utorak, 14.07.2009.
U snovima sanjaju sreću, a plovit se boje ....
no.337
Ustvari više je sve djelovalo kao neki open air događaj. Mnoštvo ljudi je plesalo sa čašama piva u rukama. Opet neko dekadentno raspoloženje.
Iako je to sve na otvorenom, ležim izvaljena preko kauča, sama. Osjećam se slobodno i opušteno unatoč.
Prilazi mi konobar, odjeven u crnu košulju.
Sjeda na naslon. Rukom pomakne kosu koja mi je pala preko lica. Ništa ne govori, samo me gleda. Gleda me dugo. Spusti ruku prema rubu moje crne majice i samo jednim prstom prođe lukom njenog unutrajeg ruba. Od jednog ramena do drugog. Jako znakovito u trenutku.
Zatim nešto nažvrlja na papir, stavi ga u moj dlan i produži dalje.
Papir je bon za besplatnu pivu.
Zatim stojim naslonjena uza zid i promatram ljude kako plešu na bijelom podiju. Reflektori doslovno lete lijevo - desno, izbacuju crvene, plave i žute trake svjetla. Izgleda super i mami me da se pridružim plesačima ali to ne činim.
U maloj uskoj sobici sam. Vruče je i prozor iza nas je zamagljen. On je visok, jak i ima široka ramena.
On je naslonjen na zid.
Ja sam između zida i njegovog čvrstog tijela. Ruke mi sklopljene oko njegovog vrata. Ne govorimo ništa.
Njih dvije promatraju. Jedna je plavokosa a druga brineta. Tek tada počinjem osjećati sram. Osvješćujem sebe i sve postaje groteskno. Vadim papirić koji mi je dao konobar. Njih dvije se nasmiju i pokažu identične papire u svojim rukama. Sada se osjećam potvrđeno glupo.
Osjećam se prevareno od vlastitog sna.
Budim se i jedino što osječam je čežnja. Za nečim sličnim u onoj sobici dok se njih dvije nisu pojavile.
Pijem kavu, jedem sendvič.
Na balkonu vjetar prevrče listove mojih devnika.
Suše se na vjetru jer ih je u podrumu uništila kiša. Čitajući listove koje sam spasila postalo mije jasno zašto je možda bilo pametnije ostaviti ih da strule i propadnu.
Ali moja taština me nagnala da ispeglamsvaku prokletu stranu i stavim ih na sušenje.
I sad su na balkonu na štenderu za veš. Moje frustracije, gluposti, nerealni snovi vijore na vjetru.
Neka ih.
No neke stvari nisam uspjela spasiti. Srednjoškolske godišnjake, slike sa dramske, slike od malog Maxa, sve su se razlile i propale. Ono što sam sa guštom bacila je knjiga koju sam ispunjavala sa Buby, Ninom i Normom. Gomila frustracija , kivnosti, zlobe i nesređenih misli.
Bilo je bitno samo napakostiti. Ništa drugo. Dugo sam to čuvala ali sada sam sa guštom bacila. I lakše mi je.
Jako.
Gledam Hannibala več danima. Zbog one predivne scene ispod Ponta Vecchia u Firenzi. Onog sunca koje je puklo kroz prozore i razlilo se po rijeci.
Možda nagovorim Esteru zaista da pođe samnom. To bi bilo lijepo jer je senzibilna na lijepo baš kao i ja i znam da bi u to znale i mogle zajedno uroniti.
Već je red. Zaista. RED.
Imam novu predstavu. Dogodila mi se neki dan u kompletu. Imala sam ideju još od prije. U međuvremenu se dogodila druga, no likovi ostaju. Dogodio mi se i naslov. Sretna sam kada zaključam ideju i počinjem.
Počinjem uskoro sa pisanjem. Moram prvo još proći neke stvari. Znam što želim reči, znam zašto baš taj tekst. Imam sve odgovore još na početku. Imam početak i kraj.
I tu sam sretna.
Nisam sretna što sam izgubila frenda iako sve više i sumjam da mi je ZAISTA bio frend. Sa moje strane moje prijateljstvo je bilo bezuvjetno. Moja ljubav prema njemu stvarna ali imala sam uvijek osjećaj da on ne doživljava to kao neku istinu.
Imam filing da je puno riječi od njegove strane bilo u prazno.
Dojadilo mi se svako malo ispričavati za stvari za koje se nisam imala razlog ispričavati.
Samo zbog mira. Ali neću si dozvoliti da se nečije frustracije i nesigurnosti lome preko mene.
Nikada više. Niti ću svoje probleme nametati drugima.
Znam kome mogu. A u njemu sam se prevarila. Nemam namjeru ga čak ni sama sebi opravdavati. Ima mozak, godine i razum ...razlučiti što je istina što nije i kakav odnos imamo. I ne dati se gaziti pod baldahinom zvannom sretna veza. Predugo nosi svoje tamne naočale. Ta veza je sve samo ne sretna. ALI TKO SAM JA DA TO KOMENTIRAM.
Što se nas tiče, ja sam mislila da je to prijateljstvo.
Eto nije.
Šteta. Ali gubi i on mene samo što to nikad od njega neću ćuti ili dobiti na znanje.
A lupit će ga to saznanje u jednom trenu. Ne laskam si da sam nekaj posebnoga ali nas dvoje je funkcioniralo odlično.
Trebala sam već onda nakon one epizode ostati na distanci i gotovo. Već je tada bilo gotovo.
Imam ljeto da prebolim.
Ostaje sirova poslovna suradnja.
More me ovi frustrirajuću snovi.
Snovi.
Neobični, strastveni, zagonetni i zadovoljavajuči.
Problem je kad izađem na ulicu, van među ljude.
Tamo nisam senzualna i zavodljiva na nekom kauču usred partija.
Čak ni kada se potrudim biti.
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I --- stoje