pookapookapookapookapooka

nedjelja, 29.03.2009.

Farac, Dubrovnik... RESPECT!
















- 22:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2009.

And now for something completely...



...DIFFERENT

- 18:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Ay, Manuela...

Immanuel Kant was born in 1724 in Königsberg, the capital of Prussia at that time, today the city of Kaliningrad in the Russian exclave of Kaliningrad Oblast. He was the fourth of eleven children (five of them reached adulthood). Baptized 'Emanuel', he changed his name to 'Immanuel' after learning Hebrew. (Wikipedia)

- 17:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.03.2009.

Fuck you very, very much... ha ha ha :)

- 22:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.03.2009.

RUMBULA

'RUMBULA MASSACRE' LINK

- 09:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 21.03.2009.

jedina koja joj se sviđala (she-bear:)

- 08:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.03.

'Jebiga, sine... nismo imali sreće.' - rekla je i počela nestajati.
'Na kraju svi zovu mamu.' - jednom davno, davno mi je bila rekla. I ona je zvala mamu dok je nestajala. Prevrtala se po krevetu, dovedena do stupnja jedva živog skeleta i ja sam pitao medicinsku sestru da joj da nešto za smirenje ili nešto protiv bolova. 'Za smirenje ili protiv bolova?' - išla je u detalje medicinska sestra. Jebi ga... tada nisam znao sve ono što znam danas pa sam tražio nešto za smirenje. Vjerojatno joj je dala 10 mg diazepama i ona se smirila. Ne znam je li je boljelo tijekom tog smirenjog stanja. Dan ili dva prije toga sam primjetio vrećicu punu urina koja je visila ispod kreveta. Nije bilo infuzije. Pitao sam medicinsku sestru zašto je to tako. Odgovorila mi je da joj davaju diuretike. Zašto – pitao sam opet. Nakon kratkog perioda tišine sestra mi je rekla da se tako smanjuje pritisak na bolnom mjestu, metastazom deformiranom cekumu. 'Zar neće zbog toga dehidrirati?' - opet sam pitao i nisam dobio neki zapamtljiv odgovor. Ako je ciljana dehidracija standardna, neizravna eutanazija terminalnih bolesnika onda im jebem svima mater. Tko bi želio umrijeti od žeđi.
'Kad mi je mama umirala, nisam puštala da joj davaju morfij jer bi mogla postati ovisna... ljudi su čudni u tim trenucima...' - pričala mi je nekad davno, davno, moja mama o umiranju svoje mame. Rekla je i da nije mogla plakati. Ni ja nisam mogao plakati. Nijemo sam gledao neku energičnu časnu sestru, ozbiljnu i na onaj čudni način strogu stariju ženu, ženu punu života i blago distanciranu od svega toga svojim pozitivnim stavom... gledao sam je kako pušta nekoliko suza nad mojom umirućom majkom i nakon toga nastavlja sa svojim volontiranjem na tom odjelu za umiranje. Gledao sam je i osjećao snažnu odbojnost. Uvježbana sućut, pravilo službe... ne znam i ne zanima me.
Sutra ujutro je umrla. Oko sedam sati ujutro. Nazvala me je žena, mamina prijateljica koja mi je prva bila rekla kako nema šanse... rekla mi je to nakon što sam došao iz JNA odakle su me pustili jer su im javili da mi majka umire.
Kad me nakon šest mjeseci vidjela, nakon šest mjeseci tijekom kojih su je metastaze pretvorile u živi kostur, moja još i te kako svijesna mama rekla je: 'Zašto ste mi ovo napravili?' Ona nije htijela da je vidim u tom stanju i zabranjivala je da me zovu. Njen očuh nije mogao podnijeti da dopusti da ona umre bez mog znanja i tražio je da me zovu da dođem i oprostim se s njom. I zbog toga sam mu zahvalan. I razumijem zašto nije imao snage da je posjeti u bolnici... pokopao je njenu majku i sad je trebao gledati kako i ona umire od iste bolesti. Znam da bi ga to bilo ubilo.
'Samo budale ginu u ratovima.' - ne znam koliko mi je puta tijekom života mama pokušala ugraditi taj sigurnosni stav... njen otac, moj djed, odletio je u zrak kad je partizanski brod naletio na njemačku podmorsku minu u Boki Kotorskoj... zvao se isto kao što se ja zovem tako da sad moje ime stoji na velikom spomeniku u Herceg Novom.
Da je znala da ću skoro devet godina provesti glavinjajući minskim poljima od Vukovara do Prevlake bila bi me sigurno prventivno onesposobila za jedan takav genijalan životni potez... slomila bi mi bila obje noge u bedrima ili nešto takvo. Ali znam da bi joj bilo drago zbog načina na koji sam proveo te godine... ona je u meni ukorijenila onu nemogućnost slijeganja ramenima pred očiglednim bezobrazlucima. Znam da sam zbog svega onoga što je ugradila u mene i preživio te godine, a da nisam 'prodao dušu'. Navodnici su tu jer su mi mnogi od ljudi koji su radili sa mnom govorili da ću kad-tad i ja prodati dušu. Tristokvadrataši... da se zadržim na donekle probavljivim odnosima prema onome što su na televiziji tako revno opisivali sa parolama kao što je 'Vrijeme se može vratiti samo na filmu.' i slično. Znam da bi bila ponosna na mene jer sam tako lako odjebavao lažne autoritete i okretao se kad bi mi nudili trivijalne pogodnosti ako malo 'preletim' ono što je za njih bio proizvod koji su prodavali i na kojem su na razne načine zarađivali. Znam da bi bila ponosna da je mogla vidjeti kako se čovjeku visokom dva metra, profesionalnom psetu koje mi je bilo šef operative neko vrijeme, grlo steže i glas podiže za oktavu dok mu ja prijetim sudom i medijima. Znam da bi bila ponosna kad bi znala da je Hrvatski centar za razminiranje, osnovan 1996. godine, donio normativ mogućeg dnevnog učinka po pirotehničaru tek 2005. godine, nakon što sam ja skupio dvjestotinjak potpisa ljudi koji su radili u minskom polju na fotokopiranim primjercima poziva građanima da ne ulaze u razminirana minska polja jer razminiranje nije obavljeno kvalitetno. Znam da bi se nasmiješila kad bi znala da sam ponavljao i ponavljao da se taj poziv ne pušta u javnost jer će njegova snaga kao sredstva ucjene poslodavaca i državnih tijela koja su se trebala brinuti o djelatnosti razminiranja nestati onog trenutka kad izađe u medijima i oni od kojih smo tražili dnevni normativ i granski kolektivni ugovor cijeli taj slučaj počnu tretirati kao štetu koja im je nanijeta i više nisu dužni napraviti ništa više od puke kontrole te štete popravljajući narušeni ugled gomilom deklarativnih stavova koji bi za svrhu imali upravo izbjegavanje ispunjavanja originalnih zahtijeva. Potpisi su završili na stolu Jadranke Kosor, tadašnje HDZ-ove kandidatkinje za predsjednika države. Ali netko u HCR-u se ipak prepao potencijalnog rizika, razumijevajući da će se u slučaju izbijanja štete ipak morati naći neki sitni žrtveni jarci pa je tako devet godina nakon svog osnutka krovna institucija za razminiranje u RH, dio državne uprave, ipak donijela taj normativ... i to prema kriterijima koje sam ja tražio – zagađenosti metalom i gustoćom vegetacije. Donijeli su taj podzakonski akt samo nekoliko mjeseci nakon što je i do njih došao jedan od primjeraka mog 'Poziva'.
Znam da bi joj bilo drago što sam to tako izveo i znam da bi bila ponosna što sam ja, jedan mali idiot kojeg je ona odgojila tako da ne bude budala koju će povijest potrošiti onako uz put, baš zbog toga što nisam želio biti jedan totalni idiot koji bi dopustio sebi da ga povijest prožvaće i ispljune u spaljeno-krvavim komadima... da sam baš zbog toga i onog najobičnijeg ljudskog, pristojnošću uspostavljenog 'ja'... da sam baš zbog onog što je ona u meni ukorijenila, ja dobio ono što sam tražio, ne u potpunosti i možda u svakodnevnoj praksi i dalje ne toliko bitnog... ali podzakonski akt je podzakonski akt – u ovom slučaju onaj na kojeg se mogu pozvati ljudi koji su odletjeli u zrak na razminiranim površinama... a takvih ljudi ima i previše.
