30.05.2004., nedjelja
U BIJEGU
"Bježiš od mene.
To je najlakše
Bježiš od sebe
To ti ide najbolje"
(Mnijem da ide tako nekako... ko zna text nek mi ga pošalje na mail)
Pisarovićka & Guliano definitvno su još uvijek hit na svim lokalnim radio postajama. Vrte se u svakoj birtiji širom Podravine.
Nemam grbu, nemam ni zadah iz usta, a svi bježe od mene. No duga je to priča. Naime, rikava mi je službeni auto. I kako se svi osim mene kuže u aute, dižu haubu, prčkaju i postavljaju dijagnoze, vuku kablove i oživljavaju ga. Ko u Hitnoj Službi; Give me 200!! Clear...BZZK!! Riknula elektronika vele. No pali na guranje. U prirodi mog posla je da se zaustavim u birtiji da dogovorim sljedeću fazu radova. Kada je netko nedostupan na mobitel, a uglavnom su svi nedostupni, samo zauzmem busiju u birtiji. Ili patoliram lagano u trećoj. Klizim kroz selendru i kad prepoznam nečiji auto.., hop! Stajem. No cuga izvan Zagreba je nevjerojatno jeftina. Nemreš se dignut i otić ako ne okreneš rundu. A autiću entropija ispusti dušu za 20 minuta. I onda opet ulazim u birtiju ili se muvam po upravnoj zgradi i molim ljude da ga gurnu. I zato sada sjedim i pijem sam.
Nitko ne ulazi kad vidi moj auto jer zna da će gurati. Kada prilazim nekome da se pozdravim svi misle da ću ga moliti za guranje, razbježe se. I tako ostajem sam.
Ako ste ikad vidjeli kako izgleda terenski auto, ali ne onaj šminkerski koje fura novokomponirana poduzetnička kasta u Hrvata i njihove gurtne, nego onaj pravi koji se vozi offroad i po makadamu, onakav kakav gledate na Discovery Channelu, onako blatan, s gumama s kojih frcaju blatne tortice, e onda imate samo tek približnu sliku.
No uočio sam još jednu dimenziju te samoće. Preselio sam svoj meditativni hram u đurđevačku Gradsku kavanu. Tako se valjda zove jer prednjači u količini mesinga i mramora. I ima kolače. Isfuravam se na usamljenog rangera..new kid in the town. Bjež'te cure, bačkizagre stuhpa šeja, mojne muse stavljatsupro... Obavijam se mističnom aureolom i furam "Zarez" pod rukom. Naručujem makijato, mineralnu i kremšnitu, da se odma vidi štih mitteleurope. Krajičkom oka pogledavam prema gomili mladih cura zasjelih oko dva spojena stola. Ni da bi trepnule. Melju na onom svom lokalnom dijalektu takvom brzinom da je nemoguće pohvatati niti razgovora. Ono malo štokavskog književnog hrvatskog koji razabirem kao neku subliminalnu poruku, opstalo je kao očit utjecaj naših zabavnjaka. Razabirem riječi: ostavljena, suze, venem, plačem, duša, gorko, sudbina. A frajeri? Oni su se zbili na hrpu uz suprotni zid kavane, u samo njima znanoj sigurnosti, dobro skriveni iza svojih pivkana. Dva svijeta. U bijegu jedan od drugoga. Potpuno polarizirana. A između njih, u nekom međuprostoru, nalazim se ja.
- Makijato, dva deci mineralne i...kremšnitu ! - naglašavam konobarici da svi čuju.
No nitko ne trza.
- Nemamo kremšnita! ispali ona u prolazu prazneći pepljare.
- Hmm, gospođice, znači ona četiri žuta drhtava tijela što me gledaju iza stakla su kanarinci, ne?
- Kaj?! Ma kakvih kanarincof.... To su kolači.
- Fakat... kolači !
- Ah, veli ona, odmahujuči rukom, to nis' prave. Of su sa šlagom i zgor s čokoladom. To su Zagrebačke kremšnite....
- Odlično, osmjehujem se, i ja sam iz Zagreba.
Konobarica šutke odlazi, a ja gledam prema ženskom stolu. Ništa...
Umišljam si, da možda djelujem potpuno irealno u ovom okruženju, poput lika iz bajke, pa se boje povjerovat u to što vide. Ali ne. S vremena na vrijeme zvrcne mobitel. Vadim projekt iz torbe i čitam podatke. Nek se vidi da sam inžinjer. Tipovi mrtvi hladni. Nisu čak ni zavidni, onako ružni, u trenirki od buraza, nezaposleni, bez love, bez perspektive, bez ženske. Pričaju o lokalnoj tekmi, autolimariji i kak je ko bluval v goricama. Da bar neki onak baci pogled u stilu; šta je pederu, oš da ti pičku razbijemo...Ali ne.
I tako sjedim sam. U društvu dvije slatke male zagrebačke kremšnite. Koketiram s njima. Flertujem. Namigujem im. Zavodim ih. Tebe ću prvu. Onako naglo. A tebe uzimam za kraj.
|
|
