petak, 31.07.2009.
Već mi sve to nedostaje. Zaista ne znam uživati.
no.343
''Naravno da se ovo događa u vašoj glavi, Harry, ali zašto, pobogu, mislite da je zbog toga manje stvarno? ''
''Istina je nešto lijepo i strašno pa zato treba sa njom oprezno postupati.''
'' Prošlo je devetnaest godina otkako ga je posljednji put zabolio ožiljak. Sve je bilo dobro. ''
utorak, 28.07.2009.
Do it or do it not there is no try ( Yoda )
no.342
09.25 M.S.
Rijetka su vremena kada ja ovako zarana sjedim i nešto pišem.
U trenutku zaključujem da je osjećaj vrlo zadovoljavajući. Ili barem tako mislim.
Mislim o osjećaju. Zanimljivo.
Uglavnom.
Nemam pritiska iza sebe, iznad sebe jedino malo, malo unutar sebe ali kroz dan će i to vjerojatno izblijedjeti.
Uvijek shvatim u ovakvim trenutcima da je za pisanje zaista potreban mir. Zbog onoga u glavi. Ionako sve juri sto na sat, pojačano okolinom, glazbom, televizorom i ljudima uokolo koji vrište.
Biti sam na ovakav način je luksuz. Anomalije se javljaju u obliku blage psihičke poremećenosti ili nazovimo je navikom, na način da stalno očekujem neki povik, zazivanje ili nešto treće, uglavnom vrlo glasno i destruktivno.
Dakle evo trenutka u kojem sam zaista sama u miru i trošim ga na objašnjavanje.
Vrlo tipično za mene.
Meni je glava kao neka vreća puna svačega. Nemam sekunde a da o nečemu ne razmišljam i to većinom ne svojom voljom. I sad kad je vreća preko reda napunjena treba je malo pretresti da se stvari nabacane u nju stalože.
Upravo sam upotrijebila preneseno značenje.
Svaki čas trebao bi zazvoniti telefon a ja bih trebala odgovarati na neka bizarna pitanja.
Znam.
Ne znam.
Da, da, naravno.
I ostala birokratska sranja.
Ne mogu si pomoći a da ne pomislim, da onome koji uživa u birokraciji zaista fali dio duše.
Znam gdje se Lucifer sakrio nakon pada. Rascijepio se na milijune dijelova i sakrio po administracijama diljem planete.
Fuckin cock suckers. Igranje Boga na najnižim granama ljudskih ophođenja. Fuj.
Nisam često ovdje ali moj prezir naspram toga je toliki da i ovo malo jedva podnosim.
Mrzim to usiljeno smješkanje i kimanje glavom.
A lijepo sam počela. Trudila sam se.
Fejsbuk.
Previše sam na fejsbuku i moram se od toga odviknuti. Tamo nema ništa što bi me trebalo držati zalijepljeno za kompjuter,
I uvijek ista priča. Svo pisanje svede se na nulu kad je žica utaknuta u lap jer stalno idem online i čačkam po fejsu.
Fuck fejs. Zarobio me. Nikad neću izaći van dok je mjesto za lapom slobodno. Koja žalost.
Izaći van je isto postao pojam.
Nekadašnja kontradikcija počela se prevaljivati na jednu stranu. Koliko god to loše ili dobro bilo. Godine. Navika. Što god. Ali nemam potrebu za ljudima više kao nekad.
Neke lekcije sam naučila i to gradivo mislim primijeniti. Sve ima cijenu pa tako i moj mir, moja duša i ja sama cijela. Zaustavila sam se od nasrtanja na vjetrenjače i rekla tko vas j***, sada znam da ne moram preko vas i jednostavno ih zaobišla.
Zaobići vjetrenjaču. Kako se to ranije nisam sjetila.
Ne mogu više lagati sama sebi i drugima. Ne mogu i ne želim. Zbog sebe jer sam se umorila.
''Neka vaša bude crna ili bijela, neka vaš odgovor bude Da ili NE nikad ništa između.''