Znam da bi ubila boga u meni da je znala da ću metodama Alexandra Shulgina ispitivati na sebi svoje granice izdržljivosti, psihičke i fizičke.
Znam da bi ubila boga u meni da je znala da ću '96-te godine odjebati fakultet, bez obzira što mi je na četvrtoj godini ostao samo njemački jezik, bez obzira što me je profesor sretao na ulici i govorio mi da dodjem da mi da dva jer sam lijen i jer neće ništa biti od mene ako budem slušao svoju ludu pamet. Nisam ga poslušao, odlazio sam i dolazio iz grmlja u kojem se ginulo da bi doma rasturao tijelo, mozak i dušu svim što je moglo poslužiti toj svrsi... da bih se nakon nekoliko dana vratio u 'sigurnost' svog crvenim trakama ograđenog putujućeg sanatorija. Ubila bi me k'o vola u kupusu da je bila znala što ću raditi sa njenim životnim ulogom, čovjekom kojeg je rodila i sama odgojila, čovjekom kojem nije nikad ništa falilo iako je ona negdje do '87 – me godine svu robu prala ručno, nakon što bi došla sa posla.
'Mama, postoji li bog?' - pitao sam je jednom davno, davno i jasno se sjećam odgovora. 'Ima ih pet, šest pa ti izaberi... samo ti se međusobno ne podnose.' - bila je rekla. Sjećam se i plastične siluete majke koja drži dijete u naručju, tog marijanskog simbola koji joj je visio o čavlu zabijenom u zid pokraj kreveta. Sjećam se svog krštenja, na kojeg ju je nagovorila njena usvojena sestra, u Kotoru... sjećam se kako je ponosna bila kad sam svećenika pitao što se nalazi iza vratašaca na oltaru pa kad mi je čovjek odgovorio da je unutra kruh, ja sam ga pitao kako se ne pokvari. Sjećam se da se i svećenik smijao jer me nije krstilo neko pseto nego častan čovjek.
Kad sam joj pokušavao prodati višestranačke ideje koje sam između redova tako jasno čitao u tjedniku 'Danas', tako jasno i tako promišljeno pristojno napisano... rekla mi je – 'Sine, ovaj narod je stoka i poklat će se.'
Sjećam se kako se samo ona usudila prići skupini pijanih srpskih bauštelaca koji su pjevali 'I opet će, i opet će...' na jednom od ulaza moje zgrade... sjećam se kako ih je sjebala na brzinu i kako su se pokupili bez i jedne riječi, gledajući u pod.
Sjećam se da mi je jednom rekla kako krv nije voda i kako ću jednom poželjeti upoznati svog biološkog oca, čovjeka koji je plaćao alimentaciju koju je inflacija spustila na razinu vrijednosti kutije žvakaćih guma... znam da mi je na taj način govorila da postoji i njegova strana priče... ne znam je li znala da me nikad ta strana neće naročito zanimati... uz jasnu spoznaju da i ta druga strana priče postoji, zajedno sa svojim argumentima. Krv nije voda... zato imam puno bolje zube od onih koje je njoj njena genetska zadanost bila priredila.
1939. godine, na današnji datum, moja mama se bila rodila. Moja baba je imala usvojeno dijete prije nego što se bila udala. 'Ako me ne želi zajedno sa njom, onda me niti ne želi.' - navodno je bila govorila moja baba, Korčulanka, ljudima koji su je upozoravali da se nikad neće udati sa usvojenim djetetom. Ne znam kako je u tu priču uletio moj pokojni istoimenjak, artiljerijski podoficir na podmornici... Slovenac. Otprilike znam kako je iz te priče izletio... i gdje se to dogodilo. Skoro svaki dan prolazim pokraj dvije aluminijske podmorske mine, iz kojih je izvađen heksogen i uklonjen gornji magnetni upaljač. Iz njih sad raste cvijeće. U zgradi iza njih profesionalno džabalebari neki debeli ljudski inventar uprave za zaštitu i spašavanje.
