Nacionalno naslijeđe

Svijest o tome kako mali čovjek ne može činiti velike stvari na veliko je prisutna unutar malih granica velike nam Republike Hrvatske. Većina će vam ljudi na bilo kakav pokušaj mijenjanja bilo čega, pa makar to bila i boja ulaznih vrata vašeg doma, odmahnuti rukom i reći 'ne vrijedi'. U mentalni sklop Hrvata, više nego u drugih naroda, usađena je 'šuti i radi' logika, koja je kontinuirano kroz destljeća, pa čak i stoljeća, prelazila u životnu filozofiju. Generacije Hrvata odgajana su na tom principu, i nakon dugog vremenskog perioda, filozofija je prosječnom Hrvatu postala prirodna kao i njegovo vjersko opredjeljenje. 'Šuti i trpi' je od obična dva glagola postalo nacionalnim naslijeđem.

Naravno, nije to nastalo tek pukom slučajnošću, već slijedom događaja koji su obilježili hrvatsku povijest, a nesretni Hrvati jedino u šutnji i trpnji vidjeli slamke spasa. Stoljećima smo bili po koje kakvim sumnjivim unijama i udruženjima, a da smo cijelo vrijeme maštali o vlastitoj državi. No, mi niti ne znamo drugačije. A možda je i bolje da je tako. Dvadesetak godina samostalnosti u novije doba upravo je pokazalo koliko ne znamo; da mi ipak nismo 'dobre sluge loših gospodara', već da smo jednostavno nacija lopova, i da smo takvi bez obzira bili pod svojom, ili 'tuđom' zastavom.

Dakako, Hrvatska je zemlja i brojnih poštenih, vrijednih ljudi, ali takve nikada nećemo vidjeti tamo gdje se računa, na pozicijama s kojih bi mogli mijenjati na bolje. Dijelom zbog 'šuti i trpi' problematike koja je kod poštenih ljudi ove zemlje najizraženija, a drugim dijelom iz razloga što je laktarenje nepoznato svojstvo takve sorte.

Stoljeća 'pod drugima' valjda su i razlog naše snalažljivosti kada se radi o operiranju unutar sive zone zakona, pa kada smo konačno krvlju zaradili 'svoju državu' sav taj talent te godine i godine prakse došao je do izražaja.

Prvo što je prvi hrvatski predsjednik napravio po dolasku na čelo države, nastale na smrti tisuća ljudi, bila je uspostava društveno-socijalnog poretka. Pod pokroviteljstvom, blagoslovom i inicijativom prvog hrvatskog predsjednika, nastaje ideja o formiranju dvjesto bogatih obitelji koje će činiti hrvatsku elitu. Pljačka koja je trajala za vrijeme rata u kojem su vozači bagera i konobari, pa čak i sitni (ali i krupni) kriminalci postali hrvatski uglednici i ljudi od značaja, nastavljena je i u vrijeme mira. Dimenzije su postajale veće, pljačke pod fenomenom 'privatizacije' bile suptilnije.

Demokracija u Hrvatsku nije donijela ništa po pitanju 'šuti i trpi' mentalnog zakona pojedinca, pošto je demokracija oruđe kojim se na ovim prostorima ne zna služiti. To jest, ne znaju oni koji bi trebali. Pojedinac u Hrvatskoj lišen je vlastitog mišljenja i bilo kakvog samostalnog rasuđivanja, što možebitno dolazi kao kompleks manje vrijednosti nekih prijašnjih generacija koji su voljeli iluzornu zaštitu velikog brata.

Također, hrvatska demokracija nema veze s demokracijama razvijenijih država. Ta sloboda izbora samo služi kako bi narod imao osjećaj moći da nešto odlučuje. No narod niti je sposoban dobro odabrati, a niti je uopće moguće odabrati nešto dobro. Lopovluk pozicioniranih jednostavno teče nacionalnim krvotokom, od povijesnih prodaja cijelih regija Mlečanima do najnovijih primjeraka trgovačke umješnosti hrvatskih vođa.

Da ne bi bilo zabune, nije samo krađa problem. Problem je i procesuiranje optuženika čak i kada im se krivnja dokaže. Ako se i to dogodi, kazne su 'drakonske'. Da neupućeni stranac tijekom ljeta u Dubrovniku kojim slučajem u novinama pročita kaznu od 'jedno-godišnjeg rada za opće dobro' ni na kraj pameti mu ne bi bilo da je okrivljenik oštetio državu za milijunski iznos.

A narod i dalje vjeruje u vlastiti opstanak ponavljajući kao mantru: 'šuti i trpi'.

Osim ponekih prosvjeda za vrijeme post Sanaderskog HDZ-a (i 'ništa nisam znala' broš modela Jadranke) koji je tada bio na vlasti, direktnog protivljenja sistemu nije bilo. Sve se, po načelima uobičajene hrvatske mantra filozofije, svelo na lajkanja i komentiranja po virtualnim poligonima, jedinim mjestima gdje se očituje neko nezadovoljstvo. Facebook aktivizam je paradoks. Pokazuje namjeru da se djeluje, ali samo dok to djelovanje prakticiramo klikom miša, unutar svoja četiri zida, u udobnosti vlastitog doma i pred malim ekranima, daleko od ulice, daleko od ljudi... Daleko od stvarnosti.