|
'Italijanski reporter u kojeg su pucali američki vojnici piše za novine koje govore o surovoj istini američke uloge u Iraku. "Priznaješ da si ubio nevine civile?""Naravno, i to puno njih.""Kako se to desilo?""U blizini moje baze, južno od Bagdada, naša čitava jedinca je napala grupu civila koji su bili uključeni u mirnin demonstracijama. Zašto? Zato što smo čuli pucnjavu. Bilo je kao kupanje u krvi. Izgovor da su ovi civili bili uključeni u 'terorističke akcije' nije radio za mene. To su naši vojni upravitelji htjeli od nas da vjerujemo."Ubili smo više od 30 osoba. To je bilo prvi put da sam se suočio sa užasom svojih vlastitih ruka koje su bile nakvašene krvlju civila. Bacali smo roj bomba na njih. Ljudi su se razbježali, i kad smo došli do mjesta kontrole gdje smo bili postavili naoružane konvoje, moj zadatak je bio da ubijem one koji su izgledali kao da su pripadali 'terorističkim grupama'. To su instrukcije koje smo bili dobili od vojnih zapovjednika."
03/11/05 4 marta, u Bagdadu, američki vojnici su pucali na Italijanku Giuliaana Sgrena, koja je upravo bila puštena iz zatočeništa. Ona vjeruje da su vojnici pucali da bi ubili, kao što su i uspjeli sa drugim Italijanom, Nikolom Kalipara, koji ju je štitio od onih koji su je bili zatočili i koji je bio sa njom.Očevidci koji su bili sa njima, koji su također ranjeni, izjavili su novinarima 5 marta, suprotno šta SAD tvrdi, da je auto u kojem su ove četiri osobe bile nije žurilo te da je već bilo zaustavljeno na nekoliko mjesta radi pregleda u putu ka aerodromu.Il Manifesto (www.ilmanifesto.it), list za koji Giuliana Sgrena radi, je opisan kao 'komunistički list'. Naslovi Sgreninih skorašnjih članaka za Il Manifesto su bili i: "Deset hiljada Iračana u američkim i britanskim zatvorima" (Dec. 29 2004); "Dvije hiljada žrtava u Felludži" (Nov. 26, 2004);"Benzinksi napad na Felludžu?" (Nov. 23, 2004); "Smrtne muke Felludže" (Nov. 13, 2004); "Zaustavite masakar" (Nov. 12, 2004); i "Iterviju sa iračankom mučenom u Ebu Greibu," pokazuju da se ni ona a ni list ne ustežu kada dođe do kritikovanja američke politike i njihovih radnja.Sljedeći intervju sa američkim marincom Džimi Mesej (Jimmz Massey) sa Patricio Labrosom u Il Manifestu se pojavaio na dan prije nego što je Giuliana Sgrena oslobođena i ranjena. Intervju, zasigruno, nije proizveden kako bi sabrao ljubav i prijateljstvo u državnim krugovima u Wašingtonu.'Yo, un marine asesino de civiles’ (‘To Sam ja, marinac, ubica civila')"Vidio sam horor koji smo svakodnveno činili u Iraku. Ja sam bio dio toga. Mi smo svi samo ubice."Mi ubijamo nevine iračke civile cijelo vrijeme. To je način na koji radimo. Mišljenja sam da se trebaju povući sve strane vojske iz Iraka odmah. A ovo kažem za ostale vojnike: kako bi izbjegli kaznu ili osvetu od vojske, neće da pričaju i da priznaju da ubijanje terorista nije naša misija. Naša misija je ubijanje nevinih civila."Ovo je način na koji je Il Manifesto intervju sa Džimijem tekao. On je inačei iz malog grada Waznesville, iz Sjeverne Karoline. Odlučio je povući zastor sa šutnje o ' misiji' u Iraku. Pušten je iz marinaca zbog zdravstvenih problema,napisao je spomenar 'Kaoboji iz Pakla," koji bi trebao izaci pri kraju ovog ljeta."Koji ste bili čin u Iraku?""Bio sam narednik sa Trećim Merinskim Bataljonom za vrijeme invayije, u proljeću 2003 godine.""Koliko ste dugo vremena proveli tamo?""Od 22-og marta pa do 15-og maja. Četiri mjeseca u paklu. Morali su me poslati nazad u SAD zbog 'stres sindroma'. To je izraz u vojničkom riječniku koji koriste da kažu, zbog užasa koji sam vidio u ratu, da sam izgubio pamet.""Jeste li bili marinac duže