Ne valja ovo, ne valja ono.... I tu ne mislim na one općenite, nego na tuđe izbore.
Ako napraviš nešto, ne valja... ako napraviš upravo onako kako nije valjalo, opet neće valjati. Ono klišejizirano - budi svoj i ne obraćaj pažnju na druge.
Na koga li se to odnosi....
Zamjećivanje nebitnih sitnica, da bi se uzdiglo u odnosu na druge. U što smo se zapravo pretvorili?
Izrugivanje, podcjenjivanje, podsmijesi.
Ispada zapravo da ni ne možeš biti svoj, a druga strana je ta koja brine o mišljenju drugih. Jer valjda ima neki "nevidljivi papir".
Svaka izrečena "istina" postaje zaista istina i svako naučeno razmišljanje od strane drugih postaje navika. Onog kritičara povuče gore, a kritiziranog dolje....
Većina je ipak prazna bez prave podloge, zar ne? Glavnom da je izreknu, a kad treba pokazati - odlaze još bržim korakom.
Mora li se čovjek ponašati kao "konj" i stalno ispadati kao "konj"?
(da se razumijemo, konj je plemenita životinja, zapravo ni ne znam za usporedbe oko konja....)
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost