Poznate face!

film.hr
Ivo Gregurević

Rođen je 7. 10. 1952. u Orašju (Donja Mahala). Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Na filmu debitira 1977. godine (Ne naginji se van, B. Žižića) glavnom ulogom provincijalca na radu u Njemačkoj, karakterističnom za njegov glumački profil, da bi tijekom 80-ih i 90-ih ostvario niz izuzetno zapaženih velikih uloga na filmu. Vrsno tumači pomalo grube ponekad i opasne "narodske tipove" kao otmičara u Osuđenima (1978) Z. Tadića, konduktera u Kraljevoj završnici (1987) Ž. Tomića i istražitelja u Životu sa stricem (1988) K. Papića, a u sl. stilu je i naslovna razbojnika i ljubavnika J. Stanisavljevića ("slavonskog Robina Hooda") u Čarugi (1991) R. Grlića. S uspjehom nastupa i u kazalištu i na televiziji. Nagrađivan je na festivalu u Nišu, dobio nagradu "sedam sekretara SKOJ-a" i dr.
Zagreb
Hrvatsko narodno kazalište

Glumcu od lika ne ostaje ništa
U teatru je igrao u dramama velikih svjetskih i ovdašnjih pisaca: Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krleže, Držića, Smoje… Radio je na filmovima i serijama s Rajkom Grlićem, Brankom Šmitom, Antunom Vrdoljakom, Lukasom Nolom… Ivu Gregurevića, rođenog Bosanca iz Posavine, bije glas da je privatno nepovjerljiv, zatvoren i šutljiv čovjek. Posljednjih godina rijetko je - samo tri ili četiri puta - dao intervju. Premijera filma Je li jasno, prijatelju? dovela je, po općem mišljenju, jednog od najboljih živih glumaca s balkanskog prostora u Sarajevo. Dani su jedini dobili intervju

--------------------------------------------------------------------------------

DANI: Po teatarskim kuloarima se priča da je Branko Gavella, jedan od utemeljitelja modernog pozorišta na ovim prostorima, jednom izjavio da su "glumci u Hrvatskoj Dalmatinci, Srbi i Fabijan Šovagović". Fabijana, nažalost, više nema, Dalmatinci baš i nisu dominantni u hrvatskom glumištu, Srba kao da je sve manje. Ostali ste još samo Vi. Kako je biti ponajbolji glumac ovog govornog područja?

GREGUREVIĆ: To ste vi rekli.

DANI: To i mislim. Rijetko razgovarate s novinarima?

GREGUREVIĆ: Šta da kažem? Lijepo je od publike doživjeti da vas prepoznaju, da im se sviđa ono što radite, da prepoznaju kvalitet u nekom liku... Prvi put čujem za tu Gavellinu izjavu, a sad koliko je točna, baš i ne znam. Ovako: Fabijan Šovagović jeste bio najveći hrvatski glumac i Gavella je tu bio u pravu. Radi se o izuzetnom čovjeku i umjetniku kakav se rađa u bogzna koliko vremena. To je bila vulkanska erupcija energije i znanja, on je, u krajnjoj liniji, moj idol, možda i jedini kojeg sam imao. Ne bih se složio da je Srba manje i da su otišli: sve moje kolege nastavili su raditi s nama tijekom svih ovih godina, osim jednog, koji Zagreb nije napustio zbog političke situacije, već zbog kockarskih dugova. A za Dalmatince ne znam što bih vam rekao: kvalitet ne određuje pripadnost, regionalna ili bilo koja druga, to je nemilosrdan posao u kojem su stvari, zbog prirode njega samog, očiglednije nego u drugim. Meni je, naravno, drago ako se u mom slučaju prepoznaje da dobro radim svoj posao. Sudeći po reakcijama - a i Vaša ide u tom smjeru - to je tako.

DANI: Široj publici ste poznati kao filmski glumac. Manji broj Vas poznaje iz teatra, u kojem radite oko četvrt stoljeća. Iz razgovora s velikim brojem glumaca stiče se dojam da se potpunost dramskog umjetnika ne može postići bez rada u oba medija.

