24.03.2005., četvrtak
NOGE BOJE DINAMA
Objavljeno u zbirci "Brz kao Bruce Lee"
|
15.03.2005., utorak
DUGA MRAČNA NOĆ
- Ti nisi normalnaaaa !!! - urlao sam na subotnje veče vozeći zelenim valom.
- Ali ona je moja frizerka ! – očajavala je mala kovrčava
- Ali to je Kozari Bok noću, jebala te frizerka, da te jebalaaa !!!! –
- Ali obećala sam...-
Isprva sam mislio da je to samo jedna od njenih onodanih kaprica, ali kad sam vidio kako je načmrljila donju čubicu, pustila suzu, shvatio sam da ispao budala i da sam je povrijedio. Zaista, nije bilo nikakve skrivene primisli u njenoj želji da odemo frizerki u Kozari Bok. I naravno da nije imala pojma o kakvom to sad crnom boku rogoborim. Kad smo ušli u kvart sve joj je postalo jasno i skutrila se u sjedalu, ali nije joj palo na pamet da odustane. Dala joj je riječ. A moja žena drži svoju riječ.
Kristina, njena omiljena frizerka, dala je otkaz u jednom poznatom zagrebačkom frizerskom salonu. A u poznatim frizerskim salonima izrabljuju vas ljubomorne gazdarice, šefice vam rade spačke i bacaju uroke, kolegice vam se nameću frajeru pa je Kristina odlučila osamostaliti se. Moja supruga jako drži do ženske emancipacije i prijegora mladih žena koje žele otvoriti novu stranicu, započeti samostalan, neovisan život. I tako je odlazak u njen novo otvoreni salon shvatila kao podršku Kristini, kao doprinos ženskoj stvari uopće.
Tumarali smo po intuiciji neko vrijeme, a onda spazih neonsku reklamu kako treperi: frizerski salon Kristina. Jel to to? Izgleda da jest. Parkirao sam auto umalo upavši u onaj potok-kanalizaciju. A u polumračnoj prostoriji, rupi kakvu zorno mogu dočarati jedino Magnus & Bunker autori «Alan Forda», smudila je uljna pečica. U kutu pored nje grijao se neki tip, dvije ženskice pijuckale su kavu, pušile i piljile kao začarate u Vilu Mariju. Kristina radosno cijukne, skoči sa stolice i izgrli malu kovrčavu kao svoju rođenu. Tada sam spoznao još nešto o ženskoj psihi: osim prijateljica, ne dirajte im u frizerku! Jer žene su poput one kuje Lassie. Uvijek se vraćaju svojoj frizerki i to je sav zakon i proroci. I tako, zapričale se one, bacile na pranje i ispiranje glave, potpuno zaboravile na mene. Napokon sam se mogao u miru posvetiti svojoj prikrivenoj strasti: ženskim časopisima!
U stvari, dobri su ti frizerski saloni. Volim ih. Imaju Arenu. Imaju sve Moje tajne, Gloriju, Milu. Imaju Cosmo. A u Cosmu piše Jergović. Nisam vam to rekao, ali sve sam mu oprostio. Naime, išao sam brusiti zanat na Ferićevu radionicu kreativnog pisanja u Booksu i prvi gost predavač bio nam je Miljac. Mislim, ono, Miljac je čist okej. Fino smo se napričkali, počastio me i Coca Colom. Sad smo si frendovi. Miljac i ja. Razmijenili smo tetovaže. Ja nosim Miljenko, njemu piše Porto. Obećao je da će doći sutra u Booksu na čitanje. No za čitat Jergovića trebaš koncentraciju. A onaj lik je samo sjedio u kutu i stalno me dekoncentrirao. Nije se uopće micao. Nije govorio ništa. Samo je sjedio bez riječi odašiljući nekakve čudne vibracije.
