~finalist natječaja Karlovačkog književnog kruga, objavljeno u Karlovačkom listu.
Poznajete li onaj osjećaj kada ste se u igri skrivača dobro sakrili uvjereni da ste našli pravo mjesto, pa ste onda tako skriveni čekali pola sata, čak cijeli sat i onda napokon izašli i otkrili da vas nitko uopće niti ne traži i da su svi već odavno otišli? Vjerojatno je tako i sa Bogom. Sakrivši se u nama, pronašao je savršeno mjesto za skrivanje. No on ima strpljenja čekati da bude pronađen. Ta njegovo je svo vrijeme ovog svijeta.
No to nije slučaj s susjedom Stjepkom. On još uvijek uporno vjeruje, barem kada je riječ o njegovu autu, da tu mora biti nekog Boga u svemu tome. Očekuje valjda da Deux iskoči iz makine, učini nešto na pravdu Božju i riješi stvar. No ona tako dosljedno izmiče i sve to skupa u konačnici prerasta u nepravdu dostojnu Kalimera.
«Boga mu njegova!», ljuti se susjed Stjepko, «Bože, zašto ja nemam sreće sa tim autom?»
«Kaj je pak sad sused?», odložih cekere s povrćem.
«Pogledajte sused, očistio sam snijeg nakon dva dana i imam što vidjeti: neko me opizdio i udubio vrata. Jao, cijeli život mi se svodi mučenje između dva popravka ovoga auta»
«Ma vidite vi to», nagnuh se da bolje osmotrim oštećenje, «Očekujete stručak visibaba ispod snijega, a kad tamo - vise vrata. Uf, fino vas je napucao»
«Moram prodati taj auto. Proklet je! », zavapi susjed Stjepko
I dok stoji tako s metlom u ruci, nalik je na nekog tužnog snjegovića u iščekivanju proljetnog sunca, i dođe mi da mu mjesto nosa nabijem mrkvu iz cekera ne bili tako barem na trenutak uveselio neko od svoje brojne djece. No susjed Stjepko je zadrt čovjek. Ne znam zašto je baš zapeo istjerivati pravdu Boga baš oko svog auta, no vjerujem da to ima veze s istim onim u čovjeku zbogradičega je onomad Jona zakerao osvetoljubivog Jahvea oko sudbine grada Ninive. Upro Jona u svome, uvrijedio se na Boga i sjeo u hlad ogromne bundeve. I ostao bi tako, durio se do kraja i konca vremena, da mu Jahve nije poslao crva s namjerom da nagrize korijen napuhane bundeve njegova ega, u čijoj sjeni je Jona uživao izvjesnu hladovinu svog lažnog misticizma.
E sad, reći ćete, lako se tebi sprdat nad sudbinom nesretnog susjeda i njegova vozila, ali nije tako. Upoznao sam tog crva na vlastitoj koži. Nije mi dao mira ni kad sam došao doma. A tamo je moja žena, šutke poput sfinge sjedila za stolom nadvijena nad svoje projekte.
Rekoh: «Susjed Stjepko opet ima problema s autom»
Ona reče: «Ni ne čudim se!» Zatim je ustala, otišla do prozora i razmaknula zavjese. «Pogledaj!»
Rekoh: «Gledam. Auto susjeda Stjepka i što?»
Ona reče: «Kako što? Pogledaj bolje. Što to pada?»
Rekoh: «Netko trese deke i stolnjake. I što s tim?»
Ona reče: «Što s tim? Pa razmisli malo.»
I napokon mi je sinulo. Sve negativno što ljudi izbacuju iz kuća i stanova, sve one ljudske psine i jal, svađe koje kulminiraju za obiteljskim stolom, sve one frustracije ispred televizora kad našima na terenu ne ide dobro, stidne dlake mušterija ženskica sa petog kata, sve to pada baš po susjedovom autu.
«A gdje mi parkiramo?», upitah
«Kod dječjeg vrtića, tamo gdje se mame vesele svojoj dječici. Tamo ja parkiram, znaš?» odgovori ona pogleda uprtog kroz prozorsko staklo.
«Sad znam», odvratih, «sad znam.»
A kad sa ja bio mali kojem su se svi veselili kad je izlazio iz vrtića, stanovali smo u Dubravi. A dok smo stanovali u Dubravi, svakog jutra nas je iznova naljutilo kad bi pronašli naš crveni stojadin posut ostacima svinjskih kožica, pilećih i ribljih kostiju. Izbezumljivalo bi nas što je na autu uvijek bio film od neke masne juhe, dodatno impregniran koščicama pilećih grkljana, domaćim rezancima i mrkvicom. Onda toga nismo bili svjesni, ali danas znam da je to bio pravi blagoslov, istinsko pomazanje iz ruku sretnih, ispunjenih ljudi. Stojadin bi odvezli u dvorište dida Josine i tamo ga fino nasapunali pod starom kruškom i oprali šlaufom, a on bi nanovo umiven zablistao, nastavio nam vjerno služiti. I nikada s njime nismo imali problema.