GREGUREVIĆ: Glumci često vole o tome pričati i svaki će reći drugačije. Čini mi se da je suština u tome da je kazalište cjelovitije, da u njemu nema mogućnosti ponavljanja i da se sve događa samo jednom. S filmom je, sami znate, moguće rascjepkano, kadar po kadar, sekvencu po sekvencu, lakše doći do kompliciranih scena. Kao neko ko je dosta igrao na filmu, ali i neko ko je u stalnom angažmanu u kazalištu, mogu reći da različiti uvjeti utječu da se glumci češće i rađe opredjeljuju za film. Na filmu je veći broj gledalaca, veći su honorari, ponekad i za manje uloženog truda dobijete naizgled više, a tu je i "slava", popularnost. Neki dan smo u omiljenom okupljalištu zagrebačkih glumaca, buffetu kazališta "Gavella", raspravljali o tome pretjeruje li se kad se teatru daju svi umjetnički atributi. Ali, ako govorimo o tom nekom božanskom užitku, nijedna filmska uloga ne može zamijeniti onu na sceni, u teatru.

DANI: Ali, pozorište češće ima onu vrstu magije koja anticipira stvarnost, češće može ličiti onome što volimo zvati apsolutnom umjetnosti, dok je film sve više zabava.

GREGUREVIĆ: To ne smatram ni prednošću, ni manjkavošću. To, razlike između filma i pozorišta, naprosto, ide ukorak s razvojem društva, općim stanjem u kojem se ono nalazi i dosta je faktora koji utječu na glumca da se opredijeli za ovo ili za ono.

DANI: Vama je, čini se, udobno u obje te stolice. Ipak, čini se da je kvalitet filma u odnosu na kvalitet teatra, ali i kvalitet filma općenito, pao, barem kad je u pitanju područje bivše Jugoslavije.

GREGUREVIĆ: Čini mi se da to ne stoji. U Hrvatskoj su se radili filmovi i to tempom od prosječno četiri filma godišnje. Radili su se i u Srbiji i u Sloveniji. U Bosni ih, istina, nije bilo toliko, i smatram da je to šteta, pogotovo kad se zna da je ovdje bio jedan od najboljih dramskih programa u regiji. Šteta je to, zaista šteta, što se ovdje u Sarajevu ne radi na oživljavanju toga. Ja, istina, znam da tu s Televizijom nisu riješene osnovne stvari, ali ne znam pojedinosti oko svega toga, tako da niti mogu, niti želim presuđivati. Drago mi je da sam mogao gostovati u filmu Faruka Sokolovića i na neki način pomoći da se, makar i sporadično, oživi barem mali dio filmske produkcije ovdje. Filmova je, znači, bilo, a činjenica je da se dogodilo sve ono što se dogodilo.

DANI: Četiri filma godišnje su, ipak, manje od četrdesetak ili pedesetak koji bi se, naprimjer, pojavili svake godine u zvaničnoj konkurenciji festivala u Puli. Njihov kvalitet je slabiji: Rusko meso ili Kad mrtvi zapjevaju, naprimjer, nisu baš po kvalitetu ravni nekim predratnim filmovima u kojima ste igrali - Čarugi ili Sokol ga nije volio, između ostalog i zato što su politička klima i odnos režima prema onom što je filmska umjetnost bili znatno drugačiji, dijelom negativniji. Vi, koliko smo pratili, rijetko dajete intervjue, a dosad niste dali nijedan politički. Zašto?

GREGUREVIĆ: Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Prvo, nisam siguran da intervjui uopće koriste, pa ih zato i ne dajem skoro nikako. Istina, dao sam honorarno: od tri lista sam dobio naknadu za to, od ostalih nisam. I ne zovu me više. Drugo, ja sam umjetnik i ne želim da se miješam u posao političara. Oni imaju svoju pozornicu, govornicu, javne nastupe, i tu glume, tu je njihovo mjesto i tu bi, u krajnjoj liniji, trebali odgovarati za svoj rad. Moj rad i moj život su stvar za koju mogu odgovarati.

DANI: Oko važnih stvari bi se ljudi s kojima se većina "običnih" može identificirati, ipak, trebali očitovati. Jeste li se tijekom rada na tekstovima velikih svjetskih pisaca - Shakespearea, Čehova, Gogolja, ili nekog od hrvatskih velikana poput Držića, Smoje ili Brešana, posebno identificirali s nekim od likova?