Poznate li onog čovjeka, upitao sam diskretno jednu od ženskica kad se tenzija u Vila Mariji malo snizila. Nemam pojma, odgovori ona, već drugi dan sjedi ovdje. Sranje. Da živimo negdje na sjeveru šutljivi tip koji sjedi bio bi indijanac. Indijanci su dobri. I vjerujem da bi s njim fino zapodjenuo razgovor o Wakatanki, bizonima i lažima bljedolikog čovjeka, a ovako… ovaj ziher brije o nekom tamo spaljenom selu, dali da se raznese bombom ili da si prosvira glavu. Iz tih tmurnih misli trgnuli su me razdragani dječji glasići. U prostoriju je utrčalo troje klinaca. A Porto voli klince i pse. I jedni i drugi vesele se Portu i on se raduje njima. To je jedan obostrani spontani transfer koji nadilazi ljudska poimanja. U časopisu UFO čitao sam kako su to dva sasvim očita simptoma, uz one koje se tiču osjećaja da ste stranac na ovom planetu i slutnje da vas roditelji ne razumiju, da sam vanzemaljac zarobljen u ljudskom tijelu. Nešto slično kao u knjizi «Čovjek koji je pao na zemlju» Waltera Tevisa. Možda ste davno gledali i film s Davidom Bowiem? Ili nešto skorije onaj o Protu s K- Paka? Zar Porto i Proto nije slično? U časopisu je još pisalo i to da ovdje na zemlji moram osvijestiti svoju zvjezdanu narav kako bi mogao pomoći Indigo bebama.
Ali ovi mali gadovi ovdje nisu indigo bebe! To su Antekristi! Te male sotone natjeravale su se po salonu, napucavale plastičnim pištoljima, prolile mi kavu po nogavici. I dok se gusta turska kavurina cijedila u moju cipelu, mala je Koraljka onako naoružana plastičnim kalašnjikovom, opandrljila svom silinom glavom u kvaku i izvrnula se na leđa. Pokušao sam je podići, no ona je zarežala na mene: otavi me puti me doćeti Mijo!
Koji Mijo? Ispustio sam je istog trena i ona je bubnula glavom o pod. Neko vrijeme se bacakala po podu i histerično vrištala, a Kristina je rekla neka se ne obaziremo. Onda su joj braća puškom i laserskim pištoljem skraćivali muke. Po kratkom postupku. Hicima u glavu i onda je Kristini napokon pukao film: saćete vidit saće vas Mijo izmarisat I Kristina zazove brata prodornim urlikom kakvim obično u sf hororima bića iz dubina svemira u agoniji zazivaju svoju vrstu: Mijo! Mijo! Mijo!
Onda se Mijo, veteran s Kupresa, spustio odozgo s drugog kata, onako u potkošulji i donjem djelu trenirke. Onako skup s natikačama i šamarima u lijevoj i desnoj ruci te podigao moćnim snopom psovki svoju nejač negdje tamo gore, daleko u svjetove druge etaže. I taman kad sam se opet pokušao fokusirati na Miljenka, s prvog kata ukazao se mlađi brat s namjerom da užica pare za sportsku kladionicu. Kristina mu je nije dala pare, pa joj je ovaj rekao da joj sad baš neće reć koga je danas vidio s Josipom u autu. Onda mu je Kristina izvadila 50 kuna ne bili joj ipak rekao, no ovaj baš sad nije htio reći. Samo se glupavo smijao uz onaj jezivi mehanički klepet donje čeljusti trbuhozborčeve lutke. I dok su mjehuri sline stvarali na njegovim usna i hrabro se otiskivali kroz prostor, dok su mu oči špekulale u polumraku, samo je ponavljao neka sama ide vidit u kafić s kim to Josip sad sjedi u separeu. Sirota Kristina. Žarila se u svojem nijemom bijesu, isijavala i jače od uljne pečice, nemuštim jezikom razgovarala sa ona dva mišića koja sam zapazio kako trčkaraju simo tamo uz rubnu lajsnu. Nervoznim je pokretima čupala kosu moje žene koja je sve to stoički podnosila samo kako to žena koja daje potporu drugoj ženi zna. A ja sam za to vrijeme čitao kolumnu Milane Vuković-Runjić jer je i ona bila gost predavač u Booksi. A Milana... E Milana je mi je onak čist okej ženskica. Fura neki seks po časopisima, ali je u stvari krotka kao Bambijeva mama. I taman kad sam se udubio u Milanine svjetove, nasred ceste zaustavila se mečka CLK. Iz nje je izašao grmalj obrijane glave, ušao, zastao na pragu i odskenirao uokolo pogledom. I taman kad sam se prepao da će od mene zatražiti moje cipele, moju odjeću i ključeve mog vozila, dograbio je Kristinu i odvukao je u priručnu prostoriju.
