(Pixnio)
Onima koji slave, sretan i blagoslovljen Uskrs. Svima ugodno proveden ovaj produženi vikend u krugu svojih najmilijih.
(Meme generator)
Riječi potiču, stvaraju, povređuju, iscjeljuju, pričaju o pripovjedaču, o drugoj osobi također.
Kad imaš kvalitetnog sugovornika, a to je slučajna rijetkost, riječi teku same od sebe. Kad imaš nekoga s druge strane kome su puna usta istine, a na tvoje riječi se zgrožava, pitaš se da li je vrijedan uopće tvog prisustva....
Šutnju nevoljko tko voli. Smatra se da ili nemaš ništa za reći ili biraš riječi. Važnije je popuniti praznine pričom pa makar bile i "prazne".
Ili možda šutnja znači slušanje? Možda u nekom savršenom svijetu. Priča se preklapa pričom, a tebi se skupi, nigdje nikoga.... Praznina. Ali ne između priča.
Nego u tebi.
Najbolje se priča o nekome koga se ne poznaje. Najviše o onome što se najmanje zna. Pametovanje drugima što i kako, kod sebe to isto najmanje primjećujemo, a kamoli znamo. Kao da ti ne znaš sam za sebe.
Riječi često služe kao oružje kojim oni nevješti loše rukuju. Pa iscrpe.
Riječi podrške se smatraju slabošću. Ako smo slabi - nismo ljudi. Ili možda jesmo, tko će ga znati...
Proljeće je ono doba kad poželiš otići u prirodu i upijati svu tu prirodu oko sebe. Par minuta za sebe da bi mogao osjetiti prirodu u sebi....
Ono što "bode" su pretpostavke izbjegavanja ljudi čim poželiš biti sam ili s nekim u čijem ti je društvu ugodno.... Kao da ti treba hrpa ljudi stalno i svugdje.
Introvertiranost se olako doživljava. Sloboda se lako krši. Zona privatnosti se ponekad grubo narušava. Imati "ljude" oko sebe nije garancija da ćeš i ti biti čovjek. Dojam vrlo lako prevari.
Ne crpi se uvijek snaga iz okoline. Mada kažu da atmosfera nije bitna, ali itekako jest. Osjećaj je taj koji te vodi. Ništa se ne događa bez razloga. Nema "tek tako"....
Teško je u sveopćoj "buci" doživjeti boje oko nas, ali i u nama. Često je doživljaj nejasan. Sivilo prevlada.
Živjeti ovdje i sada.... Očito je pitanje vremena.
(Pixnio)
"Neka sila akcije vuče istu silu reakcije", reče netko...
Kome drago, kome nije.
Poznato je da se iskrenost ne isplati. Možda u onom dijelu kad vučeš da je tvoja istina jedna i jedina. Zapravo, nekako mi se sve više čini da obično nastradaju oni koji ništa specijalno ne naprave niti ne kažu, a oni drugi se lako izvuku. Snalažljivost, rekli bi neki, ali eto, valjda će i "normalnost" postati nenormalna.
Da li je loše odbaciti one u čijem se društvu ne osjećaš ugodno, a zadržati one koji ti daju određenu slobodu?
Uvijek su reakcije krive.... Nije li ipak bitna namjera?
"Prilagodi se", glasi jedan od najčeščih savjeta koji ti upućuju dušebrižnici. Kao da to označava hrabrost, snagu.
Prilagođavaj se većini, moćnijima, jačima, boljima.... Zakon brojeva. Tko jači, taj kači.
Ako si u nekoj tamo kul skupini, proći ćeš bez posljedica. Ako nisi... "drvlje i kamenje". Rijetko se gleda sadržaj, a više je sve pitanje forme.
E, pa... društvo nije skupina klonova. Niti svi mislimo jednako. A opet smo jednaki, tako nesavršeni. Nikom se ne trebamo prilagođavati jer nas to vrlo lako može odvesti od sebe samih, a posljedice nisu baš ugodne.
A onda, u jednom trenutku govore da si izdao društvo, druge.
Inače, rijetko slavim ove "jednogodišnje" niti sam htjela napisati nesto za Dan žena, ali eto slučajno mi se poklopilo vrijeme i tema. Ionako se svaki dan treba boriti za jednakost, jer svi smo mi zapravo isti ispod kože. Posebno u ovom svijetu punom generalizacija i pretpostavki. Posebno u svijetu gdje jos neki "mudani" misle da su žene stvorene za 2 stvari - kuhinju i krevet.
Zato, evo, drage kolegice, žene, majke, kraljice... sretan vam svaki dan u društvu nejednakih! Niste same.
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost