- Ti nisi normalnaaaa !!! - urlao sam na subotnje veče vozeći zelenim valom.
- Ali ona je moja frizerka ! – očajavala je mala kovrčava
- Ali to je Kozari Bok noću, jebala te frizerka, da te jebalaaa !!!! –
- Ali obećala sam...-
Isprva sam mislio da je to samo jedna od njenih onodanih kaprica, ali kad sam vidio kako je načmrljila donju čubicu, pustila suzu, shvatio sam da ispao budala i da sam je povrijedio. Zaista, nije bilo nikakve skrivene primisli u njenoj želji da odemo frizerki u Kozari Bok. I naravno da nije imala pojma o kakvom to sad crnom boku rogoborim. Kad smo ušli u kvart sve joj je postalo jasno i skutrila se u sjedalu, ali nije joj palo na pamet da odustane. Dala joj je riječ. A moja žena drži svoju riječ.
Kristina, njena omiljena frizerka, dala je otkaz u jednom poznatom zagrebačkom frizerskom salonu. A u poznatim frizerskim salonima izrabljuju vas ljubomorne gazdarice, šefice vam rade spačke i bacaju uroke, kolegice vam se nameću frajeru pa je Kristina odlučila osamostaliti se. Moja supruga jako drži do ženske emancipacije i prijegora mladih žena koje žele otvoriti novu stranicu, započeti samostalan, neovisan život. I tako je odlazak u njen novo otvoreni salon shvatila kao podršku Kristini, kao doprinos ženskoj stvari uopće.
Tumarali smo po intuiciji neko vrijeme, a onda spazih neonsku reklamu kako treperi: frizerski salon Kristina. Jel to to? Izgleda da jest. Parkirao sam auto umalo upavši u onaj potok-kanalizaciju. A u polumračnoj prostoriji, rupi kakvu zorno mogu dočarati jedino Magnus & Bunker autori «Alan Forda», smudila je uljna pečica. U kutu pored nje grijao se neki tip, dvije ženskice pijuckale su kavu, pušile i piljile kao začarate u Vilu Mariju. Kristina radosno cijukne, skoči sa stolice i izgrli malu kovrčavu kao svoju rođenu. Tada sam spoznao još nešto o ženskoj psihi: osim prijateljica, ne dirajte im u frizerku! Jer žene su poput one kuje Lassie. Uvijek se vraćaju svojoj frizerki i to je sav zakon i proroci. I tako, zapričale se one, bacile na pranje i ispiranje glave, potpuno zaboravile na mene. Napokon sam se mogao u miru posvetiti svojoj prikrivenoj strasti: ženskim časopisima!
U stvari, dobri su ti frizerski saloni. Volim ih. Imaju Arenu. Imaju sve Moje tajne, Gloriju, Milu. Imaju Cosmo. A u Cosmu piše Jergović. Nisam vam to rekao, ali sve sam mu oprostio. Naime, išao sam brusiti zanat na Ferićevu radionicu kreativnog pisanja u Booksu i prvi gost predavač bio nam je Miljac. Mislim, ono, Miljac je čist okej. Fino smo se napričkali, počastio me i Coca Colom. Sad smo si frendovi. Miljac i ja. Razmijenili smo tetovaže. Ja nosim Miljenko, njemu piše Porto. Obećao je da će doći sutra u Booksu na čitanje. No za čitat Jergovića trebaš koncentraciju. A onaj lik je samo sjedio u kutu i stalno me dekoncentrirao. Nije se uopće micao. Nije govorio ništa. Samo je sjedio bez riječi odašiljući nekakve čudne vibracije.
Poznate li onog čovjeka, upitao sam diskretno jednu od ženskica kad se tenzija u Vila Mariji malo snizila. Nemam pojma, odgovori ona, već drugi dan sjedi ovdje. Sranje. Da živimo negdje na sjeveru šutljivi tip koji sjedi bio bi indijanac. Indijanci su dobri. I vjerujem da bi s njim fino zapodjenuo razgovor o Wakatanki, bizonima i lažima bljedolikog čovjeka, a ovako… ovaj ziher brije o nekom tamo spaljenom selu, dali da se raznese bombom ili da si prosvira glavu. Iz tih tmurnih misli trgnuli su me razdragani dječji glasići. U prostoriju je utrčalo troje klinaca. A Porto voli klince i pse. I jedni i drugi vesele se Portu i on se raduje njima. To je jedan obostrani spontani transfer koji nadilazi ljudska poimanja. U časopisu UFO čitao sam kako su to dva sasvim očita simptoma, uz one koje se tiču osjećaja da ste stranac na ovom planetu i slutnje da vas roditelji ne razumiju, da sam vanzemaljac zarobljen u ljudskom tijelu. Nešto slično kao u knjizi «Čovjek koji je pao na zemlju» Waltera Tevisa. Možda ste davno gledali i film s Davidom Bowiem? Ili nešto skorije onaj o Protu s K- Paka? Zar Porto i Proto nije slično? U časopisu je još pisalo i to da ovdje na zemlji moram osvijestiti svoju zvjezdanu narav kako bi mogao pomoći Indigo bebama.