- Ko ti je ovaj? - kimnuo je na mene.
- Jao, Josipe, pa vidiš da čovjek čeka svoju ženu…- E jebiga Kristina, srećo sad s zajebala stvar, pomislih, da si rekla da sam Kinez ilegalac kojeg tu skrivaš za 300 eura, da si rekla bilo što drugo. Tko je vidio da muškarac čeka svoju ženu u frizeraju? To je sasvim zbunilo tipa.
- Lažeš Kristina… Mene si našla lagat? -
- Ma ne lažem, kunem ti se - vrpoljila se ova.
- Jel ovo tvoje auto vani? – upita me Josip.
- Je moje auto je… - odgovorim grublje nego obično. Tip odmjeri moje auto i prezrivo frkne. Zbrojio je dva i dva. Bilo mu je kristalno jasno da Kristini ne bi bilo ni onkraj pameti muvati s tipom koji ne vozi mečku. Onda je bez pozdrava otišao kako je i došao. I tako.., sjedio sam još koji sat i onda je napokon sve bilo gotovo. Kad sam ustajao da platim, da pridržim ženi kaput, primijetih da onog tipa pokraj peči više nema. Ma kud li je samo nestao? Primijetih i da joj je i frizura ista, ako ne i gora nego kad smo došli. Ugledah i sebe u ogledalu kako plaćam neku abnormalnu cifru. Bit će da mi se sve ovo, cijelo ovo mjesto priviđa zbog slabe rasvjete. Bit će da je to dim uljne peči ušao u moje oči. Za cijelu ovu noć, mora postojati neko racionalno, neko znanstveno objašnjenje.
- Ljubavi, mislim da više nećemo ići kod Kristine - reče mi na povratku mala kovrčava, kad smo zamakli u sigurnost svjetla velegrada. – znaš, one ampulice bikovih žlijezdi koje mi je stavila na glavu, mislim da nisu iste kvalitete ko one u gradu...-
- Definitivno nisu iste, ljubavi, definitivno. Naći će tebi tvoj Porto frizeraj s pravim bikovim ampulicama -
- A jeli da nećeš nikom reći za ovo? –
- Neću ljubavi, budi bez brige -
|
10.03.2005., četvrtak
KUPLUNG SAJLA
~finalist natječaja Karlovačkog književnog kruga, objavljeno u Karlovačkom listu.
Poznajete li onaj osjećaj kada ste se u igri skrivača dobro sakrili uvjereni da ste našli pravo mjesto, pa ste onda tako skriveni čekali pola sata, čak cijeli sat i onda napokon izašli i otkrili da vas nitko uopće niti ne traži i da su svi već odavno otišli? Vjerojatno je tako i sa Bogom. Sakrivši se u nama, pronašao je savršeno mjesto za skrivanje. No on ima strpljenja čekati da bude pronađen. Ta njegovo je svo vrijeme ovog svijeta.
No to nije slučaj s susjedom Stjepkom. On još uvijek uporno vjeruje, barem kada je riječ o njegovu autu, da tu mora biti nekog Boga u svemu tome. Očekuje valjda da Deux iskoči iz makine, učini nešto na pravdu Božju i riješi stvar. No ona tako dosljedno izmiče i sve to skupa u konačnici prerasta u nepravdu dostojnu Kalimera.
«Boga mu njegova!», ljuti se susjed Stjepko, «Bože, zašto ja nemam sreće sa tim autom?»
«Kaj je pak sad sused?», odložih cekere s povrćem.
«Pogledajte sused, očistio sam snijeg nakon dva dana i imam što vidjeti: neko me opizdio i udubio vrata. Jao, cijeli život mi se svodi mučenje između dva popravka ovoga auta»
«Ma vidite vi to», nagnuh se da bolje osmotrim oštećenje, «Očekujete stručak visibaba ispod snijega, a kad tamo - vise vrata. Uf, fino vas je napucao»
«Moram prodati taj auto. Proklet je! », zavapi susjed Stjepko
I dok stoji tako s metlom u ruci, nalik je na nekog tužnog snjegovića u iščekivanju proljetnog sunca, i dođe mi da mu mjesto nosa nabijem mrkvu iz cekera ne bili tako barem na trenutak uveselio neko od svoje brojne djece. No susjed Stjepko je zadrt čovjek. Ne znam zašto je baš zapeo istjerivati pravdu Boga baš oko svog auta, no vjerujem da to ima veze s istim onim u čovjeku zbogradičega je onomad Jona zakerao osvetoljubivog Jahvea oko sudbine grada Ninive. Upro Jona u svome, uvrijedio se na Boga i sjeo u hlad ogromne bundeve. I ostao bi tako, durio se do kraja i konca vremena, da mu Jahve nije poslao crva s namjerom da nagrize korijen napuhane bundeve njegova ega, u čijoj sjeni je Jona uživao izvjesnu hladovinu svog lažnog misticizma.