Sve do jednog ljeta. Sve do onog ljeta kad smo krenuli na more. U nepreglednoj koloni dokotrljali smo se na Maslenički most. Auto je odjednom poskočio i stao. Svi su nam trubili, no stojadin niti makac. Otac se isprva iznervirao, počeo je psovat i nabusito hodat oko auta, no onda se samo primirio i nemoćno slegnuo ramenima. Po prvi puta sam vidio starog tako jadnog i bespomoćnog. I dok je polako ali nepovratno gubio ugled u mojim očima, iz auta novosadskih registracija izašao je neki tip. Imao je crvenu majicu i na njoj veliko bijelo slovo H. Samom pojavom ulijevao je neko povjerenje baš poput nekog superheroja iz Mikijevog zabavnika.
«Nema problema», rekao je, «ja ću da opravim stvar.»
«Vi ste automehaničar?», zameketala je stara
«Ne, ja sam zubar, ali ponešto umem i oko kola.», nasmijao se i podigao nešto s asfalta. «Aha! Kuplung sajla!»
Kuplung sajla?
Ta riječ urezala mi se u pamćenje kao nešto strašno. Kao nešto demonsko, kao greška u preciznom majstorski posloženom mehanizmu univerzuma, kao nešto, nakon čega ništa više neće biti kao prije. Do sada je oko mene sve bilo sve savršeno uređeno, usklađeno sa harmonijom sfera u ritmu kojih je tik-takalo i moje cijelo malo biće. Toga ljeta navršio sam sedam godina i kao da je nastupio trenutak da se pokrene neki skriveni kotačić, za kojeg nisam niti znao da postoji. Za mene je ta kuplung sajla bila naznaka. Zametak. Larva mitske nemani Tiamat koja se pomalja iz tamnih dubina voda i protiv koje se borio junak Marduk. Da sam rođen u drevnom Babilonu, neki prvosvećenik misterija bi me pripremio za to. Uputio me kako se nositi s time, rekao mi: O Dario, sada ti nastavi pobjeđivati Tiamat i skraćivati joj vrijeme!
Tada na mostu, mi jednostavno nismo bili spremni na tog biomehaničkog reptila, tog aliena koji je iskočio iz svog crvenog kragujevačkog jaja u želji da se vrati u more kaosa pod nama.
A zubar je uistinu sredio stvar. Osposobio je stojadina za laganu vožnju u drugoj. Mučili smo se neko vrijeme po ravnom, a kada smo došli do nizbrdice sve je bilo puno, puno lakše. Kola su sama od sebe pošla niz brdo. Združili smo se tog ljeta s tim tipom iz Novog Sada, zavoljeli njegovu obitelj. Uistinu, čudno je bilo to ljeto.
Na koncu tog ljeta počela je stabilizacija. Započele su redukcije struje i vožnja na parne i neparne tablice. Kila kave u bijelom papiru postala je mjera svih stvari. Uskoro je umro i drug Tito. Uskoro je sve krenulo nizbrdo kao i mi onomad kod masleničkog mosta.
Često smo se kasnije znali pitati gdje li je sada naš zubar s velikim bijelim H na crvenoj majci? Stari je imao teoriju kako su svi oku ugodni srpski zubari i liječnici u stvari opasni luđaci, spavači koji su tolike godine živjeli prikriveno među nama, jeli i pili za istim stolom, pjevali o kazaljkama sata i osam tamburaša s Petrovaradina, i kako se opće ne bi čudio da ga ugleda na TV kao nekog bradatog četničkog vojvodu. Osobno, nekako sam obijao primiti njegovu sliku o našem zubaru kao personifikaciji sile i nepravde koja maltretira napaćenu lijepu našu, muči zarobljene branitelje vadeći im zdrave zube, daveći ih hrđavom kuplung sajlom… Kao što je onomad silnik faraon davio i maltretirao Židove po Egiptu pa su ovima prohtjelo otići, a faraon je kao Božji znak da se Egiptu loše piše, usnio sedam mršavih krava kako izlaze iz vode i jedu sedam debelih. Bog je nekad činio čuda po Egiptu govoreći iz grmova, šaljući skakavce, prišteve po guzicama, razdvajajući mora. U tu je zemlju kasnije skrio i svoga Sina, kako bi ga, kada dođe njegovo vrijeme, ponovno mogao pozvati da iz nje izađe i nadvlada napuhanu bundevu ovog svijeta. Da joj načne vrijeme, progrize prostor i otvori crvotočinu za prolaz u svoje onostrano Kraljevstvo.
Meni, kao silniku svog vlastitog mikrokozmosa, nisu potrebni takvi dramatični proročki snovi. Meni i na javi dovoljan problem predstavljaju kuplung sajle koje se neprestano probijaju kroz crveno more mojeg nesvjesnog. Crv je to koji uporno burgija i burgija, tamo negdje duboko dolje, dok putuje kroz pijesak nekog sasvim mojeg Egipta, iskače iz mašine ovozemaljskih mi vozila. Poprilično smotano zar ne? I naravno da nisam imao mira dok se nisam spustio do parkinga i susjeda Stjepka.
«Susjed, a je li sve u redu sa kuplung sajlom?», upitah
«A što ne bi bilo… zašto pitate?», začudi se ovaj
«Eto tek tako. Iz navike.», nasmijem se i odmahnem rukom.
I učini mi se da sam iznad zgrada vidio prvu lastu kano znak u nama dobro sakrivenog proljeća.
Post je objavljen 10.03.2005. u 06:22 sati.