Ali ovi mali gadovi ovdje nisu indigo bebe! To su Antekristi! Te male sotone natjeravale su se po salonu, napucavale plastičnim pištoljima, prolile mi kavu po nogavici. I dok se gusta turska kavurina cijedila u moju cipelu, mala je Koraljka onako naoružana plastičnim kalašnjikovom, opandrljila svom silinom glavom u kvaku i izvrnula se na leđa. Pokušao sam je podići, no ona je zarežala na mene: otavi me puti me doćeti Mijo!
Koji Mijo? Ispustio sam je istog trena i ona je bubnula glavom o pod. Neko vrijeme se bacakala po podu i histerično vrištala, a Kristina je rekla neka se ne obaziremo. Onda su joj braća puškom i laserskim pištoljem skraćivali muke. Po kratkom postupku. Hicima u glavu i onda je Kristini napokon pukao film: saćete vidit saće vas Mijo izmarisat I Kristina zazove brata prodornim urlikom kakvim obično u sf hororima bića iz dubina svemira u agoniji zazivaju svoju vrstu: Mijo! Mijo! Mijo!
Onda se Mijo, veteran s Kupresa, spustio odozgo s drugog kata, onako u potkošulji i donjem djelu trenirke. Onako skup s natikačama i šamarima u lijevoj i desnoj ruci te podigao moćnim snopom psovki svoju nejač negdje tamo gore, daleko u svjetove druge etaže. I taman kad sam se opet pokušao fokusirati na Miljenka, s prvog kata ukazao se mlađi brat s namjerom da užica pare za sportsku kladionicu. Kristina mu je nije dala pare, pa joj je ovaj rekao da joj sad baš neće reć koga je danas vidio s Josipom u autu. Onda mu je Kristina izvadila 50 kuna ne bili joj ipak rekao, no ovaj baš sad nije htio reći. Samo se glupavo smijao uz onaj jezivi mehanički klepet donje čeljusti trbuhozborčeve lutke. I dok su mjehuri sline stvarali na njegovim usna i hrabro se otiskivali kroz prostor, dok su mu oči špekulale u polumraku, samo je ponavljao neka sama ide vidit u kafić s kim to Josip sad sjedi u separeu. Sirota Kristina. Žarila se u svojem nijemom bijesu, isijavala i jače od uljne pečice, nemuštim jezikom razgovarala sa ona dva mišića koja sam zapazio kako trčkaraju simo tamo uz rubnu lajsnu. Nervoznim je pokretima čupala kosu moje žene koja je sve to stoički podnosila samo kako to žena koja daje potporu drugoj ženi zna. A ja sam za to vrijeme čitao kolumnu Milane Vuković-Runjić jer je i ona bila gost predavač u Booksi. A Milana... E Milana je mi je onak čist okej ženskica. Fura neki seks po časopisima, ali je u stvari krotka kao Bambijeva mama. I taman kad sam se udubio u Milanine svjetove, nasred ceste zaustavila se mečka CLK. Iz nje je izašao grmalj obrijane glave, ušao, zastao na pragu i odskenirao uokolo pogledom. I taman kad sam se prepao da će od mene zatražiti moje cipele, moju odjeću i ključeve mog vozila, dograbio je Kristinu i odvukao je u priručnu prostoriju.
- Ko ti je ovaj? - kimnuo je na mene.
- Jao, Josipe, pa vidiš da čovjek čeka svoju ženu…- E jebiga Kristina, srećo sad s zajebala stvar, pomislih, da si rekla da sam Kinez ilegalac kojeg tu skrivaš za 300 eura, da si rekla bilo što drugo. Tko je vidio da muškarac čeka svoju ženu u frizeraju? To je sasvim zbunilo tipa.
- Lažeš Kristina… Mene si našla lagat? -
- Ma ne lažem, kunem ti se - vrpoljila se ova.
- Jel ovo tvoje auto vani? – upita me Josip.
- Je moje auto je… - odgovorim grublje nego obično. Tip odmjeri moje auto i prezrivo frkne. Zbrojio je dva i dva. Bilo mu je kristalno jasno da Kristini ne bi bilo ni onkraj pameti muvati s tipom koji ne vozi mečku. Onda je bez pozdrava otišao kako je i došao. I tako.., sjedio sam još koji sat i onda je napokon sve bilo gotovo. Kad sam ustajao da platim, da pridržim ženi kaput, primijetih da onog tipa pokraj peči više nema. Ma kud li je samo nestao? Primijetih i da joj je i frizura ista, ako ne i gora nego kad smo došli. Ugledah i sebe u ogledalu kako plaćam neku abnormalnu cifru. Bit će da mi se sve ovo, cijelo ovo mjesto priviđa zbog slabe rasvjete. Bit će da je to dim uljne peči ušao u moje oči. Za cijelu ovu noć, mora postojati neko racionalno, neko znanstveno objašnjenje.
- Ljubavi, mislim da više nećemo ići kod Kristine - reče mi na povratku mala kovrčava, kad smo zamakli u sigurnost svjetla velegrada. – znaš, one ampulice bikovih žlijezdi koje mi je stavila na glavu, mislim da nisu iste kvalitete ko one u gradu...-
- Definitivno nisu iste, ljubavi, definitivno. Naći će tebi tvoj Porto frizeraj s pravim bikovim ampulicama -
- A jeli da nećeš nikom reći za ovo? –
- Neću ljubavi, budi bez brige -
Post je objavljen 15.03.2005. u 16:48 sati.