Umjetnost ili nešto drugo?

Na winampu se uvijek radi o artistu, a ne o izvođaču. Živcira me ta činjenica. Pogotovo kada udaraju mili zvuci turbofolka. Polazim od teze da je glazba umjetnost. A umjetnost je, zbog svoje kompleksnosti (a i jednostavnosti) nekako predodređena za umno i duševno privilegirane.

Čini se da su svi danas umjetnici. Ljudi koji su oličenje prosjeka, i oni koji su produkt nastalih okolnosti. Marketing (=novac) je danas sve. Nadarenost se dobiva za dobar iznos, a poklonike pomoću plitkosti kojom uvjeravate prosječne da su posebni. Zato danas imamo toliko „umjetnika“. U prošlosti nije bilo tolikog utjecaja medija da na površinu izbace tolike genijalce, da bi postao prepoznat kao genijalac, morao si biti takav – genijalan.

Danas ne moraš znati pjevati da bi bio pjevač.

Za definirati umjetnost i umjetnika ne postoje službeni kriteriji. Danas je umjetnik onaj kojeg masa smatra umjetnikom. Ako opet današnje stanje stvari usporedimo s prošlošću jasno vidimo da umjetnici u ono doba iza sebe nikada nisu imali horde obožavatelja. Kada se masa prepozna kao kritičar umjetnosti, to dokazuje da ono što autor čini zapravo (u većini slučajeva) nije umjetnost.

Vrata umjetnosti su svima privlačna iz razloga što je to ulazak u zabranjeni grad. U naše vrijeme, za prosječne željne isticanja svoje prosječnosti i plitkoće, mediji predstavljaju svojevrsnu ulaznicu u taj nadrealni svijet. Medijskim se djelovanjem stvaraju umjetnici. Stvaraju, a ne rađaju. Smatram da se moraš roditi kao umjetnik, da ne možeš najednom postati poseban, ako se nisi rodio poseban.

Usporedimo Mozarta i Severinu, oboje su glazbenici, oboje su umjetnici. Djeluju nam isto, ali tek ako malo bolje pogledamo vidimo da to nije slučaj. Severina je snimila film kućne izrade i otkrila nove talente koje je Mozart imao, a možda nije mogao prezentirati na pravi način (što i je bio slučaj uzmemo li u obzir vrijeme kada je živio). Dakle, sve je u prezentaciji, nikako u nadahnuću, nikako u vrijednosti.

Severina je umjetnik, Mozart nije.

Mediji kreiraju sve. Ratove, sukobe, neprijateljstva, junake, a između ostalog i umjetnike.

Pravi umjetnici u većini slučajeva nikada nisu masovno obožavani, a jedini kriterij koji čini umjetnika umjetnikom je vrijeme. Vrijeme koje će pokazati tko traje vječno, a tko traje samo u vremenu dok stvara.

Starost guši buntovnike

Bunt prolazi s godinama. I moj će nažalost proći. Težnja k novom, za koje mislimo da je bolje, prestaje s određenim događajima vezanim za naš život. Svi polako odustaju, skinu sa svojih lica ratničke boje i nabace umjetan smiješak. Postanu sretni ljudi. Čitam postove iskusnijih ljudi, znam točno o čemu se radi, i znam o čemu pišu. Njihova pera pomalo otupljuju, ne pišu više direktno i ne pišu s onim entuzijazmom kao prije. Stil je drugačiji, prilagođen njihovoj vlastitoj postepenoj predaji. Konačno shvativši uzaludnost i nedjelotvornost teksta, okreću se cinizmu i ironiji te navode čitatelje da poruku potraže između redaka. Stil pisanja odražava se i na život. Vrijede ista pravila.

I sam često mijenjam način na koji se izražavam. Ali istinsku poruku nikada ne nastojim sakriti. Ponekad sam ekstreman i brutalan, ponekad sarkastičan i ironičan, ali uvijek sam iskren. Jer ako pišeš iskreno i bez suzdržavanja, ne možeš biti u krivu, to ljudi znaju prepoznati.

Svjedok sam brojnih odustajanja. Svi nakon nekog vremena dignu ruke govoreći kako ovo više nije njihova borba. I zaista, više ih se ništa ne tiče, žive radi drugih sada, žive radi potomaka i obitelji, žive radi navike, preživljavaju samo da ugađaju bićima koja su preko noći postala jedini smisao njihovih života. Prirodan tijek, a možda i jedini lijek.

