Ta savršena iluzija...

Kapitalizam je vjerojatno nešto najgore što je demokracija stvorila. Netko bi mogao reći da kapitalizam ima neku etičnost u sebi, da ne poznaje granice niti predrasude. I bili bi u pravu. Naime, kao što svatko s imalo mozga može reći kako je jedina podjela koju poznaju, podjela na dobre i loše ljude, tako i kapitalizam može reći da ljude dijeli na potrošače i ne potrošače. Ključna riječ u stvaranju masovnih količina novca jest podjela. Vladavina se zasniva na stalnim podjelama, na potenciranju svih mogućih razlika, kako bi što lakše vladali masama. Ujedinjenost stanovništva u bilo kojem obliku, osim u ratnom pohodu, nije opcija. Zavadi pa vladaj predložak uspješno prkosi granicama vremena, omogućava vođama da zadrže svoje pozicije, omogućuje novim revolucionarima s ambicijama da svrgnu vlast pa sami zavladaju.

Jedno od glavnih oružja kapitalizma jest osmijeh. Onaj lažni osmijeh američkog načina života iza kojeg se skrivavaju suze tisuća modernih robova. Prodavanje iluzije je zapravo najveći i najprodavaniji američki proizvod. Američki san o kući iz predgrađa, dva automobila, zelenim travnjakom i djecom koja bezbrižno skakuću okolo igrajući se sa svojim kućnim ljubimcem je postao simbol američkog uspjeha, simbol američke idile. Tijelo američke manekenke koja pozira s naslovnice Cosmopolitana postalo je simbolom beskrajne američke ljepote, reklama za regrutaciju marinaca simbol je idealnog američkog muškarca, spremnog za obranu američkog načina života, za obranu globalne slobode...

Bitno je samo kako izgleda izvana. Bitno je samo da ne moramo žmiriti dok konzumiramo, jer dok god je ugodno oku, ništa drugo nije ni važno. U filmovima, najbitnije je da imamo glumce koji izvrsno izgledaju, da imamo brojne, najmodernije specijalne efekte, neku priču koja nije previše komplicirana tako da je svi razumiju, a ako je moral građana glede američke vanjske politike pao - možemo ubaciti priču o američkim junacima koji spašavaju svijet od globalnog zla i svojevoljno ginu za opće dobro. Što se hrane tiče, najviše nas briga kako to sve izgleda, u kakvoj veseloj šarenoj ambalaži nam se to prezentira. Sastojci nisu bitni, ako to dobro izgleda. S naslovnica se smiju savršeni ljudi savršenih proporcija, onakvi su kakvi svi trebamo izgledati, manekenke s osmijesima i idealnom kilažom, s prirodnom ljepotom i bez grešaka u karakteru. Ne zanima nas što je u tom slučaju radila grupa šminkera, kakve su sve čudnovate dijete kumovale, kakve je rigorozne zahvate imao Photoshop - dok god je završni proizvod tako lijep.

Na nesreću, čak i spoznaja tih stvari ne može nagnati većinu tih izmanipuliranih ljudi da se probude. Razlog je taj što je iluzija tako slatka i lako probavljiva, pa se čini nezahvalnim da pokvarimo taj osjećaj ugode kada živimo u tom idealnom svijetu gdje sve ima smisla, gdje ljudi ugodno žive, lijepo izgledaju, i osjećaju se slobodno.

Učinilo mi se zgodnim spomenuti ovaj slučaj. Oduvijek sam bio veliki ljubitelj simulacija gradnje gradova, serijal poznat pod imenom Sim City. Uvijek bi radio idealne gradove, samo s prirodnom energijom, vjetrenjačama i solarnim pogonima, bez puno zagađivača bilo koje vrste.. Kod biranja bilo koje zgrade za gradnju bio bi opis čemu one služe. Tako je naime opis kategorije Venues (to su mjesta zbivanja, druženja, zabave kao npr. kina, disko klubovi, restorani...) govorio kako su to mjesta na koji Sim-s (građani) izlaze kako bi se opustili i smogli snage za nastaviti raditi. Dakako, to nije ništa novo, ali takva jednostavna definicija te nagna da se upitaš da li je to jedini način na koji možeš funkcionirati u ovom životu - raditi kako bi nešto zaradio, potrošio to na zabavu dok čekaš novi radni dan da nešto zardiš i opet to spiskaš na nešto kako bi ti brže prošlo vrijeme do novog radnog dana... I tako svaki dan ispočetka. Nedvojbeno, životi nam sve više liče na to, barem onima koji imaju posao da zarade i to brzo potroše. Idealan život za poslodavce i ljudima na tronu. Mase rade za nas dok ih mi snabdjevamo svim mogućim vrstama zabave kako bi zaboravili na besmislenost toga što rade i sutradan opet došli na posao.

Bez ikakve dvojbe, građani SAD-a su stalni predmet manipulacija svih vrsta, ali ne može se reći da takav način prodavanja iluzija zaobilazi ostatak svijeta. Čak i u Hrvatskoj, kapitalističke težnje dolaze do izražaja. Problemi se rješavaju kupovinama po šoping centrima koji svakodnevno niču širom zemlje unatoč katastrofalnoj ekonomskoj situaciji. Sve se više gradi, a nema tko kupovati, sve se više proizvodi, a nema se komu prodati...

Američki trend iluzije jako dobro prolazi širom svijeta. Pop kultura uspješno zaglupljuje mase, pretvara sirovine u proizvode po svojoj volji, u podanike koje ne dižu glas zbog nepravdi, ne bune se na bilo koju vrstu neinteligencije i neukusa. Ljudi sve više liče na robove koji nemaju pravo reći što misle, a u krajnjoj liniji to ne žele, jer su svjesni da će snositi posljedice. Demokracija se odjenom čini kao moderno robovanje, pošto ne vrijediš ako ne pridonosiš, ako ne radiš za nekoga ili nešto, ako nisi u trendu i ne trošiš, ako ne konzumiraš, ne uljepšavaš, ne voziš, ne gledaš, ne igraš, ne glasaš.

Čemu mase ljudi zapravo služe. Za stvaranje rada koji donosi novac. Ljudi su money-generating strojevi za čiju se bezbrižnost od pregrijavanja brine čudotvorni svijet pop kulture, koji ih tjera da ne misle previše o tome što im se govori, da samo slušaju glasove koji dopiru iz čarobnih četvrtastih kutija i rade ono što se od njih očekuje...

" YOU ARE FREE TO DO AS WE TELL YOU " - Bill Hicks