Ovo će vjerojatno biti moj prvi post o meni, bez ikakvih sarkazama i sličnog samozavaravanja, kakvi inače prevladavaju kod mene (oni koji vide da imam samo jedan post prije ovoga, moraju znati da je ovaj blog imao određenu prošlost od brijem čak 4 posta, koje sam izbrisao). Molim lijepo da se pripremite, jer u nastavku ćete čitati srcedrapajuću dramu, žilorezačke opise melankolije i depresije, istinite priče o tupim žiletima..damn, već počinjem s ironijom. Anyway...let's get down to business.
Nisam imao u planu pisanje novog posta do svog ponovnog početka pušenja (31.7), ali nažalost prije jedno pol sata sam došao do zaista tužnih spoznaja. Naime, bio sam u nekakvom sjebanom raspoloženju (umor+neispavanost+komarci), i da bih se oraspoložio odlučio sam pustiti svoja dva spota od sistersa. Detonation Boulevard i More. Ideja je bila presavršena, ali onda su me počela proganjati sjećanja sa koncerta spomenutog benda. Još prije koncerta sam se pripremao na nešto izrazito loše, što se ne može opisati riječima, tako da se zapravo nisam razočarao u njemu, nego sam čak bio i zadovoljan (da sam očekivao prosječnu izvedbu bio bih razočaran, ali očekivao sam nešto puno gore). I zatim me puklo. Imam užasan izbor glazbe. Ne želim reći da je ta glazba loša, jer je presavršena, nego sam shvatio da najvjerojatnije nikada neću moći reći za koncert nekog svog dragog benda da je bolji od prosječnog. Zašto? Pa evo razloga. Slušam gothic. I to stari gothic. Najdraži bendovi: Bauhaus, Mission, Sistersi. Kako mogu očekivati da mi neki od tih bendova danas priušti osjećaj kakav se mogao doživjeti na koncertima prije 20-ak godina. To teoretski nije moguće. Pogotovo ako uzmemo u obzir da se ja u to vrijeme još nisam ni rodio, pa samo mogu pretpostavljati kako bi to bilo gledati Eldritcha i Patriciu na pozornici, ili pak Petera Murphya, Siouxie Sioux itd. Većina bendova iz mog glazbenog ukusa je ili izumrla, ili to više jednostavno nije taj bend, makar se tako zvao (sistersi...jedini originalni član Eldritch). Moj zaključak je dodatno poduprlo sjećanje jednog razgovora sa Dawnrazor, u kojem smo zaključili da smo izrazito rijetka populacija tinejđera, mi old skool gothi. I što mi ostaje? Možda bih se trebao prebaciti na moderniju glazbu i slušati HIM, The 69 Eyes, Entwine, Charon itd. Ali zašto? Kada ionako živim u Hrvatskoj gdje imam šansu slušanja nekog kvalitetnog goth/kvazi goth benda svake prijestupne (Phantasmagoria se ne računa). I što sad? Prelazak na drugu vrstu glazbe? Ne. Zašto? Zato što ja mogu izaći iz gothica, ali gothic ne može izaći iz mene. Znači, rezanje žila? Ne, postalo je previše in nakon HIM albuma razorblade romance. Gutanje tableta? Ne, nije dovoljno brutalno+imam samo claritine protiv alergije. Bacanje sa nebodera? Ne, sad sam već u piđami, pa dok se obučem, dođem do najbližeg nebodera, popnem se itd. već ću izgubiti volju. Koji onda kurac oću? Ma, idem si ja pustiti od Mission Dancing Barefoot i objavit ovaj post, pa ću za koji dan opet razmišljat o tome. OK, dogovoreno.
|