To me veseli. Nesebično davanje svega. Nesebično pokušavanje omogućiti nekome (pa makar to bio i vlastiti sin/kćerka) što lagodniji život bez ikakvih patnji i razočaranja. To je ono univerzalno dobročinstvo, ono što nas pokreće. To je ono što želim svima nama, mogućnost i želju da djelujemo na svijet, da svojim porukama i djelima utječemo na živote svih s kojima dijelimo zrak.

I svi su živjeli sretno do kraja života… ili barem do kraja sna.

Alpha mužjaci i ostala močvarna stvorenja

Vuco je moj idol.

Tradicija je jebena stvar. Norme su jebene stvari. Vuco je oličenje jebača. Vizualni identitet je savršen, on je savršen, takav je po cijelom tijelu. Zna što voli, zna što hoće, i to dobiva kada zatraži. On je savršen primjerak savršenog muškarca – onakav kakvo bi svako ljudsko biće muškog roda trebalo biti.

Hedonizam.

Janjetina, piće, žene, domovina i vjera. Lepeza od novčanica, lepeza moći i egoizma. Veći je čovjek od svih nas običnih drkadžija koji si ne mogu priuštiti prave žene i pravi život, a da ne pričamo o kvalitetnoj jebačini i mesu kojeg dobiva na tone. On je pravi igrač, zagovaratelj tradicionalnih vrijednosti koje komunisti i jugonostalgičari ismijavaju.

Muškost pokazuje na način kakav dolikuje jednom pravom primjerku alpha mužjaka. Prava snaga i moć mjere se u centimetrima, a on ih ima i više nego dovoljno. Ne pada mu na pamet razmahivati se novcem, ali kada već provociraju, ne bi bilo loše pokazati štos kakvog obični smrtnik može posjedovati jedino u društvenoj igri kao što je monopol.

Dimenzije su bitne. Megalomanija je moda privilegiranih. Živi u skladu s olimpijskim duhom – brže, više, jače… potom dodaje: veće, punije, i masnije.

Vucin sindrom.

Razbacuje se s mesom dok otkida s plijena. Na ražnju se okreće mesina, pjevaju se vesele domaće pjesme i sve vrvi od ljubavi. Ljubav je u zraku, kao i njegove muške dlakave ruke. Kvalitetno druženje uz pokoju kapljicu, i pokoja pljuska po guzici koja se našla na putu. Sve sijeva od euforije kada zapjeva Jole ili Grdović, a na koljenima je kada krene stih koji ga upotpunjuje:

Volim piti, volim piti, volim piti i ljubiti, tak'oga me majka rodi, takav ću i ostariti…

Znoj je dokaz da uživaju. Smisao života nikada nije bio u ničemu drugom, nego u prijateljstvu, ljubavi i spajanju tijela u jedno. Grle se svi, ljube se masnim poljupcima zadovoljstva i janjetine, čekajući domoljubne pjesme o svom kraju, rodnom im zavičaju.

Skidaju se košulje, pokazuju se bujna poprsja i muški tepisi. Košulje se bacaju na pod, a ubrzo pada i on. Usput uspijeva nepogrešivo naciljati obližnji dekolte te po obliku i veličini prepoznati o kome se radi. Odradio je on taj slučaj. Tresao je kao iz tenka za vrijeme oluje, napunio je olovom – obje mete.

Kada se pridigne odlazi doma, svojoj ljubljenoj ženi koju voli, i ide pokriti oba sina, zaštititi ih od utjecaja knjiga i filozofskih rasprava, iako misli da su već sada naučena da poštuju vrijednosti koje propagira. No sa Sotonom se nikada ne zna, iz kojih izvora izvire ruka neprijatelja koji nikada ne spava. Pišanje obavezno, kao i prigodna pjesma o nadolazećoj zori, danu i dvojici spasitelja.

Ulazi polako ali sigurno. Bučno, a misleći da je tiho, grubo, misleći da je nježno, i svjesno, misleći da je s druge strane svojevoljno. Uz grč na licu i zadovoljstvo, ispušta zadnje riječi večeras, okreće se na stranu bračne ljubavi, dok pod plahtom drhti njegovo polje još jednom posijano s tradicionalnom vrijednošću i slijepom odanošću - zbog normi i tradicije nametnute odgojem i odrastanjem.