Dobra knjiga naravno uvijek je u pravu i sada shvaćam značenje tih riječi.
Zašto govorimo Da kada mislimo Ne i obrnuto? Samo zbog drugih i naravno svog Ega. Ako nešto ne želim uvrijedim nekog ili si presudim takvom odlukom i sve se to vraća na mene. Treba doći na tu razinu da se to prihvati kao činjenicu. I ne bi bilo teško da nemam zdrmani Ego. Riječ je o uvjetovanom ponašanju, o psihi od koje ne mogu samo tako pobjeći.
Opravdavam li se time. Da. Mislim da imam pravo ali također mislim da se kukavički stalno na to izvlačiti. A upravo i to radim.
OPEN YOUR EYES.
Kako ćeš prodrijeti do ljudi i oni do tebe ako se sa njima ne baviš. Koliko je arogantno odustati od ljudi? Jako.
Volim ljude. Volim početnu ideju što smo morali biti. Mrzim ono što jesmo. Zaista.
Ovo prvo je Božje, ovo drugo je naše.
Prijateljica me pita; pa dobro kako možeš vjerovati u Boga?
I to prevali preko usana samo tako.
Vjerujem u Boga jer vjerujem u ljude, Vidim Ga u ljudima. Vidim IDEJU.
Sve ostalo što se događa je od Čovjeka. Od ljudi i njihovih ideja.
Mogu pisati do sutra u što smo se pretvorili. Ja bih voljela da živimo kako je zamišljeno.
Daleko smo od toga, ustvari nikad nitko nije tako živio. Dakle želim nešto nemoguće.
EGO SUM.
Teško je stalno biti na nekoj zadovoljavajućoj razini. Meni se ne da jer je to većinom laž.
Ne želim provoditi vrijeme sa ljudima sa kojima moram vagati što ću reći, smijem li reći i brinuti se hoću li ja sad tu nešto ispasti glupa. Jer se svi tako prokleto drže pametnima da to nije normalno. A ja sam pušila tu priču. Da su pametni a ja nisam. A znam da jesam.
I ne želim više živjeti u strahu.
Živjeti u strahu je živjeti na pola. ( Buzz Lhurman )
Opet moja linija manjeg otpora? Ovaj puta ne. Zaista, samo naučena lekcija.
Ne zatvaram se, naravno. Ali odustajem. To nije ono odustajanje kad čovjek kaže; ma dižem ruke od svega. Nije. Samo sam napravila odmak i to je to.
Sve ovo ima ton pravdanja. Da istina je. Pravdam se ali sama sebi. Zašto sam bila takva i ovakva. Ma još uvijek sam samo što sada to znam.
Prvi korak ka izlječenju ičega je priznavanje samom sebi.
Ja sam to i to. Koliko god grdo bilo. A grdo je.
Najveći grijeh je ići protiv sebe samog. KAKV GOD TI BIO. Jer ako nešto radiš, voliš i osjećaš to je tvoja priroda i ne možeš drugačije.
Ako nisi neki patološki psihopat, pedofil ili masovni ubojica – zašto i bi.
Dokle god ne štetiš ikome oko sebe dobro je.
Pitanje je koliko štetiš sam sebi.
Koliko štetim sama sebi?
Tako da sam inertna i lijena. Jedina šteta. Produkt moga straha.
Strah je odvratna stvar. Najodvratnija na svijetu.
Jer te zarobi u vlastitoj glavi.
To su one zamke o kojima Norman govori u Psihama.
'' Ja sam se u svojoj rodio. ''
Lakše je pobjeći iz Azkabana nego iz straha koji te drži u vlastitoj glavi.
Pokušavam.
Vraćam se na vjetrenjače.
Ići oko njih a ne preko.
I reći DA kada je vrijeme za DA i reći NE kada je vrijeme za NE.
Sve ostalo je manje važno.
Od 'možda' i sivila me boli glava i ne volim sebe kakva sam kad baratam tim terminima i bojama.
