srijeda, 26.08.2009.
no.346
Nedostajem mu ja.
Nedostajem sama sebi.
Već sam dugo na HOLD ON tipkici i nikako da opalim po PLAY.
Osjećam se lagano rečeno jadno.
Nije ovo klasična jadikovka.
Ma nije ni jadikovka. Ovaj dečec iz snow patrola mi plače na uho u pozadini i tako je krenulo raspoloženje.
Prazna mi je glava.
Nema naprijed. Nema naprijed.
Ma što god napišem tako je isprazno.
Ti neki ljudi. Ljudi sa kojima bih se rado družila a ne mogu.
Ljudi?
Čovjek. Kojeg sam upoznala. Koji mi je zanimljiv i drag i sve ono što te može privući nekome da provodiš sa njime vrijeme.
Naravno to se ne događa. Zbog cure ili zbog toga što mu nisam dovoljno zanimljiva - nevažno.
Važna za mene je činjenica da se ne družimo koliko bi htjela.
I to me žalosti.
Osjećam se prazno u tom segmenutu. Jako.
Jer puno puta kroz dan mi padne napamet kada o nečemu razmišljam - što bi on sad rekao, sarkastično iskomentirao ili jednostavno bilo što. Onda mi dođe da nazovem ali ne nazovem - jer što ako je djevojka tamo?
Zar su i prijateljstva tako nedostižna baš kao i ljubavi?
Sanjala sam predstavu. Puna dvorana. Ja kasnim. Utrčavam na svoje mjesto. Darko me čeka. Oni stoje na sceni i čekaju početak ali predstava ne počinje.
Zašto?
Ja kopam po torbi - nemam cedeja sa glazbom!
Ultimativna noćna mora. Oni počinju igrati bez glazbe, iznose to nekako, trude se.
Osjećaj u trbuhu - grozota.
Trčim dolje da im kažem što se događa a na pola puta stoji on u nebeskoplavoj majici.
Val osjećaja koji me poklopio tada i sada opet dok pišem je neopisiv.
Zagrljaj u kojeg sam mu se bacila i njegove ruke oko mene.
Ništa dvosmisleno, sexualno ili na bilo koji drugi način.
Osjećala sam mir i zaštitu.
Osjećala sam se toliko zaštičeno da nemam riječi kojima bih to opisala, zaista, jer to nikada na javi nisam
doživjela.
I nije me bilo briga više za ništa.
Onda sam razmišljala o snovima i razgovoru sa Filipom o tome što oni znače.
Sklona sam se prikloniti njegovoj teoriji.
Lakše je podnijeti tako neke stvari.
I totalni sam kreten što ne mogu suvislu rečenicu napisati kako mi je bilo ona dva predivna dana.
Bojim se.
Bojim se da ako napišem i slova izletjet će sve ono iz mene i pobjeći.
Mogu reći samo da volim.
Volim jako.
To je jedini zdravi i neokaljani osjećaj koji posjedujem.
Jednom već.
Jednom već.