Jebiga, nisu imali sreće... moj djed, moja baba i moja mama... svako od njih sa svojom životnom sudbinom vezanom za sudbine onih drugih. Ja sam ono što je ostalo iza njih. Znam da bi bili ponosni zbog nekih mojih osobina, znam da bi ubili boga u meni zbog mnogih mojih postupaka i ponašanja koja sam dopuštao sebi. Pogotovo baba, korčulanka... žena koja je prolazila kroz četničke kontrolne punktove sa partizanskom radio stanicom... radio stanicom koja je žuljala moju mamu jer je bila sakrivena u dječjim kolicima, žena koja je odbila partizansku spomenicu i javno prozivala istočnohercegovačke četnike koji su pred kraj rata prešli na drugu stranu... ljude koji su živjeli od tih boračkih penzija i drmali političkom komunističkom tragikomedijom bivše države.
Znam da bi im svima bilo drago što sam i ja tehnički odbio braniteljsku mirovinu iako sam samo trebao reći – 'Želim.' Znam da bi bili ponosni zbog toga.
1991. godina, godina kad je moja mama umrla... veći dio života sam proveo bez nje nego s njom. Trudio sam se umjereno da budem sretan, nešto me bjesomučno gonilo da budem u pravu i da to jasno pokazujem i dokazujem svima onima koji su mislili da mogu biti sretni, a da ih boli kurac za druge... jer da bi bili u pravu trebate druge ljude, druge ljude koje nećete tretirati kao sredstvo nego kao svrhu. Upsss... kao da citiram svog ideološkog oca kojeg sam sasvim slučajno usvojio. Jebiga... ne mogu reći da u vezi njega nisam imao sreće.
Hoću li ikad vidjeti boju očiju svog djeteta... znam koliko je moju mamu bilo strah jer me ostavlja samog u onom raspojasanom svijetu ranih devedesetih... ne znam koliko bi mene bilo strah dok bih vodio za ruku svoje dijete prema ovome što nas sve čeka... znam da samo oni koji su dopustili sebi da se jako, jako izgube u svemu ovome, da samo oni koji su se jako, jako izgubili bježeći od sebe... da samo oni koji su jako, jako izgubili sami sebe u iluziji reda na koju se oslanjaju pozivajući se na prošlost i njenu urednu dotrajalost... oni koji puštaju toj dotrajalosti da se nametne kao šminka trajanja koju bi im trebala pružiti budućnost koju pasivno promatraju dok pleše na onoj točki sa koje nema povratka...
Jebiga, ljudi... da bi uopće mogli reći 'jebiga' kad se suočite sa izostankom svoje sreće mora postojati i opcija da je ta sreća ipak bila moguća...
Prvi je dan proljeća. Danas započinje perzijska nova godina... evo, tu ispod, u ovoj maloj narančastoj televiziji možete čuti neobične riječi za jednog političara. Na svoj, smireni način poručuje kako poraz ne može biti prihvatljiva opcija. Da imam dijete objašnjavao bih mu o čemu je riječ... i zašto je jedina prava pobjeda ona u kojoj se čovjek bori protiv samog sebe i u kojoj nema poraženih.
Čvrst sam materijal, mama... ne znam jesam li ti se ikad zahvalio zbog toga... a tu spadaju i ovi zubi koje si, na kraju krajeva, ipak ti izabrala. Živ sam kao nikada do sada i vjerujem da ću postajati sve življim i življim. Vjerujem... znam da si i ti vjerovala, nikad nisam ni na trenutak posumnjao u tvoju vjeru, tvoju čistu vjeru, neuvjetovanu i samouspostavljenu vjeru... kao da bih ja znao prepoznati druge luđake koji su sami sebi bili uzrokom, luđake koji su iznova i iznova pljuvali sebi u lice na prvi znak poraza u svom pogledu... kao da bih znao sam za sebe promisliti da je bilo i da će još biti onog samo mog u svemu što je moguće, u meni i oko mene.
Znam da se više nikad nećemo sresti... zar nije baš o tome i riječ... zar nije baš u tome stvar... zar nije baš to ono o čemu se radi... zar nisi baš ti to neponovljivo čudo smiješka pred onom 'jebiga' opcijom... ti koju više nikad neću sresti.
Čudo.
I znam... rak debelog crijeva je najnaslijedniji od svih karcinoma... znam da moram poći da mi uvuku šlauf u guzicu i vide imam li možda polipa... znam to. Jednom sam se bio naručio, ali im je, navodno, crko šlauf.