Svijet je u nijansama, tu su palete boja, ljudi također i to je divno jer tako mora biti ali odnosi i naše ponašanje mora biti čisto. ČISTO.
Za masku imam scenu.
I naravno krećem od sebe. Strah u meni u ovom trenutku šapuće: Prrrekasno.
Ne. Nije.
srijeda, 22.07.2009.
Ponoć je kada počinje dan. Dakle danas mi je rođendan.
no.341
Osim naravno ...
Ajmo dalje.
utorak, 21.07.2009.
Hej mladiću kako si mlad.Da li ti je itko ikad rekao da sličiš na princa iz tisuću i jedne noći. O da...
no.340
I know it's stupid to be mad about the boy
I'm so ashamed of it but must admit the sleepless nights I've had
About the boy
On the silverscreen
He melts my foolish heart in every single scene
Although I'm quite aware that here and there are traces of the cad
About the boy
Lord knows I'm not a fool girl
I really shouldn't care
Lord knows I'm not a school girl
In the fury of her first affair
Will it ever cloy
This odd diversity of misery and joy
I'm feeling quite insane and young again
And all because I'm mad about the boy
So if I could employ
A little magic that will finally destroy
This dream that pains me and enchains me
But I can't because I'm mad...
I'm mad about the boy
nedjelja, 19.07.2009.
Kakav otac takav sin.
no.339
Čula sam da tu ima i nekih suza.
Neće bit dobro.
četvrtak, 16.07.2009.
Ne postoji nešto što ne postoji.
No.338
Samo na žalost, ja to ne znam.
... Ili zbog navike, bojiš se na kocku staviti srce ....
utorak, 14.07.2009.
U snovima sanjaju sreću, a plovit se boje ....
no.337
Ustvari više je sve djelovalo kao neki open air događaj. Mnoštvo ljudi je plesalo sa čašama piva u rukama. Opet neko dekadentno raspoloženje.
Iako je to sve na otvorenom, ležim izvaljena preko kauča, sama. Osjećam se slobodno i opušteno unatoč.
Prilazi mi konobar, odjeven u crnu košulju.
Sjeda na naslon. Rukom pomakne kosu koja mi je pala preko lica. Ništa ne govori, samo me gleda. Gleda me dugo. Spusti ruku prema rubu moje crne majice i samo jednim prstom prođe lukom njenog unutrajeg ruba. Od jednog ramena do drugog. Jako znakovito u trenutku.
Zatim nešto nažvrlja na papir, stavi ga u moj dlan i produži dalje.
Papir je bon za besplatnu pivu.
Zatim stojim naslonjena uza zid i promatram ljude kako plešu na bijelom podiju. Reflektori doslovno lete lijevo - desno, izbacuju crvene, plave i žute trake svjetla. Izgleda super i mami me da se pridružim plesačima ali to ne činim.
U maloj uskoj sobici sam. Vruče je i prozor iza nas je zamagljen. On je visok, jak i ima široka ramena.
On je naslonjen na zid.
Ja sam između zida i njegovog čvrstog tijela. Ruke mi sklopljene oko njegovog vrata. Ne govorimo ništa.
Njih dvije promatraju. Jedna je plavokosa a druga brineta. Tek tada počinjem osjećati sram. Osvješćujem sebe i sve postaje groteskno. Vadim papirić koji mi je dao konobar. Njih dvije se nasmiju i pokažu identične papire u svojim rukama. Sada se osjećam potvrđeno glupo.
Osjećam se prevareno od vlastitog sna.
Budim se i jedino što osječam je čežnja. Za nečim sličnim u onoj sobici dok se njih dvije nisu pojavile.
Pijem kavu, jedem sendvič.
Na balkonu vjetar prevrče listove mojih devnika.
Suše se na vjetru jer ih je u podrumu uništila kiša. Čitajući listove koje sam spasila postalo mije jasno zašto je možda bilo pametnije ostaviti ih da strule i propadnu.
Ali moja taština me nagnala da ispeglamsvaku prokletu stranu i stavim ih na sušenje.
