14.12.2004., utorak
33°20'N 44°23'E
... I'll meet you 'round the bend my friend, where hearts can heal and souls can mend...
(iz naslovnice bloga "riverbendblog" jedne mlade Iračanke)
Sufije vele da je srce početak svega Znanja, kraj svih nedoumica. U njemu se događa pomirenje intelektualnog znanja i vjere. U srcu se vjenčavaju Tariqa ~put Sufija i Šerijat~ Zakon. U srcu čovjek susreće Boga u sebi. Tko to učini, ili bolje rečeno, onaj kome se to dogodi milošću proviđenja, baštini vječnu duševnu sreću. To svjedoče svi oni koji su i sami dodirnuti, svi oni koji su pronikli u svoje srce, samu jezgru svojeg bića. Kada upoznamo nekog takvoga i želimo pričati ili pisati o njemu, ne možemo se oteti dojmu da se on nalazi u jednom stanju.
To stanje svakako odaje i riječ onoga koji nije samo življen po ovom svijetu i njegovim sadržajima, već onoga tko uistinu Živi iz vlastite nutrine, srca od kojeg je Voljenom načinio veličanstveni hram. Riječ jednog takvoga ima moć da poveže, preobrazi, probudi pa čak i da stvori! O da, velika je milost biti u prilici ćuti, makar pročitati takvu riječ, bez obzira bila ona napisana ili izgovorena prije mnogo, mnogo stoljeća. Takva riječ djelotvorna je i primjenjiva uvijek i svuda. Takva riječ nad nama ne vrši nasilje, ne kudi nas niti ne upozorava, ne veže nas, ne tjera da ju slušamo niti da joj se povinujemo. Jednostavno samo primijetimo kako odjekne u našoj nutrini i bivamo suočeni sa svime onime što je tamo prouzrokovala.
Iz jednog takvog srca, iz jednog takvog grla odjekivala je gradom riječ, pjesma sva od zahvalnosti, lišena od molitve, ogoljena od slave, sva od strahopoštovanja i poniznosti pred Njegovom manifestacijom. Dok je neku večer pjevao na krovu zgrade s koje puca pogled na obje obale Tigrisa, mladi Rahim al-A’dham sufi Qadiriya reda, dostigao je onu jednu notu bez patetike, emocija ili površne mistike. Možda je time i pogodio u samu žicu ovog svijeta? Možda je spustio nešto što se jednostavno nije smjelo manifestirati u ovom svijetu, nešto što ovaj svijet demaskira, napada svojom vječnošću i neprolaznošću, dokida u samoj njegovoj biti.., ili možda jednostavno samo iritira ovog mladog nervoznog GI iz South Caroline kojem je već pun kufer ove prašine i ove loše hrane i ovog musavog drekavca na obližnjem krovu koji mu svakoga dana ponovno i opet ponovno ide na jetra dok piše svoj blog sa prve crte?
I dok je stajao ovdje na krovu sasvim otkriven, raskriven i ogoljen pred Njegovim licem, dok je pjevao svoj toj kaljuži mržnje i ljubavi oko sebe, svoj toj dvostrukoj esenciji koja potpaljuje i održava bezbožnu vatru ovog svijeta, koja tka i umnožava suptilnu koprenu njegove zablude, al-A’dhami možda je bolje nego ikad prije spoznao svu uzaludnost našeg postojanja, opasnost koju predstavljamo jedni za druge, pa makar i u najboljoj namjeri, svakim udahom i izdahom. Dok je pjevao sa svojeg krova, ne obazirući se na slomljene ulice, ulične borbe i zalutale metke, suočen sa tom šokantnom spoznajom upitao se na trenutak, ma što on uopće radi tu na krovu, luda roda klepetaljka? No ta sumnja se odmah rasplinula sama od sebe, nepostojana kakva je i došla. On to ne zna.
Jer tko je on da sudi o tome?
I nije do njega.
On samo pjeva.
Jer to je sve što zna.
I pjevao je al-A’dhami svoje svjedočanstvo o Bezimenom. O Neizrecivom. Pjesma se dizala iz dubine njegove duše, svojom vibracijom tjerala grad u pokret. U promjenu. Rasprostirala se u svim pravcima i očitovala mu glas i Riječ i Ime.
U trenutku, kad je potpuno izgubio sebe, nešto je gromoglasno puklo. Kao da mu se razletjelo cijelo zaljubljeno srce, i on primijeti kako je na njegovoj bijeloj kalabeji, odmah tamo ponad srca procvala vječna ruža. I samo trenutak prije nego što će se zatresti nebo i zemlja njegova malog svijeta, primijeti pred sobom veličanstvenu priliku i poželi pasti ničice, obgrliti joj stopala. I tada začu Riječ samu:
Ne boj se!
Dobro si pjevao.
|
|
