Zaista, o čemu ja to?

petak, 05.09.2008.

no.257

Pitaš me o čemu ja to?

O čemu?

O tome da sam bila fatalno zaljubljena u tebe
koliko god to mogao zamisliti.

Da sam se glupo zbog toga ponašala.
Jer sam to skrivala.
Jer su tolike druge bile zaljubljene u tebe. ( to kao nisi znao )
A ja sam uvijek bila negdje na kraju.
Nimalo plava.
Neprivlačna.
Nevidljiva.
Bez ikakvih prava.
Na tebe.
Na ikoga.

A bio si mi ponekad jedini razlog za odlazak na ono bijedno mjesto.
Jer si bio poseban.
Lijep.
Zanimljiv.

Ali uvijek tako rezerviran.
Prema meni naravno.

I ponekad se sjetim nekih stvari, i boli, boli, boli, boli jer nisam znala drugačije nego da sve upropastim.
Od straha. Najobičnijeg straha.

O čemu ja to.
hm.
Zaista o čemu.

Ovo je bila poprilično bolna 'šamarčina' nakon tolliko godina.

Jer do tvojeg pitanja danas, nekako sam uvijek mislila da si znao ili barem - osjetio.
Ali nema veze.
Ne duguješ mi ništa, kao što nisi ni onda, davno.

Zaista.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 22:31 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Sve je ostalo tišina ...

petak, 05.09.2008.

Zaista, o čemu ja to?

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.