- 03:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 20.03.2009.

Hey ho, let's go...

- 23:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2009.

NO PASARAN!

- 17:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 18.03.2009.

facebook

- 21:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 14.03.2009.

GENESIS

Risto Wagner je prvog dana stvaranja, odmah rano ujutro, vakumirao svemir. Isisao je iz njega energiju entropijom niveliranu do absolutno hladne nepomičnosti koja je tamo preostala nakon što se prethodna kreacija potrošila i crkla. Hladnoća mu je grizla zube i mrznula krajnike, ali Risto Wagner je znao da mora opet ugrijati mrtvu materiju i to do razine na kojoj se pomak onog preostatka materijalnog ne događa u odnosu jedne čestice na drugu već da taj pomak, to gibanje mora biti u vidu stacionarnih valova koji su svi do jednoga sami po sebi i nemaju nikakve međusobne relacije. Ovo što pišem normalnom čovjeku je nepojmljivo, ali Risto Wagner nije patio niti od problema komplementarnosti niti od bilo kojeg drugog problema vezanog za ograničenu sposobnost ljudske spoznaje nego je patio od jake, akutne zubobolje koja ga je spopadala svaki put kad bi morao resetirati svoju kreaciju koja je kronično patila od zamora materijala. Osim toga sve ovo o čemu pišem nije se dogodilo niti se događa niti će se dogoditi jer su ta servisiranja kreacije obavljana u izvan vremensko-prostornog kontinuuma koji bi pred svoj kraj diskontinuirao svoje postojanje unutar ljudskoj percepciji receptabilnih izraza i ljudskom razumu spoznatljivih sinteza tih izraza u pojmove koje bi normalan čovjek mogao stavljati u međusobne odnose... na primjer pojam šuškavca stavite u odnos sa pojmom grmljavine pa zaključite da hajka za šuškavcem tijekom koje ovaj najjače šuška nema nikakve veze sa grmljavinom nego sa samom hajkom jer zbog hajke sve šuška dok uznemireni narod premeće lišće i tumara grmljem tražeći šuškavca pošto je grom ubio popa koji je odlučio da je volja Rista Wagnera da se goni taj šuškavac, a ne da se skupljaju bobice ili, ne daj Risto Wagnere, one gljive od kojih narod počne lupati kostima po tikvama i plesati cijelu noć, jebavajući se međusobno i tako šuškajući u grmlju. Zato je pop uveo preventivnu politiku hajke na šuškavca jer mu je bilo jasno da Risto Wagner ne bi bio sretan što mu se najmiliji okot jebava drogiran i da je bolje da narod crkne od gladi tražeći šuškavca nego da jede gljive kad ih nađe berući bobice. Normalan čovjek nema pravo zaključiti da je Risto Wagner namjerno ubio popa gromom jer nema dovoljno podataka da se nedvojbeno utvrdi da je grom ubio popa slučajno, dakle bez konkretnog kauzalnog odnosa sa ničim, što otvara mogućnost da se iza tog ničega skriva baš Risto Wagner. Moguće da je Ristu Wagneru pop dopizdio jer nema ništa lošeg u jebavanju u grmlju i šuškanju tijekom jebavanja, a moguće je da je pop mahao zlatnim štapom pa postoji vrlo jednostavno objašnjenje zašto ga je grom ubio.
Sve u svemu, sve što je ikad bilo i bivalo bivanim Risto Wagner je preturao po ustima i grijao do razina u kojim se gube referentni odnosi pomoću kojih bi se kvantificirao kvalitet sadržaja u njegovim ustima pa je taj sadržaj bio kvalitetan sam po sebi ili drugim riječima, bila je to čista kvaliteta a priori.
Ne dajte se smesti i izraz a priori shvatiti u njegovom vulgarnom kronološkom značenju kao kad muž ženi kaže da je on a priori kriv prije nego ona uopće uspije metodom selektivnog pamćenja napraviti projekciju stvarnosti u kojoj je on kriv što im je dijete svu elektroničku kućansku aparaturu zbog koje su sad do grla u kreditima stavilo u kadu i potopilo u vodi. Taj je čovjek kriv jer djetetov kučni ljubimac, avetinjak Zlokob uskočio u jedan od onih kuhinjskih sifona koji melju sve što u njih upadne tako da nema potrebe za tvrdim posuđem i pranjem istog jer je ekonomičnije i ekološki savijesnije mljevene celulozu pomiješanu sa govnima reciklirati nakon što se govna isperu i od tog recikliranog materijala napraviti novo papirnato posuđe u kojem se hrana kupuje već skuhana pa je samo treba podgrijati u mikrovalnoj koja je uz sudoperski sifon jedini kuhinjski uređaj... kriv je jer je u sudoperskom sifonu mljeo ženinu dugodlaku čivavu Anđelinu koju je smrvio kad je sjeo ispred grandioznog wide screen kućnog kina ne bi li vidio što se tijekom prethodne noći događalo u njegovom omiljenom reality showu 'Push-me-pully' o sijamskim blizancima koji moraju ispunjavati razne zadatke ne bi li zaradili pare za operaciju razdvajanja. Zlokob je bio mesožder kao i svi avetinjaci pa je nanjušio krv po prvi put u životu i pod navalom predatorskog instinkta tog najmanjeg od svih primata, skočio u sifon od sudopera koji se automatski palio kad bi nešto u njega upalo.
