e za jednu osobu – mene. Preostaje mi i dalje da se rukujem sa prolaznicima sa pnekim popijem kavu ili napravim kakvu dobru predstavu. Moram prestati pričati im svoje životne priče. Ne smijem pred njima plakati i zahtjevati da me razumiju. Oni su samo prolaznici. A ja to nikako da shvatim. Očigledno nisam zaslužila nekoga da hoda uz mene i to valja poštivati. Ne mogu prolaznike tjerati da idu dalje samnom.Oni su na svojim putevima. I više ne vjerum, više ne, da je tamo negdje u svijetu, jedan par nogu hoda i da će se naša dva puta spojiti u jedan i da ćemo u istom ritmu nastaviti dalje.
NE VJERUJEM VIŠE U TO.
I to je u redu. U savršenom redu. Ako ponovim to još par puta možda se i uvjerim.
Njegov glas je u pozadini . Glas koji me zagrlio još davno i utješio svojom bojom.
Nakon svih tih godina On je jedini koji me natjera da sve oprostim, zaboravim i da jednostavno budem. Pa makar na sat dva, dok je oko mene. Sa njim nisam sama. Sa njim hodam paraleno iako je on na svom putu kojeg niti ne vidim niti znam gdje je. Nemam potrebu znati i to je ljubav.
Utakmica traje, na playki One tree hill, u mojoj najdražoj šalici 3 in 1 jacobs kavica. Ujutro ću opet imati podočnjake.
O great ocean, o great sea.
Run to the ocean, run to the sea.
Idem na fejs otvarati pandorine kutijice.