03.12.2004., petak
JEDNA LASTA NE ČINI PROLJEĆE
Kada pogleda na zapešće lijeve ruke, austrijski sudac Fritz Stuchlik uvijek osjeti neku prazninu. Tamo se umjesto očevog sata, kočoperi skupa Doxa s kronometrom. Kada ju je u 88 minuti u trku maksimirskim travnjakom ovlaš okrznuo pogledom, praznina u njemu odjednom se ispunila nekom neobjašnjivom tugom. Stuchlik pomisli na proljeća njegovog rodnog gradića kad potoke preplave bujice s obližnjih planina.
Baš kao što su onomad kod Drvara pri operaciji “Roesselsprung», padobranski SS-Fallshirmjäger-Bataillon 500 njegova oca preplavili razdrljeni banditi uzvikujući 'Uraa! ne ostavljajući zarobljenike, pljačkajući njihova mrtvih tijela. I tu se Stuchik malo lecne, i upita.., ne ovija li se možda sat njegova oca, evo baš tu usred Maksimira, oko zgloba nekog dokonog penzionera s boračkom pemzijom? I dobri arbitar se pritom malo izgubi, popusti mu pažnja te odluta pogledom ka zapadnoj tribini ne bili ga ugledao. No i sama pomisao na to, odvede nekud daleko od njega sve one potoke i bujice, isuši iz njegovih korita svu onu tugu i melankoliju, a ona uvijek prisutna praznina ispuni se odjednom nekim iracionalnim gnjevom.
Predbožićno je vrijeme... a njegov se otac nije vratio do Božića kako je i obećao! O kako je samo revno mali Fritz glancao svoju cipelicu uoči Svetog Nikole! O kako je snubio da mu donese natrag tatu. Umjesto tate s neba, u cipelicu je upala saveznička bomba. I nikad je više nije pronašao.
A Joso Pečina, stara lička partizančina, sjedio je na zapadnoj tribini i pogledavao na stari sat. 80-ta minuta! Dinamo vodi 2:0! Primjeti da ga usprkos promjeni vremena više ne žiga ni rana od njemačkog gelera. Ohoho, pomisli Josina, kako je lipo u ovim teškim vrimen'ma ositit zeru ovake nepodnošlj've lakoće življemnja!
I tada Joso ugleda leteći tanjur iznad Maksimirske šume.
Ovo ne sluti na dobro.., pomisli Joso. Ugledao ga je i u noći kada je započela 7. neprijateljska ofenziva, u onoj tmuši i tmini jutrom koje je popušio geler. Kroz cijelu tu noć dok su mu društvo pravili samo UFO, netopir i ćuk, dok je hitao zajedno s drugovima proganjala ga je samo jedna pomisao: dali će proleteri njegove 6. ličke stići na vrijeme da spase maršala? Stigli su, ta kako i nebi! Stigoše u zadnji čas. I samo sekund prije nego što će začuti urlik Ju-87 u jurišnom poniranju zakleo se Joso da će uvijek biti ispred vremena, ugledao sat na ruci mrtvog njemačkog padobranca prignuo se, te pobrao i sat i geler. Poslije su svu slavu pripisali Rexu, ali nema veze, prisjeti se Josina s gorčinom i mogao se zakleti da je zadnji put ugledao ovaj isti leteći tanjur 1971 g. kako lebdi iznad mitinga na Trgu Republike, samo tren prije nego li je ugušeno Hrvatsko proljeće. Uh, zazebe ga oko srca, zazebe ga ponovno i geler, dali će ovo značiti i kraj stoljetnog sna o Dinamovom proljeću u Europi?
U nepoznatom letećem objektu Intergalaktičkog Odbora za Tranzicijske Narode Ka Višem Stupnju Svijesti koji je lebdio nad Maksimirskom šumom, na komadnom mostu lebdjela su dva ogavna gušterolika stvorenja Onaj Čije Ime Se Neda Izgovoriti Ni Uz Najbolju Volju i njegov kolega Nešto Slično Delfinovom Orgazmičkom Hropcu i razmatrali stanje svijesti u Hrvata. Hmm, rekao je Onaj Čije Se Ime Neda Izgovoriti, ni ti ni ja ne volimo ovu birokraciju, ali ako sada Dinamo pobjedi cijeli tijek njihove evolucije krenut će u sasvim krivom smjeru. Nda, zagrgljao je Nešto Slično, neće popustit Slovencima, izabrat će Jadranku Kosor na izborima, ukinut će Zlikavce na TV, opet uvest neradnu nedjelju, evo i Karla nam se stalno tuži za Gotovinu. A nema druge, uključimo zraku za kontrolu svijesti.
Veldin Karić odjednom je dobio neki snažan antieuropski impuls. Sjetio se kako su ga svi zajebavali što je Bosanac, imao je viziju kako je mala kolibica njegovih dalekih patarenskih predaka nestala pod ognjem i mačem teutonskih vitezova križara i njihovih hrvatskih podrepaka i kako je cijeli njegov narod iz inata prešao na Islam. Što ja ovdje radim? Upitao se dobri Veldin. Sve što želim u ovom trenutku je biti na šiš ćevapima negdje u Istambulu. Nikome na stadionu nije bilo jasno zašto je Veldin Karić napucao loptu u aut, ali Veldin je u tom trenutku doživo snažno poistovjećenje svog sebstva s loptom~ svojim malim mikrkozmosom koji prelazi prelazi liniju, prag jedne male, tople i sigurne ćevapdžinice, gdje je sve tako mirno i izvjesno, gdje vlada opojan miris ćevapa, gdje ne dopire vreva sa obližnjeg bazara i gdje sve tako bezvremeno, tako izvjesno stoji i samo nijemo pulsira kroz prostor kao kameni spavaći na patarenskim stećcima.
U 84. minuti, nakon što je brzo izveden aut, Turčin Yildirim dohvatio je loptu sjurio se po desnoj strani, ušao u šesnaesterac raspalio lijevom nogom i pogodio rašlje. Samo trenutak prije nego što je prihvatio loptu kao da je začuo melodiju Mozartovog «Turskog marša» i kroz glavu mu je prošla vizija njegova dalekog rođaka janičara, koji je kao dijete odveden iz jednog bosanskog zaselka u daleki Stambol,.
U 88. minuti Damir Milinović odjednom je prestao razmišljati o onome što mu je majka govorila o manekenkama i sponzorušama s kojima je imao izaći nakon utakmice, te oćutio neobjašnjivu potrebu da posjeduje Samarsov dres. Baš kao što je njegov daleki predak Perzijanac, a mi Hrvati smo podrijetlom Perzijanci, osjetio potrebu da kao trofej ponese prekrasni prsni oklop palog Spartanca.
- Moram ga imati ! Moj je! – odjekne Damirovom glavom i on potegne Samarsa za dres.
Grk Samars pao je u šesnaestrecu kao pokošen. Baš kao što je hrabro pao i njegov daleki Spartanski predak pokošen perzijanskom strijelom braneći tjesnac kod Termopila, ne mnogo veći od tjesnaca ovog ružnog, klaustrofobičnog stadiona. - Padni junače, padni! Čuo je glas u svojoj glavi. I on je pao.
Sve se polako smirivalo, ljudi su se šutke razilazili. Josina je sjedio na svom plavom dinamovom podlošku, relikviji iz 1984. i bio neopisivo tužan. Po ko zna koji put propao je njegov san o proljeću. Shvatio je da jedna lasta na nebu ne čini proljeće, a leteći tanjir još manje..
|
|
