30.12.2004., četvrtak
FERGES ME NICHT
Ne ovo nije napis o Jakovu Sedlaru i njegovom istoimenom filmu. Ovo je nešto puno puno puno gore. E sad, pitate se vi, što može biti gore od Sedlarovih filmova? E može! Njegove filmove ionako nitko ne gleda, no ovo je horror priča koja se ne dešava nekom drugom. Ona se odvija u vašem gradu! U vašem kvartu! U vašem dnevnom boravku! Njeni protagonisti su moji, vaši… oh, oni su svugdje! Oni gledaju… Oni…. Uh.
Polako. Krenimo polako ispočetka bez nepotrebnih emocija. U ne znam kojem nastavku Herbertove "Peščane planete" izdanje Kentaur, lepo piše: Strah je ubica uma! Sve je počelo u utorak kad me put nanio u Dugave. Vajdin Vijenac. Tamo sam krenuo u čestitarenje nadajući se toplini doma i kakvoj orehnjači. Tamo živi Ante s ženicom i sinom. Cin cin, ooo Porto prijatelju! Ma disi Ante, izgrlimo se svako dobro, ovo ono, cmok cmok, di su žene, rade, uđi sjedi štaš popit.
- Ohoho novi telkač! - primjetim još iz forcimera ni ne skinuvši šal - Pa kaje falilo onom od prije dva mjeseca?- Je, bilo je to ful zavidno. I to se osjetilo. No Porto je majstor improvizacije izvuče se i preko treće mante - Evo ja čekam da padne cijena LCD i da otplatim auto pa ću onda nekaj čvaknut tamo negdje 2010 ako nas do tada zbriše kakav Tzunami, ako ne mrkne meteor, ako… - Nije mi stigao odgovoriti. Cin, cin na vratima.
- O deda… - I Ante se sav snuždi.
- Dobro je, dahnu deda s dovratka, uspio sam! I izgrli nas kao da nas vidi prvi i zadnji put. Namigne mi znakovito i odvuče Antu u blagovaonu, odi samo malo da te nešto pitam, pšt pšt na uho.
- Ne deda, televizor je pokvaren, opizdija ga grom, veli Ante, ali evo deda ima piletine, ima salate.- i odvede dedu u blagovaonu gdje je deda fino sjeo, lagano mljackao i svako malo pogledavao prema dnevnom boravku u kojem je dominirao veliki TV ekran. Gledam, gledam i sve ne vjerujem.
-Pa kakav si ti to čovjek, rekoh Anti kad je deda otišao, razveselio si se dedi ko četniku kad u selo bane. Daš mu da jede plastičnim viljuškicama i prstima, ne daš mu da gleda TV? -
- Ma joj, pusti me Porto... Prati ga Sančez po gradu.-
- Koji Sančez ?
- Njegov smrtni neprijatelj…-
- Uh.., rekoh, pa ta generacija mi fakat ide na jetra. Ti matori ustaše i partizani ratuju i dan danas. Da pogodim, Sanzceh je neki senilni ustaša koji je s tvojim dedom išo u isti školu, ljubili su istu curu, Sanchez je otišao u ustaše, a deda u kuruzu. Sančez '45 pobjegao u Argentinu, a deda je ujahao u selo na bijelom konju, oženio onu curu, tvoju babu. I sad se Sančez vratio iz u Argentine. Sreli su se na Trgu i pomakljali cekerima hahaha…-
- Ma koji crni ustaša. Sančez je negativac iz neke meksičke sapunice. -
- Sapunice !?? - orehnjača mi se izmrvi po tepihu kroz drhtave prstiće.
- Aha. Deda je spasio Rozitu i drži je na tajnoj lokaciji. Sad joj nosi malo piletine, a Sančez ga prati već mjesecima ne bili ga deda doveo do Rosite. He, ali deda je lukav. Deda zna da se Snančezov konj boji autoputa. Deda ga brzo pretrči, zametne trag u Utrinama i jebiga, evo ga u Dugavama. Znaš Porto, problem je jedino ako ga Sančez uhvati nespremnog u nečijoj kući. I ako ga ružno pogleda sa ekrana, onda deda popizdi i nasrne na njega s nožem. Zato imam novi telkač. Kužiš? Dobro da ga nije stepla struja... –
Aha, jesam vam reko? Koji horror jebote! Kad malo bolje promislim, nešto mi je i moj deda Josina sumnjiv u zadnje vrijeme. Od kad je umrla baba i od kad gleda sapunice po cijele dane.., ma preporodio se. Nit se šta tuži, nit privlači pažnju staračkim zanovijetanjem. Samo se šetka po gradu ko da je u najboljim godinama. Tko zna koju ljepoticu spašava i s kojim se smrtnim neprijateljem vije moj dobri dida. Provjerite i vi svoje najmilije pa ćete i sami vidjeti.
I ne pušite ove humanitarne akcije tipa NE ZABORAVI ME~ pomognimo starim, zaboravljenim i nemoćnim kakve pokreće Zaklada Biskup Josip Lang gdje od vas traže da izravno uplatite na poseban žirac Privredne banke Zagreb: 2340009-1410160630 ili nazovete na broj: 060 808 808 pa vam mrknu 3,65 kuma s PDV. Ne nasjedajte. Ne treba njima ništa! Dajte im neki stari jeftini telkač i neka do mile volje spašavaju Rozite, neka se bore protiv Sančeza sve dok ne izumru poput dinosaura.
Radije spašavajte bjeloglave supove. Nazovite radije na moj telefon i nahranite uplašenog bengalskog tigra! Znate i sami da mace ne vole mokro, a kamoli onoliku vodurinu.
|
|