Političari – vrhunski poznavatelji grčke ili neke druge mitologije?

Ovdje neću iznijeti neke revolucionarne ideje niti zapažanja, ali morao sam to napisati jer mi je neshvatljivo kako svi sve znaju, a nitko ništa ne radi.

Đorđe Walker Buš je savršeno nesposoban i savršeno podoban za funkciju koju obavlja. Pošto pratim sve vrste teorija zavjere koje se mogu naći u raznim medijima, to nimalo ne čudi. Icke i drugi srodni autori, ali i osobna iskustva, naučili su me kako zapravo funkcioniraju stvari. Sve je u suštini jako jednostavno.

Princip rada lokalnih moćnika (gradske vlasti):

- sprovođenje u djelo samo onih projekata koji će donijeti zaradu (naravno, ne građanima već onima koji taj projekt omogućuju – gradskoj vlasti) kroz obveznu mitologiju moćnicima da daju zeleno svjetlo za ostvarivanje projekta.

Primjer: Recimo da ja želim otvoriti bazene u bilo kojem gradu Hrvatske (ma može biti i selo, nije bitno). Prvo treba od sredstava za projekt izdvojiti iznos koji će zadovoljiti apetite gradske vlasti (gradonačelnika), a to nerijetko podrazumijeva čak i do pola iznosa namijenjenog za ostvarivanje projekta. Onda slijede izdavanja raznih dozvola također posredstvom mitologije, jer ni u najljepšim snovima ne možete očekivati da će vam oni darovati nešto bez malo stimulansa. Ako dospijete čak do ovdje, onda ste zaista uporan i financijski dobro potkovan čovjek. Ali, tu čarolija ne prestaje. Još su tu famozne peripetije oko izvođača radova, lokacije i ostalih zakučastih igrica naših političara koji rade human posao za dobrobit zajednice.

Nadam se da ste sada dobili dio odgovora na pitanje zašto se naši gradovi tako sporo razvijaju.

- blokiranje projekata koji dolaze iz tabora rivalskih političkih opcija
- ubiranje masovnih sredstava od svih najmova koje grad daje na raspolaganje

Naravno, sve gore navedeno je samo kap u moru. Prosječan čovjek zapravo ne može ni zamisliti što im sve padne na pamet kada se domognu pozicije s koje mogu ilegalno mlatit pare. Najednom postanu jako kreativni i nađu bezbroj načina kako ubirati plodove svog besprijekornog rada.


Vratimo se na Bu(ll)sh(it)a.

Najbrža ruka zapada pretvorila se u najbržu ruku svijeta, pa je kauboj iz Texasa zagospodario svojim krdom na štetu čitavog ranča. Lijepo je vidjeti da svijet nema dvostruka mjerila, i da pravosuđe ima isti odnos prema svim zločincima. U povijesti ratovanja, ispada da su ratna pravila kršili samo Hrvati, Muslimani i Srbi. Bush nije odgovoran za poginule Iračane, on samo vodi obrambene ratove u cilju očuvanja sigurnosti i američkog načina života, Bush nije odgovoran za brojne američke žrtve niti iračke civilne žrtve, Bush nije odgovoran za ne pronalaženje oružja za masovno uništenje, Bush nije odgovoran za terorističke napade, Bush nije odgovoran za ništa. On je samo veliki domoljub i vjernik te se maksimalno pridržava religioznih uvjerenja.

Službeni razlozi (povodi) za rat u Iraku:

- svrgavanje Saddama i uspostava reda u zemlji
- pronalaženje oružja za masovno uništenje

Pravi razlozi:

- nafta
- nafta
- i nafta

Ako još ne vidite, kako bi Ameri rekli Big Picture, onda će vam na najlakši i najjednostavniji mogući način to objasniti Icke.



Stvari postaju mnogo jasnije čak i ako nemate veze s politikom.

Nakon svega, recite vi meni – jel uopće postoji valjan razlog za vojno djelovanje, ili nasilje općenito?

Nacionalizam je nepobitni dokaz da su ljudi glupa stvorenja. To bi bila moja svojevrsna definicija tog fascinantnog pojma. Tipična sranja o nacionalistima kao prvenstveno velikim domoljubima provlače se kroz povijest od samih početaka čovječanstva, od kad je krapinski čovjek uzeo toljagu u ruke i reko: ja sam gazda, i slušat ćete samo mene.