I sad su na balkonu na štenderu za veš. Moje frustracije, gluposti, nerealni snovi vijore na vjetru.
Neka ih.
No neke stvari nisam uspjela spasiti. Srednjoškolske godišnjake, slike sa dramske, slike od malog Maxa, sve su se razlile i propale. Ono što sam sa guštom bacila je knjiga koju sam ispunjavala sa Buby, Ninom i Normom. Gomila frustracija , kivnosti, zlobe i nesređenih misli.
Bilo je bitno samo napakostiti. Ništa drugo. Dugo sam to čuvala ali sada sam sa guštom bacila. I lakše mi je.
Jako.
Gledam Hannibala več danima. Zbog one predivne scene ispod Ponta Vecchia u Firenzi. Onog sunca koje je puklo kroz prozore i razlilo se po rijeci.
Možda nagovorim Esteru zaista da pođe samnom. To bi bilo lijepo jer je senzibilna na lijepo baš kao i ja i znam da bi u to znale i mogle zajedno uroniti.
Već je red. Zaista. RED.
Imam novu predstavu. Dogodila mi se neki dan u kompletu. Imala sam ideju još od prije. U međuvremenu se dogodila druga, no likovi ostaju. Dogodio mi se i naslov. Sretna sam kada zaključam ideju i počinjem.
Počinjem uskoro sa pisanjem. Moram prvo još proći neke stvari. Znam što želim reči, znam zašto baš taj tekst. Imam sve odgovore još na početku. Imam početak i kraj.
I tu sam sretna.
Nisam sretna što sam izgubila frenda iako sve više i sumjam da mi je ZAISTA bio frend. Sa moje strane moje prijateljstvo je bilo bezuvjetno. Moja ljubav prema njemu stvarna ali imala sam uvijek osjećaj da on ne doživljava to kao neku istinu.
Imam filing da je puno riječi od njegove strane bilo u prazno.
Dojadilo mi se svako malo ispričavati za stvari za koje se nisam imala razlog ispričavati.
Samo zbog mira. Ali neću si dozvoliti da se nečije frustracije i nesigurnosti lome preko mene.
Nikada više. Niti ću svoje probleme nametati drugima.
Znam kome mogu. A u njemu sam se prevarila. Nemam namjeru ga čak ni sama sebi opravdavati. Ima mozak, godine i razum ...razlučiti što je istina što nije i kakav odnos imamo. I ne dati se gaziti pod baldahinom zvannom sretna veza. Predugo nosi svoje tamne naočale. Ta veza je sve samo ne sretna. ALI TKO SAM JA DA TO KOMENTIRAM.
Što se nas tiče, ja sam mislila da je to prijateljstvo.
Eto nije.
Šteta. Ali gubi i on mene samo što to nikad od njega neću ćuti ili dobiti na znanje.
A lupit će ga to saznanje u jednom trenu. Ne laskam si da sam nekaj posebnoga ali nas dvoje je funkcioniralo odlično.
Trebala sam već onda nakon one epizode ostati na distanci i gotovo. Već je tada bilo gotovo.
Imam ljeto da prebolim.
Ostaje sirova poslovna suradnja.
More me ovi frustrirajuću snovi.
Snovi.
Neobični, strastveni, zagonetni i zadovoljavajuči.
Problem je kad izađem na ulicu, van među ljude.
Tamo nisam senzualna i zavodljiva na nekom kauču usred partija.
Čak ni kada se potrudim biti.
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I --- stoje
nedjelja, 05.07.2009.
Say nighty-night and kiss me ...
no.336
Bilo je toplo i dekadentno. Preko lijevog ramena i susjedovog tijela do mene, promatrala sam oženjenog muškarca koji je baš pio pivu.
Bilo je toplo i i dekadentno a misli u mojoj glavi su slagale slike kako mu raskopčavam košulju i prelazim dlanovima po prsima sve do dijela gdje tijelo mistično nestaje u rubovima traperica stegnutima remenom.
