Peek a boo!

12.09.2006., utorak

Someone shot nostalgia in the back

Za početak, ispričavam se svim svojim vjernim obožavateljima za nepisanje posta. Naime, nisam imao nikakve inspiracije kao ni želje za pisanje, pa sam se nadao da ćete biti uvjereni kako sam na moru bez pristupa netu. Ako ste to zaista pomislili, samo tako nastavite.

Uglavnom, u mom životu se nije puno toga promijenilo. Spiercao sam si bradavicu, ponovo sam slobodan, proglašen sam gadom izdajničkim itd. Uglavnom niš posebno. Zato i pišem blog, skužio sam da nemam život. Anyway, neka filozofiranje počne.

1. The Ribnjak
Mada je ova tema vjerojatno već podosta puta prožvakana po raznoraznim blogovima, nekako sam osjetio snažnu želju da prokomentiram to društveno-intelektualno mjesto. Tijekom ljetnih praznika (ne, nisam bio na moru, rekao sam vam to već) sam par puta bio prisiljen otići u taj park. Kad osoba tamo prolazi danju, zapravo ne može primjetiti bilo kakvu razliku između ribnjaka i bilo kojeg drugog parka. Nema se šta vidit. Trava, drveće, dječji parkić, fontana, klupice i to je manje više to. Ali već oko 18-19 sati to se mjesto mijenja. Odjednom tamo viđamo dugokose dječake s bocama kvalitetnog vina (ribar) i Q-packovima žuje, te male vampiruše kako ih vjerno slijede. Ubrzo nakon njihovog prvog pojavljivanja sva djeca iz parka misteriozno nestaju, a klupice preplavljuju braća metalci i vampiruše opsjednuti tamom, depresijom, krvlju, mržnjom i beskrajnom ljubavi prema alkoholu i razno raznim drugim opojnim sredstvima. Nakon podosta konzumiranja svih mogućih opijata, počinju prave dubokoumne razgovore, samo povremeno prekinute divnim zvukovima bljuvanja. Razgovori se najčešće vode oko glazbe, tj. ne glazbe nego alternativne glazbe tipa ajron mejden, metalika, cherckoghiva (ultimate troo bend iz čekhoghlika), hotel tokio, merlin menson itd. Nakon toga slijede razgovori o kosi, gdje dužina kose prikazuje koliko tko dugo sluša tu alternativnu glazbu, i usput se izmjenjuju informacije o najboljim šamponima i regeneratorima. Ne moram ni spominjat kako se razgovori svakih par minuta prekidaju kako bi se popilo još cuge. Zatim slijede izmjene informacija o najboljim oštricama za rezanje zapešća. Tu se najčešće vode žestoke rasprave oko toga je li najučinkovitije koristiti žilet, skalpel, razbijene boce, ili sjekire. Zatim još malo cuganja i onda grupni rigoletto, tj. natjecanje u rigolettu, gdje se gleda tko će uspjeti najviše ispovraćati. I oko 23 zabava završava i svi idu doma na čokolino. Ono što mene zanima je, imaju li ti redovni posjetioci ribnjaka ikakve šanse da poslje vode normalan život. Prosječan posjetioc ribnjaka ima 14 godina, i 90% šansu da će do 15. godine biti ovisan o alkoholu, i ako će imati sreće samo o alkoholu. To su naime sve djeca (ja sam kriva osoba do koristim tu riječ, ali to je činjenica), koja su se jednog dana probudila i odlučila pobuniti protiv svega. Nekako im je palo na pamet da više u životu nije važno biti ono što jesi, nego ono što tvoji roditelji ne žele da budeš. A roditeljima je nažalost najčešće najveći strah da će im dijete postati jedno od onih dugokosih u crnom koji su sigurno u nekoj sekti. I takvo dijete postaje redoviti posjetioc ribnjaka i slijedi crnu masu koja pije jer je to kul, reže se jer je to kul, puši travu jer je to kul, uzima sve što im netko ponudi jer je to kul, a ubrzo postaje alkoholičar, narkoman i psihički nestabilna osoba, a to više nikome nije kul.

2. EMERI!!!
Jebo mu pas, nek mi netko kaže kad su se jebeni emeri nakotili? Nigdje ih nema, i jednog dana, prolazim trgom i vidim ekipicu emera koju sam jedva opazio. Mislio sam si, nema problema, to su neke iznimke, neće ih više biti. Ali sljedeći dan vidim odjednom 3 ekipice emera kako mirno šeću ulicom. Tad sam se počeo zabrinjavati. Ali sada sam već preplašen. Emeri su posvuda!!! Već su preuzeli McDonalds i dobar dio Melina, a sada se njihov pohod nastavlja. Nedavno su imali emo večer u močvari, duplericu u jutarnjem listu, po trgu praktički ostale alternative i nema, sve su sami emeri. Nije ih teško prepoznati...imaju emo frizurice, pierceve na donjoj usni, i izgledaju kao da će se u bilo kojem trenutku rasplakati. I ja ih mrzim. Priznajem to je iracionalna mržnja prema skupini, a ne pojedincima, ali ne mogu si pomoći. Jebeno su arogantni, misle da ih svijet ne shvaća i glazba im je katastrofa. Uglavnom, kenny i ja smo se oko toga jako dobro složili i očekujte ubrzo blog posvećen spriječavanju daljnjeg širenja emo pokreta. A do tada, molim sve svoje obožavatelje da mi pomognu tako da svaki put kad vide emere iskoče pred njih i mašući veselo viknu GEJMERIIII!!!

- 21:51 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Službena autobiografija

Ja sam: Ma†ija, čovjek, nevažna osoba, mamin sin.
Volim: gothic, piercinge, slobodu, plavi walter, čistu hladnu votku.
Ne volim: nirvanu, laži, rutinu, kad me netko pokušava kontrolirati
Nisam: pametan, glup, kao svi drugi, različit od svih.
Dijelim autograme

Što se sluša

Obično: Bauhaus, Mission, Sisters Of Mercy, Clan Of Xymox, Danse Society, Mizar, Siouxie & The Banshees, Diary Of Dreams, Christian Death
Trenutno: Combichrist, VNV Nation, Darvoset, Red Lorry Yellow Lorry, Dead Can Dance, Killing Joke

Linkovi na zanimljivije blogove