E sad, reći ćete, lako se tebi sprdat nad sudbinom nesretnog susjeda i njegova vozila, ali nije tako. Upoznao sam tog crva na vlastitoj koži. Nije mi dao mira ni kad sam došao doma. A tamo je moja žena, šutke poput sfinge sjedila za stolom nadvijena nad svoje projekte.
Rekoh: «Susjed Stjepko opet ima problema s autom»
Ona reče: «Ni ne čudim se!» Zatim je ustala, otišla do prozora i razmaknula zavjese. «Pogledaj!»
Rekoh: «Gledam. Auto susjeda Stjepka i što?»
Ona reče: «Kako što? Pogledaj bolje. Što to pada?»
Rekoh: «Netko trese deke i stolnjake. I što s tim?»
Ona reče: «Što s tim? Pa razmisli malo.»
I napokon mi je sinulo. Sve negativno što ljudi izbacuju iz kuća i stanova, sve one ljudske psine i jal, svađe koje kulminiraju za obiteljskim stolom, sve one frustracije ispred televizora kad našima na terenu ne ide dobro, stidne dlake mušterija ženskica sa petog kata, sve to pada baš po susjedovom autu.
«A gdje mi parkiramo?», upitah
«Kod dječjeg vrtića, tamo gdje se mame vesele svojoj dječici. Tamo ja parkiram, znaš?» odgovori ona pogleda uprtog kroz prozorsko staklo.
«Sad znam», odvratih, «sad znam.»
A kad sa ja bio mali kojem su se svi veselili kad je izlazio iz vrtića, stanovali smo u Dubravi. A dok smo stanovali u Dubravi, svakog jutra nas je iznova naljutilo kad bi pronašli naš crveni stojadin posut ostacima svinjskih kožica, pilećih i ribljih kostiju. Izbezumljivalo bi nas što je na autu uvijek bio film od neke masne juhe, dodatno impregniran koščicama pilećih grkljana, domaćim rezancima i mrkvicom. Onda toga nismo bili svjesni, ali danas znam da je to bio pravi blagoslov, istinsko pomazanje iz ruku sretnih, ispunjenih ljudi. Stojadin bi odvezli u dvorište dida Josine i tamo ga fino nasapunali pod starom kruškom i oprali šlaufom, a on bi nanovo umiven zablistao, nastavio nam vjerno služiti. I nikada s njime nismo imali problema.
Sve do jednog ljeta. Sve do onog ljeta kad smo krenuli na more. U nepreglednoj koloni dokotrljali smo se na Maslenički most. Auto je odjednom poskočio i stao. Svi su nam trubili, no stojadin niti makac. Otac se isprva iznervirao, počeo je psovat i nabusito hodat oko auta, no onda se samo primirio i nemoćno slegnuo ramenima. Po prvi puta sam vidio starog tako jadnog i bespomoćnog. I dok je polako ali nepovratno gubio ugled u mojim očima, iz auta novosadskih registracija izašao je neki tip. Imao je crvenu majicu i na njoj veliko bijelo slovo H. Samom pojavom ulijevao je neko povjerenje baš poput nekog superheroja iz Mikijevog zabavnika.
«Nema problema», rekao je, «ja ću da opravim stvar.»
«Vi ste automehaničar?», zameketala je stara
«Ne, ja sam zubar, ali ponešto umem i oko kola.», nasmijao se i podigao nešto s asfalta. «Aha! Kuplung sajla!»
Kuplung sajla?