Okrenula sam glavu na desnu stranu. Jedan je izgovarao tekst svoje pjesme u stisnutu šaku i njihao se u ritmu a onaj koji je mene privukao, nije govorio ništa. Nosio je crne hlače i naočale u kojima izgleda zanosno. Nismo izmjenili niti riječi.
Zatim je došetala Ona i povela me u kuću. Cijelu večer izbjegavala sam ući jer sam znala da je tamo On. Vodila me za ruku kroz hodike u kojima sam prepoznavala lica.
Ostala sam sama.
U susjednoj sobi Ona je vikala na njega.
Vikala je oštro i govorila stvari za koje sam znala da su ispravne ali sam željela da prestane. Ušao je u sobu i pogledao me. Mrzila sam sebe u tom trenu jer sam opet dopustila misao o nas dvoje negdje pred jutro. Ono što je rekao nikada ne bi izgovorio da mu nisam te riječi stavila u usta. Željela sam, trebala ih čuti. Nestao je a nestala sam i ja.
U jednoj sobi ležala sam sa Njom ( jednom drugom) na krevetu i ljubila je, a ona je ljubila mene. Osjećaj je bio želja. Njega dolje u hodniku i Njega vani sa prstenom na ruci.
Njega sa prstenom na ruci. Nije lijep što je dobro jer nisam ni ja, tajanstven je što je dobro jer sam i ja.
Ima ženu, što je u ovom trenu dobro jer u ovom trenu je imam i ja.
Probudila sam se oko 11 sati, sestre su upravo došle sa placa.
Soba je bila u polumraku ali je miris iz kupaone pozivao da požurim sa cijeđenjem veša.
Dobro jutro.
Zaista sanjam svašta u ovo zadnje vrijeme. Nije mi nimalo čudno što sam sanjala da sam sa ženom, jer u samom snu je imalo savršenog smisla. Nema veze ni što je to bila Ona.
On postoji. Dobro je što je ljeto i neću ga dugo vidjeti.
Zaista je oženjen. I to je dobro. Zaista TO je dobro.
Ali kada smo na rastanku i kada si nakon 'bok,bok' vrlo blizu usana damo tu pozdravnu 'ležernu' pusu,
i kada se okrenemo da odemo a ruke su nam još jedna u drugoj sve dok se vrhovi prstiju ne odvoje .... tada si dopustim onu znanu užarenu kuglu duboko u utrobi koja se raširi cijelim tijelom.
Ali velika sam i znam da je to sve. Znam da je to sa njegove strane, potvrđivanje samom sebi da je poželjan i dalje.
Ali to je zaista sve. Moram li spomenuti da je drag i dobar i da je to njegova kvaliteta. Ne moram. I sve je na svojem mjestu u mojoj glavi što se toga tiče dok me ne pobere ovakav san, a na glavi slušalice kroz koje, dok ovo pišem, klizi glazba koju mi je dao da si skinem jer je predivna.
Moja Marijana bila je u pravu. Vrijeme sa vremenom poklopi ljude. Izgubiš svoju generaciju jer si stalno petljao sa nekom drugom.
I kad se osvrnem oko sebe i sjednem sa curama iz srednje na kavu skužim da su oko mene žene, majke i supruge.
Ne želim djecu, nije u tom poanta. Poanta je u tome da su one napravile 'sve u svoje vrijeme'.
Ja nemam svoje vrijeme ili imam - ali je obrnuto, izmiješano.
Bila sam mamica kada sam trebala biti djevojčica a sada je obrnuto.
To je jedina stvar sa kojom nisam zadovoljna - a to je ujedno sve.
Mir mi je pobjegao.
Znala sam da neće dugo.
Jer dobro je biti sam ali ujedno i nije.
Molim?
Idem, oprati suđe, ocijediti novu turu veša, možda sa bratom otići u Maksimir.
Ono što je dobro da kad poželim mogu zaklopiti oči a tamo preko mog lijevog ramena i susjedovog tijela do mene vidjeti njega i nastaviti gdje sam stala.
Dobro da je ljeto, dobro da je ljeto.
Dobro.