09.11.2004., utorak
BAKALAR
Baka baka bakalar to je fina stvar. Ova riba obitava u dubinama hladnih mora, a najviše je ima u sjevernom Atlantiku. Naraste do jednog metra i doseže do 30 kg. Bakalar je u prošlosti uvijek slovio kao hrana za siromašne, onako dok visi s klina poput stare ofucane čarape s kojom se itekako trebate pomučiti da je omekšate za vašu trpezu. E fino je bilo tim siromašnima! Bliži se Badnjak, nezamisliv bez bakalara. Ljudi vjeruju da jedenje ribe u petak, a posebno bakalara na badnjak ima veze s odricanjem od mesa. Ja sam svetac božji pa ne jedem meso. Šjor pa riba nije meso, cesto sam imao prilike ćuti od uvrijeđenih dalmatinskim kuhara kad sam ih žicao imaju li koju mrkvicu, brokulicu ili barem blitve. Ehehe, imam uvijek spreman odgovor na takvu provokaciju, riba nije meso isto tako ko sto dalmatinac nije Čovik. Ali bakalar...uhuhuhu bakalar je mjera čovika! I to ne bilo kojeg! Nego bogočovika! Jedenjem bakalara za badnjak, bakalara kao ribe svih riba, kršćani se upuštaju u stare dobre paganske običaje, jedući tijelo svog Spasitelja, jer upravo je riba simbol kršćanstva, simbol Isusa. Isukrsta mu, često sam pitao, kakve veze ima bakalar sa našim podnebljem? Odgovor na to pitanje dao mi je l'enfant terrible naše književnosti Predrag Raos ćaskajući ugodno s Mineom u nekom ženskom časopisu kojeg sam prelistavao čekajući malu kovrčavu dok se frizirala. Meni bakalar smrdi, ispalila je Minea. Joooj, zavapio je Raos. Ja radije jedem punjene lignje, pravdala se Mineica. Jooooj, zavapio je opet Raos, ne radi toga što ne voli lignje, nego što se je morao suzdržati svoju poganu jezičinu da ne ispali neku svoju seksističku asocijaciju u gladno novinarsko pero glede punjenih lignji i Mineice. Negdje je, veli, pročitao da svaka ribarska bratovština ima svoj totem. Ona svoj totem jede, ali ga ne lovi. Tko zna što norveški ribari jedu za Badnjak, možda flufaste lignjice, ali kod naših ribara je totemska životinja upravo-balakar!
Zašto ovo pišem? Pa zahladilo ovih dana vani. Mogao bih se zakleti da sam ovu nedjelju pri šetnji Samoborom spazio prvu pahuljicu. Pahuljica me podsjetila na badnjak, a badnjak mmmmm na bakalar! Možda bi ova tema bila primjerenija oko badnjaka, ali uslovljeni refleks prozvan paulovljevim prozrokovao je obilno slinjenje kojeg ne bi moglo utažiti ni protvajn samoborskih kremšnita skup s kestenpireom. A prošlog badnjaka, uh tako sam i prošlog badnjaka slinio nad bakalarom. Prolazio sam gradom i upijao mirise. Bakalar na mornarski, bakalar bianco, juha od bakalara, bakalar u pećnici, bakalar s krumpirom, brudet od bakalara ili istrijanski bakalar s mlijekom, bakalar u pećnici s dodatkom kapara...
Joooooooj. Stenjao sam pred iskušenjem napasnika. Jooooj.... Nekako sam uspio doći do svoje zgrade. Vele da vrag dobro imitira sina božjeg. A tek ovaj ubakalareni bogočovik !?? ... Zlo nikad ne dolazi samo, sami mu otvaramo vrata. Ili dozvolimo da to umjesto nas učini susjed. Zaskočio me ispred zgrade da mu pomognem unijeti neke kutije. Iskrcali smo kutije u kuhinji kojom je vladao zanosni miris bakalara, sjeli malo za stol i popričali, a onda je susjed pred mene tutnuo tanjurić bakalara, tek tako za probu, da ga ne uvrijedim. Joooooj, Isukrste oprosti mi, ne znam što činim, zakovrnuo sam očima.
- Gdje si do sada, dreknula je mala kovrčava kada sam se potiho ušuljao u stan. - jer znaš da idemo kod moje mame na ručak?!
- Ovaj, susjed, kutije, pomoć bližnjem, dobri Samarićanin..- trabunjao sam.
- Smrdiš po češnjaku i po bakalaru, licemjeru jedan..- frknula je mala kovrčava.
- Smrdim, pa što?!
Tijelo je slabo, eno piše ti u Bibliji.
|
|