vremena?""Dvanaest godina.""Jeste li prije bili u ratu?""Nikad.""Sada pripadate grupi Iračkih Veterana Protiv Rata?""Da, otišao sam u Irak sa idejom da oružje masovnog uništenja mora biti uklonjeno. Ali, uskoro, moje iskustvo kao marinac mi je pomoglo razumjeti ralnost koja je bila prilično drugačija. Bili smo 'kaobojske ubice'. Ubijali smo nevine civile.""Priznaješ da si ubio nevine civile?""Naravno, i to puno njih.""Kako se to desilo?""U blizini moje baze, južno od Bagdada, naša čitava jedinca je napala grupu civila koji su bili uključeni u mirnin demonstracijama. Zašto? Zato što smo čuli pucnjavu. Bilo je kao kupanje u krvi. Izgovor da su ovi civili bili uključeni u 'terorističke akcije' nije radio za mene. To su naši vojni upravitelji htjeli od nas da vjerujemo."Ubili smo više od 30 osoba. To je bilo prvi put da sam se suočio sa užasom svojih vlastitih ruka koje su bile nakvašene krvlju civila. Bacali smo roj bomba na njih. Ljudi su se razbježali, i kad smo došli do mjesta kontrole gdje smo bili postavili naoružane konvoje, moj zadatak je bio da ubijem one koji su izgledali kao da su pripadali 'terorističkim grupama'. To su instrukcije koje smo bili dobili od vojnih zapovjednika.""I to ste svi vi uradili?""Na kraju smo izvrišili masakar nad nevinim civilima - ljudima, ženama, i djecom. Kada je naša jedinica došla do radijskih prijemnika, izjavili smo s ciljem propagande da se nastavi sa dnevnim aktivnostima, da se škole drže otvorene itd. Ali znali smo da su naše komande bile 'pretraži i uništi'. To je značilo naoružani upadi u škole, bolnice, i bilo gdje bi se 'teroristi' mogli kriti. U stvarnosti to su bile zamke načinjene od naših vojnih zapovjednika. Mi smo sami trebali preći preko toga što smo uništavali života civila usput kao dio ovih operacija.""Priznaješ da ste za vrijeme vaše operacije ubijali nevine civile?""Da, moja jedinica je pucala na civile i ja sam ih također ubijao. I ja sam također ubica.""Kako ste reagovali nakon ovih operacija kad bi pomislili na nevine koje ste ubili?""Iz početka sam nastavio s tim. U svojoj glavi sam odbijao realnost da sam ubica a ne vojnik koji bi koliko toliko sam za sebe mogao odlučiti između dobra i zla. Zatim, jednog dana sam ustao i jedan dječak je bio u mojoj glavi.Čudno, ali bio se spasio iz masakra nad putnicima u autu u kojem je bio. Derao se na mene i pitao me: 'Zašto si ubio mog brata?' Postao je moja obsesija. Fizički sam izgubio kontrolu nad svojim balansom i nisam se mogao ni micati a ni pričati. Stajao bi na jednom mjestu i stalno gledao u zid. Bio sam veoma preplašen, i izgubljen.""Šta su vaši pretpostavljeni poduzeli?""U vremenu od tri sedmice u Iraku, punili su me sa anti-depresentima i psihotropnim tabletama. To je hitno liječenje za ovakve slučajeve 'traumatičnog stresa', kada ideja odbijanja ubijanja zavlada životom vojnika.""Zar nisu imali treniranje kroz kojih ih je stavila SAD po naređenju Pentagona u jedinicama koje su bile veoma nasilne i agresivne.?""Da, u dijelu zvanom 'but kemp' svi mi prolazimo kroz metode dehumanizacije i otpornosni na nasilje. Ali nikad mi nisu rekli da to znači ubijanje nevinih civila." "Imali ih još kao što je vaš slučaj?""Puno. I još su na liniji. Napune ih sa anti-depresentim, nakon što se vrate, i pošalju ih u na bojno polje. To je problem koji je postao zabrinjavajući za mnoge. Niko ne smije pričati ništa o tome u vojsci.Godine 2004, 31 marinaca su oduzeli sami sebi živote, dok ih je još 85 pokušalo samoubistvo. Mnogi od njih koji bi radije željeli da su mrtvi nego da nastave ubijati su ispod 25 godina starosti, dok je 16 posto njih ispod 20 godina starosti
|