Ne 'a priori' na taj način nego na način koji je u ovom slučaju bio transcendentan, a ne transcendentalan jer se odnosio na sadržaj, a ne na formu stvarnosti u nastajanju.
Osim toga, trancedentnost a priori nije način na koji je Risto Wagner uvodio relacijski potencijal u mrtvi svemir koji je vakumacijom usisao u svoja usta, to nije nekakva urođena kreacijska sposobnost Riste Wagnera već ta trancendentnost apriori služi samo meni kao pripovjedaću da bih vam mogao objasniti postulat o neuništivosti energije na kojem se gradi dobar dio znanosti, te velebne relacijske strukture prožete pojmovima koji su uvijek i samo relacijski fenomeni i bez svog odnosa sa nekim drugim pojmom ne mogu niti biti spoznatljivi. E pa ako je energija neuništiva, a sasvim je izvjesno da će se jednog dana toliko raspršiti kroz entropijsku noćnu moru drugog zakona termodinamike da će se izgubiti relacijski karakter njenog pojma jer više ništa neće imati nikakav odnos sa ničim jer će sve biti isto, onda moramo uvesti takvu jednu teleološku konstrukciju cikličnog vakumiranja svemira od strane Rista Wagnera koja će onim slabijim među nama dati privid svrhovitosti života kao nepojmljivo složenog kaskadnog sustava kojim se energija koja nastaje fuzijom vodika u helij u višim slojevima matične nam zvijezde i kojom biva obasjana naša planeta, hvata na mnoštvo različitih načina i čudesno kompleksnim kemijsko-fizičkim procesima iskorištava na nemjerljivom broju razina hranidbenog lanca, od fotosintezom stvorene i u kemijskim spojevima pohranjene energije pa preko mnoštva biljoždera koji u simbiozi sa bakterijama razgrađuju te dugačke lance ugljikohidrata i lome ih na manje koje nakon toga drugom sferom kemijske transformacije pretvaraju u proteine i masti koje brižno štede i čuvaju ne bi li ih na kraju na pola pojedene ugurali u sifone za mljevenje celuloznog kartonskog posuđa koje se proizvodi od drveća koje se ruši i rastapa u raznim kemikalijama, uz veliki utrošak energije koja je igrom evolucijskih slučajnosti ostala zarobljena pod trenutnom zemljinom korom u vidu fosilnih goriva.
Tako ljudi, ti primati koje su popovi uvjerili da su stvoreni na sliku i priliku samog Rista Wagnera napravili mnoštvo entropijskih crnih rupa u svojim domovima u koje uguravaju jednokratno kartonsko posuđe i trilijune kalorija neprobavljene kemijske energije. Suočiti one slabije među nama sa užasavajućom opcijom da je život samo jedna čudesno efikasna kontrola štete, kontrola rasipanja energije kroz njeno što ekstenzivnije i intenzivnije zadržavanje unutar hranidbenog lanca koji nužno završava sa saprofitima koji isišu i zadnje ostatke kemijskih zaliha energije pretvarajući sve u vodu i CO2 te oslobađajući druge spojeve nužne za metabolizam biljaka koje rastu iz tog raspadajućeg života da bi ponovo uhvatile i zadržale što više mogu darovane nam energije.
Transcedentna a priori konstrukcija pramaterije koja služi u analgetsko-palijativne svrhe kojima se postiže da oni slabiji među nama ne padnu u depresiju jer su zaključili da život u konačnici nema smisla i da je svo ovo šareno i čudesno i slojevitošću svoje nezamislivo kompleksne protkanosti koja ponekad ljude dovede do euforičnog oduševljenja samim trenutkom sudjelovanja u svemu tome, potpuno bezvrijedno bez ideje jednog Rista Wagnera koji je prije stvaranja ove stvarnosti prethodnu vakumirao, ugrijao u ustima do razine potpunog odsustva bilo kakvog pluratiteta i tu a priori transcendentnu pra-materiju pljunuo u vakumirani svemir označujući tako početak radijacije prostora i vremena iz tog 'ground zero' mjesta iz/kroz/u kojem se pojavio svemir nesputan irelacijskom stacionarnošću svog energetskog potencijala te sa nastavio širiti na sve strane, ulazeći u raznorazne odnose koji se mogu ljudskom razumu predočiti kroz razne kozmološke modele, kao što je to bio i ovaj u kojem ne želimo dalje komplicirati stvari tvrdnjom da ništa ne može biti paralelno ako je sve krenulo radijalno iz jedne točke jer je simetrija nezamisliva bez paralelnosti, a bez simetrije nema postulata univerzalnosti zbog kojeg treba onima slabijim među nama objasniti kako su mogući transcendentalni sudovi a priori bez kojih, kako znamo, nitko ne bi bio ni kriv ni dužan što smo više na sliku i priliku saprofita, a ne postulirane opstojnosti Rista Wagnera.
Eto, pa vi provjerite jesam li u pravu ili nisam tako što će te reći svom popu ovo: ' If sun can bread maggots in a dead dog, being a good kissing carion...' te promatrati njegove reakcije. Ako vam kaže da pogledate ljiljane poljske, ja sam u pravu. Ako vas pita jeste li jeli ludih gljiva, odmaknite se od njega što prije i pođite šuškati u koprivama... jer grom neće u koprivu.

