subota, 29.08.2009.
Fališ mi do bola.
no.348
Znam da će godina biti ista.
Tješim se stihovima.
Jer se poznajem.
Ipak, lažna nada nikne za mene a znam da na poljima od snova ne pušta se korijenje.
LJUBAV - diktator srca.
(Volim te.)
četvrtak, 27.08.2009.
Bez tebe? nema šanse.
no.347
MacPhisto.
Kako lako je izbaciti sve iz sebe skriven iza jednog takvog imena.
Ono što je neprisutno kod njega kao njega inaće je seksualnost.
Jer se ne prodaje kao takav.
Zato mi je MacPhisto uzbudljiv jer ga tu imam kao muškarca.
Uzbudljivog i privlačnog u onom smislu.
Zato volim kada skroz sexy poljubi objektiv kamere i razdrlji košulju pa ubaci one svoje plave oči u kadar i fokusira pogled bez treptaja.
MacPhisto je bio kad sam ja imala petnaest godina.
Petnaest.
Kad se samo sjetim koliko me uzbuđivala njegova pojava i taj glas.
On je tada imao samo dvije godine više od mene sada.
I danas mu ne trebaju vražji rogići da kaže svakome što ga ide, no MacPhisto je i dalje živ.
Bono je meni bitan na više nivoa i kao takvog ga imam u svom životu.
On za mene nije cd koji odvrtim u playki i gotovo. Oni koji me znaju, ZNAJU što je on meni zaista.
Live from Sidney mi je najdraži koncert.
Koncert na kojem nisam bila a kao da jesam.
I MacPhisto, vrag koji se razmazane šminke emocionalno slomi pred tisućama ljudi, odvrati pogled i zagrli sam sebe.
Nitko drugi. Nema šanse.
srijeda, 26.08.2009.
no.346
Nedostajem mu ja.
Nedostajem sama sebi.
Već sam dugo na HOLD ON tipkici i nikako da opalim po PLAY.
Osjećam se lagano rečeno jadno.
Nije ovo klasična jadikovka.
Ma nije ni jadikovka. Ovaj dečec iz snow patrola mi plače na uho u pozadini i tako je krenulo raspoloženje.
Prazna mi je glava.
Nema naprijed. Nema naprijed.
Ma što god napišem tako je isprazno.
Ti neki ljudi. Ljudi sa kojima bih se rado družila a ne mogu.
Ljudi?
Čovjek. Kojeg sam upoznala. Koji mi je zanimljiv i drag i sve ono što te može privući nekome da provodiš sa njime vrijeme.
Naravno to se ne događa. Zbog cure ili zbog toga što mu nisam dovoljno zanimljiva - nevažno.
Važna za mene je činjenica da se ne družimo koliko bi htjela.
I to me žalosti.
Osjećam se prazno u tom segmenutu. Jako.
Jer puno puta kroz dan mi padne napamet kada o nečemu razmišljam - što bi on sad rekao, sarkastično iskomentirao ili jednostavno bilo što. Onda mi dođe da nazovem ali ne nazovem - jer što ako je djevojka tamo?
Zar su i prijateljstva tako nedostižna baš kao i ljubavi?
Sanjala sam predstavu. Puna dvorana. Ja kasnim. Utrčavam na svoje mjesto. Darko me čeka. Oni stoje na sceni i čekaju početak ali predstava ne počinje.
Zašto?
Ja kopam po torbi - nemam cedeja sa glazbom!
Ultimativna noćna mora. Oni počinju igrati bez glazbe, iznose to nekako, trude se.
Osjećaj u trbuhu - grozota.
Trčim dolje da im kažem što se događa a na pola puta stoji on u nebeskoplavoj majici.
Val osjećaja koji me poklopio tada i sada opet dok pišem je neopisiv.
Zagrljaj u kojeg sam mu se bacila i njegove ruke oko mene.
Ništa dvosmisleno, sexualno ili na bilo koji drugi način.
Osjećala sam mir i zaštitu.
Osjećala sam se toliko zaštičeno da nemam riječi kojima bih to opisala, zaista, jer to nikada na javi nisam
doživjela.
I nije me bilo briga više za ništa.
Onda sam razmišljala o snovima i razgovoru sa Filipom o tome što oni znače.
Sklona sam se prikloniti njegovoj teoriji.
Lakše je podnijeti tako neke stvari.
I totalni sam kreten što ne mogu suvislu rečenicu napisati kako mi je bilo ona dva predivna dana.
Bojim se.
Bojim se da ako napišem i slova izletjet će sve ono iz mene i pobjeći.
Mogu reći samo da volim.
Volim jako.
To je jedini zdravi i neokaljani osjećaj koji posjedujem.
Jednom već.
Jednom već.
subota, 08.08.2009.
I tek sada kad pogledam unazad vidim kako si prošao kroz zidove i ušao u moj život.
no.345
U Utorak možda. Ako ću biti pametna.
AKO.
subota, 01.08.2009.
Ono što sam voljela ukralo mi je ljubav i ono što sam imala u rukama držala sam prečvrsto i nisam ni primjetila da je nestalo
no.344
To glupo svjesno puštanje koje ne vodi ničemu.