*Pozitivka

srijeda, 03.05.2023.

Zdravo za gotovo

Morati. Dosta je stvari koje "moraš". Jer tako kažu, tako se to radi, tako se nameće samo po sebi. Puno se stvari uzima "zdravo za gotovo". Pa i jedna od njih su - ljudski odnosi.

Forma. Kao da ona išta govori o sadržaju. Budimo, za dalje "lako ćemo".

Ne prihvaćaš ti mene, ne prihvaćam ni ja onda tebe. Zašto da trajemo?

Gomila oko čovjeka ne čini nekoga boljom osobom, malo nije ono najgore. Pretpostavka tj. sitnica ne znači da vidiš cijelu sliku. Predrasude su magla u ljudskim odnosima. Često tjeraju na put razočarenja. Kako je lako izvrnuti sliku da bi bila zabavna ljudskom zatvorenom umu. Bune se protiv nečega, a ni sami to ne poznaju. Kad treba promijeniti, crta. Glasni u pretpostavkama, teški u činjenicama.

O podjelama ne treba puno. Znakovi da ono što ti ne smiješ, oni među snalažljivijima mogu.

Ne slušaj tuđa mišljenja, kažu. Njih je mnogo, teško je ne načuliti uši. Kritike drugih su često tu samo da trčiš da se promijeniš u skladu sa njihovim zahtjevima pa da svi budu sretni i zadovoljni. Dobro, ruku na srce, jedan dio dolazi od onih nemaštovitih koji ne znaju kako. Ti su još gori od tebe, za pohvalu, tko zna....

Istina. Govori istinu uvijek. Govoriš je, uzalud to, kad se naljute, nije dobro. Pokušaš onda sebe zavarat, praviš se važan. U društvu je sve u prilagođavanju, onaj "crnjak" uvijek nekako nadrlja najviše. Začarani krug neodlučnosti, ni sam ne znaš što bi trebalo....

Zaključak.... ne treba puno, a potrebno je tako malo.

03.05.2023. u 15:44 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.

Staza kojom nisam pošao

Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.

Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.

Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.

Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.

Robert Frost