- 12:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.03.2009.

Good night and good luck...



Mr. Keynes, Mr. Phillips, Mr. Samuelson, Mr. Harrod, Mr. Hicks, Mrs. Robinson, Mr. Lerner, Mr. Tobin, Mr. Thurrow, Mr. Hansen, Mr. Galbraith... are you now or have you ever been members of the Communist Party?

Ha, ha, ha, ha... tijekom 2. Svjetskog rata američki Kongres postao je republikanski (kako to obično i biva tijekom ratnih vremena) i blokirao je sve pokušaje Trumanove administracije da se 'proguraju' zakonski paketi koji su bili u duhu New Deala. Senator McCarthy i njegov Odboru za antiameričku djelatnost držao je dovoljnim dokazom da je netko od uglednijih ljudi tijekom tridesetih aktivno podržavao Rooseveltovu politiku pa da ga se javno proglasi komunistom.
Zanimljivo je da je J.M. Keynes 1925. godinu posjetio SSSR i tamo, pred Vrhovnim sovjetom zs narodnu privredu održao predavanje o nezaposlenosti u Velikoj Britaniji... zanimljivo je i to da je 1936. godine predstavio 'General Theory of Employment Interest and Money' u nacističkoj Njemačkoj (možda zato što je uzaludno upozoravao da će ratne reparacije uništiti njemačku ekonomiju i samo stvoriti prostor za nove političke nestabilnosti)... zanimljivo je i da je bio biseksualac i eugeničar, član Bloomsburry grupe intelektualaca i čovjek za kojeg je Bertrand Russel rekao da izaziva nesigurnost kod sugovornika zbog svog superiornog intelekta.
Ne znam što je to zanimljivo kod Miltona Friedmana... osim njegove neiscrpne energije u promicanju pohlepe kao osnovnog pokretača ljudske povijesti...


- 15:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.03.2009.

DEFINICIJA PEDERA

Bio je sa mnom u Mungosu jedan čovjek, Cindro iz Bjelovara, koji je ušao u legendu izjavom: 'Ovaj je sigurno peder, pere zube svaki dan.'. Elem, kao i svi pirotehničari i mi smo imali godišnji zdravstveni pegled u domu zdravlja MUP-a, u Šarengradskoj. Tamo smo svi lagali da smo normalni i ispunjavali vrlo jednostavne psihotestove. U jednom od njih je bilo pitanje: 'Voliš li svoju majku?' Cindra su još kao malo dijete roditelji ostavili, ili samo majka, ne znam... pa je čovjek iskreno zaokružio 'NE'. I zbog toga morao ispunjavati one prave psihotestove... koje je nekim čudom prošao. Smiješim se dok ovo pišem jer mi je Cindro bio drag čovjek, pogotovo jer sam ga jednom imao ubiti mačetom dok se skrivao u grmlju na mojoj trasi i pušio. Ne šalim se, mačetom sam skidao koprenu od puzavica koje su se spuštale s nekog drveta, on je bio iza te koprene i mačeta mu je prošla vrlo blizu glave. Ja sam se prepao više od njega. Radili smo oko stare zgrade ludnice kod Zemunika i sve skupa je bilo u skladu s mjestom. Zajedno sa nama. Bygones...
Drugarice i drugovi, SRETAN VAM DAN ŽENA!

- 05:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 07.03.2009.

JA ODO' KRAST!

Ja - 'Ja odo' krast!'
Bećir - 'I?'
Ja -'Neće da me puste.'
Bećir -'Reci da znaš Johnovicu (psihijatrica), premjestit će te.'
Ja -'Rek'o sam im da ću opet jer više nisam lud pa ne mogu sad mijenjati iskaz.'

