Pregovori
Pregovori su obično prvi korak u postupku mirnog rješavanja sporova.
Definicija kaže da su pregovori pokušaj obostranog, sporazumnog utvrđivanja spornih činjenica ili interesa, te traženje rješenja spora prihvatljivog obje strane s izgledima da bude trajno.
Pregovori su neformalni – njihov tijek, način rješavanja spora (da li će rješenje biti pravno, političko ili neko između), stvar su slobode pregovarača. Proklamiranje rješenja spora može biti u formalnom obliku (potpisivanje međunarodnog ugovora ili kakve izjave), ali moguće je i sasvim neformalno, tipa zajedničkog priopćenja obiju strana ili pukle deklaracije na tiskovnoj konferenciji da je su stavovi usuglašeni i spor riješen. Pregovore u ime države obično vode osobe zadužene i ovlaštene za vanjsko zastupanje: po položaju to su državni poglavar (obično predsjednik republike ili monarh), premijer i ministar vanjskih poslova, ali to mogu biti i druge osobe, uz odgovarajuće ovlaštenje.
Iako je forma pregovaranja slobodna, kod pregovora je iznimno bitno poštivanje diplomatskog protokola; s obje strane moraju sjediti osobe jednakog ranga (nema što premijer ozbiljno pregovarati s ministrom druge strane; izuzetak su bile socijalističke države, gdje s često smatralo da je šef partije najviše rangirana ličnost) i mora se strogo paziti na poštivanje načela suverene jednakosti država, proklamiranog Poveljom Ujedinjenih naroda. To znači jednako državno znamenje, simetrični stolovi i ostali znakovi koji simboliziraju jednakost pregovarača.
Pregovori su daleko najčešći način rješavanja sporova i većina sporova među državama se riješi pregovorima. No, postoje slučajevi kada pregovori nisu dovoljni i kada je potrebno pokrenuti neke od drugih mehanizama rješavanja sporova.
|