što se tiče ovih prostora, toljagu su postepeno preuzimali razni likovi iskrivljenih faca i ličnosti, da bi u novije doba, štafetu preuzela dvojica zagoraca. primjećujete, tu se negdje nalazi i krapina...

Josip i Franjo su (nažalost) najutjecajniji likovi novije hrvatske povijesti. Likovi s toliko talenata da su bili jednostavno genijalni. Njihova polivalentnost jednostavno je briljantna. Istovremeno su zaluđeni ideolozi, diktatori, ljudi naroda, brižni supružnici i veliki vojskovođe. U svakom segmentu života jedinke, oni su prvaci.

Kao što nalaže njihov besprijekorni odgoj - zahvalili su se svim podržavateljima na svoj krajnje neobičan način. Jedan je "pročistio" narod od neistomišljenika, a drugi je i istomišljenicima i onima s predznakom ne očistio džepove.

Izjava jednog mog kolege je genijalna.
"Dok god ljudi budu cijenili ratnike i vojskovođe prije nego pjesnike, intelektualce i filozofe, ne možemo očekivati napredak".
Dok god slušamo fizički, a ne umno snažne, nema nam dalje. Nema budućnosti.

Ne treba biti veliki stručnjak za shvatiti jednu povijesnu činjenicu. Snažni nacionalizam je u većini slučajeva vodio k diktaturi. Nacizam, fašizam i komunizam su klasični primjeri.


Princip rada nacionalizma, iliti kako povesti ljude u rat protiv sebe i neprijatelja. Prvo ide onaj teži zadatak - doći do pozicije preko koje možeš javno djelovati. Onda slijedi lagani dio. Manipulacija masom. Nije tako teško (ako mogu naši političari onakvi kakvi jesu, onda može svatko).

- do savršenstva izbrusiti interakciju s medijima i ljudima (u javnom diskursu obavezno koristiti prosječnom građaninu nerazumljive riječi kao što je upravo diskurs, te riječi koje su duže od 7 slova. primjer: demagogija)
napomena: Za dodatne informacije obratite se bivšem ministru Kirinu.

- Uvjeriti naciju da ste veliki vjernik (što god to značilo) Rezultat: Ogroman kredit kod mase i duhovnih autoriteta (Crkve) koji odmah počinju propagirati vašu riječ jer je ona u skladu sa svim moralnim i etičkim načelima civilizacije i učenjem Crkve.

- Uvjeriti stanovništvo (biračko tijelo) da je tvoj (naš) narod (nacija) iznad svih drugih, da je poseban, da je čist i bolji od svih drugih (izvaditi neke povijesne činjenice, preoblikovati ih, modernizirati, fino zapakovati i prezentirati)

- uvjeriti naciju da to to što činiš (što god činio) činiš za sveopće dobro, te da će poslije djelovanja (rata) svijet biti ljepše mjesto za život.

- izmisliti podobnog neprijatelja (na temelju nekih povijesnih činjenica koje ćeš naravno opet podvrgnuti starim metodama transformacije: oblikovanje, moderniziranje, pakiranje, prezentiranje)

- Distribucija proizvoda: uvjeriti narod da (naš) bolji život počinje krajem života našeg neprijatelja.

Planiranje završeno, možemo otpočeti s akcijom.


Samo razmislite o ovome. Gledajući Zemlju iz svemira, granice između država ne postoje. Postoje samo na kartama koje su napravili ljudi, koje je napravila politika.


Po čemu bih (uzmimo mene za primjer) ja, bio više ili manje vrijedan od nekog klinca iz Sudana, žene iz Indije ili starca iz Srbije? Samo zato što se rodio na drugom mjestu? On to nije birao, nisam ni ja. Mjesto našeg rođenja je produkt slučajnosti, baš kao i naša vjeroispovijest, mentalitet i boja kože. Kada netko uspije uvjeriti ljude u suprotno, a takvih je slučajeva kroz povijest bilo nebrojeno puta, onda svi znamo daljnji scenarij...

Nismo svi isti, ne izgledamo isto, ne mislimo isto, ne osjećamo isto...
ALI SVI VRIJEDIMO ISTO!

Na kraju jedna jako dobra stvar koja govori o neizlječivom virusu nacionalizma.