- 23:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 06.03.2009.

Don Ivan Grubišić

OTVORENO PISMO O STANJU U MEDIJIMA

„O, zemljo moja, ti si kao bara,
Kad koja glava iz mulja izviri,,
Ne viri dugo. Ima tko se stara
Da dotučena zauvijek se smiri“
Dobriša Cesarić

Zahvaljujući medijima živimo u dezinformacijskom a ne u informacijskom društvu, krasi nas poluobrazovanost a ne izvrsnost znanja.
Naš medijski prostor ispunjen je zabrinjavajućim događanjima. Najjača pera našla navodno rade a ipak ne rade, drugi su dobili otkaze, treći se boje za radna mjesta (tehnološki višak??), a neki su mediji „ugašeni“. Podobni i poslušni šefovi redakcija moraju biti oprezni što i kako objaviti u skladu s mišljenjem gazde. Potrebno je održavati privid postojanja demokracije i slobode. Povremeno bljesnu kritičnost, i otvorenost. Međutim, redakcije su ipak prošle svojevrsnu Luciferovsku „dresuru“ – naučile su koga se i kada smije bez posljedica ugristi, a kada zbog ugriza pada glava.
Što se tiče sadržaja u medija (čast pojedinim) malo je reći da proizvode karcinogeno smeće. Deponij za to smeće smo nažalost svi mi. Hrvatska na ovaj način postaje velika Big Brother kuća. Tko je režiser, suvišno je spominjati ime. Zna se! „Veliki brat“ ima svoje uhode na svakom koraku koje odrađuju poslove za imidž dotičnoga. To je čovjek sa stotinu lica, zapravo bezličan!
Sve je očitije da umreženost medija, korupcije i kriminala više nije samo pitanje recepcije građanstva nego naša stvarnost. Neki mediji su bilteni određene politike i za njih su rezervirane prve stranice, naslovnice, udarni termini u elektronskim medijima. Njihova je zadnja u javnoj raspravi o bilo kojem pitanju.
Među sluganske medije svakako treba ubrojiti izdanja EPH-a, Vjesnik, Hrvatsku televiziju tako da bi slijedeće javne prosvjede trebalo organizirati upravo ispred tih redakcija. Zbog nekih emisija „Nove“ kao i „RTL-a“ trebalo bi podignuti optužnicu za sustavno obezvrjeđivanje moralnih i duhovnih vrednota. Nudi nam se jednoumno politikantstvo, žutilo, senzacionalizam, crna kronika. Mediji su, svatko na svoj način grobari demokracije, kritičke misli, morala i etičnosti. Suodgovorni su ne samo za budućnost države nego za opstanak naroda.
Na djelu su i grijesi propusta – odgovornost za neizrečeno, nespremnost da se događaji i problemi nazovu pravim imenom te da se umjesto kućnim ljubimcima i grudima „zvjezdica“ više prostora posveti promoviranju načela demokratske, socijalne i pravne države.
Mediji mladima nude uglavnom zabavu, iluziju da se bez rada i sposobnosti postaje „zvijezda“, športsko ne navijanje nego divljanje, sijanje mržnje uz neizostavnu „žuju“. Tamo gdje naši mladi dođu kao navodni sportski navijači često nas predstavljaju samo kao divljake s Balkana.
Mediji se ponašaju kao da im je Svevišnji pamet pomrsio jer nas vode s pokličem: Idemo dalje, a nalazimo se pred provalijom. A pojedinci kao psi laju na mjesec, a on ni kriv ni dužan samo je na svom je zadatku. Mislim na mjesec!
Ispunjavaju li vjerske zajednice svoj zadatak i mandat proročke riječi! Zabrinjava samo povremeni šapat umjesto upornog prozivanja odgovornih kada je u pitanju ne samo interes crkvenih zajednica i duševno zdravlje mladih nego još više kada je u pitanju sam opstanak naroda. Stoluje li i neki drugi „Veliki Brat“ unutar tih zajednica? Dobro je i prisjetiti se: „Budete li vi šutjeli dok narod propada kamenje će progovoriti!?“
Mi smo prvaci svijeta! Orilo se posljednjih dana diljem Lijepe naše. Kada je u pitanju kolektivno ludilo i zanemarivanje duhovnog zdravlja nacije to je potpuno točno.

Predsjedavajući GEF-a
Don Ivan Grubišić

- 23:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>