Kad pomislim na najranije djetinjstvo, najčešće mi u sjećanje prvo dođe slika starog bijelog «Obodin» frižidera na kojem sam naučio sricati svoja prva slova. Na njemu je bio radio i iz njega je treštala pjesma o Barbari koja bješe bijela boka, o Barbari što bješe čvrsta, široka o Barbari koja bješe naša dika. Ni dan danas ne znam tko to pjeva. Znate li možda vi?
I tako život ide dalje, dođe i neko ljeto, a more vam u život donese jednu Barbaru koja vam, dok se onako mlad niste ni snašli, otme prvi poljubac. Kad sam je vidio gospe draga, onako stasitu sprijeda i straga, srce se streslo ko val na žalu ko štandrac lagan na maestralu. Barbara, Barbara lijepa ko slika, vesela i zavodljiva ko "Večernja ćakula barba Nike" Ivana Slaminga.
I kako se po jutru dan poznaje, svemir vas nekako stavi pod Barbaru. I ostavi na dugo dugo vremena, a da ni sami ne znate kako i zašto. Tek se iz ove perspektive prisjetite nekako tih davnih dana kada ste patili zbog Santa Barbare dok je bila utakmica na drugom programu, na vremena kada je Kruz pio od tuge, a babe plaćale mise i palile svijeće na Kamenitim Vratima ne bi li Eden ustala iz invalidskih kolica. Onda se jednog dana opet samo pronađete po njenim patronatom dok istražujete podzemne svjetove. I tako, evo, mene i moju sortu čuva Sveta Barbara. Kult Svete Barbare donesen je kao i većina cehovskih običaja iz Njemačke. I sama inicijacija u častan rudarski stalež, vezana je uz preskakanje preko kožne rudarske pregače, simbolizirajući razdjevičenje paučine s tamnog rudarskog okna, silaskom povorke veselih sjajnošljemih patuljaka u memljivu sparinu podzemlja. Iako danas nije njen dan, nije 'Barbara', Sveta Barbara, svejedno svim Barbarama, Barama, Baricama, Barbikama i onima koje se tako osjećaju sretan imendan!
Sama Barbara rođena je u Nikomediji, što nema nikakve veze sa barba Nikom i njegovom ćakulom, ali svakako ima sa Malom Azijom u vrijeme cara Maksimilijana tamo negdje oko 270 g. Njen otac, lokalni gazda, proganjao je kršćane kako bi se dodvorio Rimljanima, a posebno okrutan je bio prema svojim robovima. No kako to obično biva u životu, vratio mu se bumerang tako da je i njegova mezimica Barbara, sažalijevajući maltretirane robove, postala i sama kršćanka. Otac ju je u strahu od sektaša koji kvare mladež zatvorio u visoku kulu, no ona je našla načina da zamoli ni manje ni više nego samog Origena da joj iz Aleksandrije pošalje svog učenika kako bi je podučio otajstvima kršćanstva. Ostalo je zapisano da ju je njezin otac, onako sav obnevidio od boli radi tog i takvog nauka kojeg je ona primala od mladog Origenovog učenika, mačem prikratio za život. E sad.., he he, kako je to revni mladac učio tatinu mezimicu u to ne ulazim...
Ja samo znam kako je Barbara onog varljivog ljeta učila mene.
Bitno je da je ona primila kršćanstvo, ne? Sve ostalo je ionako legenda. Baš kao i Barbara iz mog sjećanja...
I tako sve dalja sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar
|
