O tome da sam bila fatalno zaljubljena u tebe
koliko god to mogao zamisliti.
Da sam se glupo zbog toga ponašala.
Jer sam to skrivala.
Jer su tolike druge bile zaljubljene u tebe. ( to kao nisi znao )
A ja sam uvijek bila negdje na kraju.
Nimalo plava.
Neprivlačna.
Nevidljiva.
Bez ikakvih prava.
Na tebe.
Na ikoga.
A bio si mi ponekad jedini razlog za odlazak na ono bijedno mjesto.
Jer si bio poseban.
Lijep.
Zanimljiv.
Ali uvijek tako rezerviran.
Prema meni naravno.
I ponekad se sjetim nekih stvari, i boli, boli, boli, boli jer nisam znala drugačije nego da sve upropastim.
Od straha. Najobičnijeg straha.
O čemu ja to.
hm.
Zaista o čemu.
Ovo je bila poprilično bolna 'šamarčina' nakon tolliko godina.
Jer do tvojeg pitanja danas, nekako sam uvijek mislila da si znao ili barem - osjetio.
Ali nema veze.
Ne duguješ mi ništa, kao što nisi ni onda, davno.