GREGUREVIĆ: Čini se da je uvijek tako: identifikacija traje dotle dok se lik ne pojavi pred publikom. Onda ostaje samo ono što ljudi vide i mogu prepoznati kao svoje. U meni ne ostaje ništa od te identifikacije, ja ću poći ususret drugom liku, drugom poslu koji me očekuje, a publici ostaje da se, eventualno, pokuša identificirati i ponese nešto svoje. Glumcu od lika ne ostaje ništa.

DANI: I, čemu sad idete ususret?

GREGUREVIĆ: Igram u Hrvatskom narodnom kazalištu u predstavi po tekstu Atelier Čede Price, a u Splitu bih trebao igrati i u seriji koju će režirati Hrvoje Hribar, koja će se zvati, mislim, Novo doba. Radnja serije se odvija u devedesetim, a glavni likovi su iz vaše profesije, novinari. Susreti sa istim prostorima i stvarima od nekad, danas dobijaju novi kontekst. Uza sve, čovjeku mora biti prijatno kad ga publika voli, isto onako kao što ponekad osjeća teret nelagode kada biva stavljen u poziciju da isključivo govori o sebi ili svojim zaslugama, ili kad se mora "pokrivati" zbog stvari koje nije učinio.

Arhiva Dani199

IVO GREGUREVIĆ

'Treba snimati bar dva dječja filma godišnje!'
Izjavio je to jedan od naših najproduktivnijih glumaca na tiskovnoj konferenciji filma 'Duh u močvari' redatelja Branka Ištvančića. Poražavajuća je činjenica da se radi o prvom hrvatskom filmu za djecu koji je snimljen nakon prilično dugo vremena



Ivo Gregurević se čvrsto zalaže za dječji film


Redatelj Branko Ištvančić se filmom 'Duh u močvari' pojavljuje kao debitant, ali se njegov film očigledno svidio najmlađima na projekciji u Areni, jer je visokom ocjenom (4,54) postigao veći uspjeh od Grlićeve 'Karaule' koja je dobila ocjenu 4,30.

'Duh u močvari' je rađen po istoimenoj knjizi Ante Gardaša koja se nalazi na popisu lektire za osnovnu školu. Film bi bio dosadan da se striktno držao knjige koja je prepuna opisa. Pokušali smo napraviti nešto drugačije, kako bismo dobili na dinamici i uzbudljivosti. Doslovce smo pretumbali knjigu Ante Gardaša. Dodali smo u radnju optuživanje nevinog čovjeka, jer smo htjeli prikazati djeci da u svijetu odraslih često nastrada nevina osoba. Mislim da je dobro što smo film napravili drugačijim od knjige kako bismo djeci koja ga gledaju i koja su čitala knjigu prikazali različitost ta dva umjetnička medija, izjavio je redatelj Branko Ištvančić.


Dejan Aćimović i Ivo Gregurević

Redatelj je još dodao da je zbog ograničenja rokovima snimanja bilo premalo vremena za pripremu, jer se ekipa scenarista htjela još poigrati miješanjem različitih hrvatskih mentaliteta u filmu, stoga su ostali na prvobitnoj ideji da su sve glavne uloge djeca iz Slavonije. Također je izrazio žaljenje zbog organizacijskog propusta, jer na festival nisu došla djeca koja su igrala glavne uloge u filmu.

Djetinjstvo je inspiracija za većinu ljudi i sve što rade kasnije u životu posjeduje snažnu refleksiju iz djetinjstva. Ja pamtim gledanje kaubojskih filmova i domaćih dječjih filmova, uživao sam u gledanju. Hrvatska kinematografija je zaboravila na djecu. Zašto se ne gleda hrvatski film? Vjerojatno mu se djeca u nama osvećuju. Ovo je prvi dječji film nakon nekoliko desetljeća. Apeliram na odgovorne osobe da omoguće snimanje bar dva dječja filma godišnje. Djeca upijaju svaku riječ i dobro pamte pa ne možemo dozvoliti da ne računamo na njih kao publiku, rekao je Ivo Gregurević, koji zajedno s Dejanom Aćimovićem igra u filmu.

Redatelj filma Branko Ištvančić

Nakon premijernog prikazivanja na Pula Film Festivalu, film 'Duh u močvari' krenut će u redovnu kino distribuciju 14. rujna, za kada je predviđena zagrebačka premijera.
Zoran Stajčić
Fotografije: Siniša Sharairi
utorak, 18.07.2006.