Ta riječ urezala mi se u pamćenje kao nešto strašno. Kao nešto demonsko, kao greška u preciznom majstorski posloženom mehanizmu univerzuma, kao nešto, nakon čega ništa više neće biti kao prije. Do sada je oko mene sve bilo sve savršeno uređeno, usklađeno sa harmonijom sfera u ritmu kojih je tik-takalo i moje cijelo malo biće. Toga ljeta navršio sam sedam godina i kao da je nastupio trenutak da se pokrene neki skriveni kotačić, za kojeg nisam niti znao da postoji. Za mene je ta kuplung sajla bila naznaka. Zametak. Larva mitske nemani Tiamat koja se pomalja iz tamnih dubina voda i protiv koje se borio junak Marduk. Da sam rođen u drevnom Babilonu, neki prvosvećenik misterija bi me pripremio za to. Uputio me kako se nositi s time, rekao mi: O Dario, sada ti nastavi pobjeđivati Tiamat i skraćivati joj vrijeme!
Tada na mostu, mi jednostavno nismo bili spremni na tog biomehaničkog reptila, tog aliena koji je iskočio iz svog crvenog kragujevačkog jaja u želji da se vrati u more kaosa pod nama.
A zubar je uistinu sredio stvar. Osposobio je stojadina za laganu vožnju u drugoj. Mučili smo se neko vrijeme po ravnom, a kada smo došli do nizbrdice sve je bilo puno, puno lakše. Kola su sama od sebe pošla niz brdo. Združili smo se tog ljeta s tim tipom iz Novog Sada, zavoljeli njegovu obitelj. Uistinu, čudno je bilo to ljeto.
Na koncu tog ljeta počela je stabilizacija. Započele su redukcije struje i vožnja na parne i neparne tablice. Kila kave u bijelom papiru postala je mjera svih stvari. Uskoro je umro i drug Tito. Uskoro je sve krenulo nizbrdo kao i mi onomad kod masleničkog mosta.
Često smo se kasnije znali pitati gdje li je sada naš zubar s velikim bijelim H na crvenoj majci? Stari je imao teoriju kako su svi oku ugodni srpski zubari i liječnici u stvari opasni luđaci, spavači koji su tolike godine živjeli prikriveno među nama, jeli i pili za istim stolom, pjevali o kazaljkama sata i osam tamburaša s Petrovaradina, i kako se opće ne bi čudio da ga ugleda na TV kao nekog bradatog četničkog vojvodu. Osobno, nekako sam obijao primiti njegovu sliku o našem zubaru kao personifikaciji sile i nepravde koja maltretira napaćenu lijepu našu, muči zarobljene branitelje vadeći im zdrave zube, daveći ih hrđavom kuplung sajlom… Kao što je onomad silnik faraon davio i maltretirao Židove po Egiptu pa su ovima prohtjelo otići, a faraon je kao Božji znak da se Egiptu loše piše, usnio sedam mršavih krava kako izlaze iz vode i jedu sedam debelih. Bog je nekad činio čuda po Egiptu govoreći iz grmova, šaljući skakavce, prišteve po guzicama, razdvajajući mora. U tu je zemlju kasnije skrio i svoga Sina, kako bi ga, kada dođe njegovo vrijeme, ponovno mogao pozvati da iz nje izađe i nadvlada napuhanu bundevu ovog svijeta. Da joj načne vrijeme, progrize prostor i otvori crvotočinu za prolaz u svoje onostrano Kraljevstvo.
Meni, kao silniku svog vlastitog mikrokozmosa, nisu potrebni takvi dramatični proročki snovi. Meni i na javi dovoljan problem predstavljaju kuplung sajle koje se neprestano probijaju kroz crveno more mojeg nesvjesnog. Crv je to koji uporno burgija i burgija, tamo negdje duboko dolje, dok putuje kroz pijesak nekog sasvim mojeg Egipta, iskače iz mašine ovozemaljskih mi vozila. Poprilično smotano zar ne? I naravno da nisam imao mira dok se nisam spustio do parkinga i susjeda Stjepka.
«Susjed, a je li sve u redu sa kuplung sajlom?», upitah
«A što ne bi bilo… zašto pitate?», začudi se ovaj
«Eto tek tako. Iz navike.», nasmijem se i odmahnem rukom.
I učini mi se da sam iznad zgrada vidio prvu lastu kano znak u nama dobro sakrivenog proljeća.
|
05.03.2005., subota
otišla priča na natječaj
|
|
