|
U temelju marksističke analize proizvodnih odnosa nalazi se radna teorija vrijednosti. Prema njoj vrijednost nekog proizvoda/robe proizlazi iz količine rada uloženog u njegovu proizvodnju uvečanog za troškove proizvodnje (kapital, sirovine, poluproizvodi) i amortizaciju sredstava za proizvodnju. Kad se od ukupne vrijednosti proizvoda oduzmu ti troškovi, ostaje novostvorena vrijednost, kapital obogaćen radom. Kapitalist radnicima isplačuje najamnine koje su niže od te novostvorene vrijednosti, a razliku zadržava za sebe u obliku profita. Tako se odvija eksploatacija radne snage, temelj društvene nejednakosti prema Marxovom teorijskom modelu društvene reprodukcije. Činjenica da taj 'vrijedni'proizvod/roba ne nailazi na adekvatnu potražnju na tržištu ili potražnja za njim potpuno izostaje, ne remeti krutu logiku marksističke analize. Fenomen 'fetišiziranosti robe' promatra se kao dekadentna devijacija u odnosu upotrebne i prometne vrijednosti robe i izraz je otuđenja čovjeka od njegove istinske prirode i pripadajućih joj potreba. Baudrillard u svojim ranim djelima prebacuje naglasak sa proizvodnje na potrošnju i nekadašnju devijantnu 'fetišiziranost' robe pretvara u pravilo prema kojem je upotrebna vrijednost potpuno izbačena iz sustava vrijednosti kojim sada vladaju Znakovi bez referenta, označitelji koji svoju vrijednost ne crpe iz onog što bi 'trebali' označavati već iz odnosa sa drugim Znakovima, pretvarajući tako materijalističku marksističku utemeljenost vrijednosti u simulaciju bez puno dodira sa stvarnošću.
Na primjer, vrijednost košulje koju proizvede neki Pakistanac radeći 12 sati dnevno, svaki dan u tjednu, imati će daleko manju vrijednost od košulje koju proizvede neki Vijetnamac radeći 12 sati dnevno, svaki dan u tjedno samo zbog činjenice da je vijetnamska košulja na tržište izbačena sa ušivenim logom nekog poznatog branda, a pakistanska je na to isto tržište izbačena bez ikakvog loga. I količina rada utrošenog u proizvodnji i upotrebna vrijednost obadvije košulje je jednaka, ali tržište ih vrednuje prema svojim pravilima.
U zapadnoj ekonomskoj misli taj iracionalni fenomen se sasvim jasno objašnjava subjektivnom teorijom vrijednosti. Prema njoj vrijednost nekog proizvoda/robe/resursa ovisi o njegovoj rijetkosti. Zrak je slobodan resurs i ne može se nazvati proizvodom ili robom. Zrak je dostupan svima i nema nikakvu tržišnu vrijednost. Klimatizirani zrak je već nešto drugo, a upitna je i jednakost slobodnog resursa zraka iz neke teškom industrijom natrpane kotline u Kini i zraka alpskih pašnjaka. Voda je donedavno bila relativno jeftin resurs, ali je zbog rasta populacije i progresivnog onečiščavanja postala proizvodom i robom koja više nije ni približno dostupna svima. Voda svoj marksističko-fetišizirani ili baudrillarovsko-simulirani suludi izraz tržišne vrijednosti nalazi u onoj maloj PET bočici Eviana koju možete kupiti u Wall Martu u Texasu po cijeni u koju su uračunati troškovi transporta ta dva decilitra 'obične' vode od alpskog izvora do shoppimg mall police udaljene 15 000 kilometara. Hrana je možda bila slobodni resurs u hipotetičkim lovačko-sakupljačkim društvima u kojima je čovjek živjeo prije pojave zemljoradnje, kao što to danas rade australski Aborigini koji, prema nekim antropološkim analizama, dnevno provode maksimalno četiri sata za sakupljanje i konzumiranje hrane dok ostatak dana provode u razonodi i međusobnoj komunikaciji koja nema veze sa prehranom.
Da krenemo sa druge strane spektra subjektivno određenih vrijednosti... zlato, kao iznimno rijedak materijal nepromijenjive kakvoće, od početka zabilježene povijesti bio je tvar ekstremno visoke vrijednosti, predmeti od zlata su bili (i jesu još uvijek) daleko vrijedniji od gomila hrane, odjeće, obuće, skloništa i samih ljudskih života. Zbog zlata se oduvijek ubijalo, ratovalo... zbog zlata su propadala kraljevstva, carstva, civilizacije... iako zlato kao mekani metal nema baš nekakvu veliku upotrijebnu vrijednost. Njegova vrijednost proizlazi iz njegove rijetkosti, njegove nedostupnosti ne svima nego i ogromnoj većini ljudi, zbog njegove ekskluzivnosti. Uz zlato takve rijetke basnoslovno vrijedne stvari su i drago kamenje, razna krzna životinja koje nije baš lako uhvatiti, nakit u proizvodnju kojeg je utrošena ogromna količina nečijeg radnog vremena, građevine koje su izgrađene na kostima svojih graditelja i tako dalje.
Osnovni princip teorije subjektivne vrijednosti je kriterij vrednovanja utemeljen na komparaciji u smislu dostupnosti, da bi nešto uopće bilo vrijedno ono NE SMIJE biti dostupno mnogima, a pogotovo ne svima. Bogatstvo za svoju referentnu ili demarkacijsku liniju mora imati određeni stupanj siromaštva, bez tog siromaštva bogatsvo bi bilo jalovo. Ta se linija vremenom pomiče prema 'gore' kako raste društveni standard, za stotinu kutija Summameda koji je danas dostupan svima (govorim o RH) nekad se sigurno moglo kupiti pola francuskog kraljevstva koje je bilo u vlasništvu sifilisom zaražene aristokracije... ali istovremeno jaz između količine bogatsva koje posjeduje manjina i količine bogatsva koje posjeduje ogromna večina se produbljuje do astronomskih razmijera.
Teorija subjektivne vrijednosti je neizbježna, ona i ne mora biti generatorom društvene nejednakosti... ja mogu svoje stare izblijedjele majice smatrati vrijednijim od La Costa košulja i ne pristati na tržišnu razmijenu, ali ako je u ljudskoj prirodi urođeno da maksimilizira svoju dobrobit u što kraćem roku, bez puno obzira prema naporima drugih da ostvare isti takav cilj (jer se natjeću oko sve rijeđih i rijeđih, sve vrijednijih i vrijednijih sredstava) takva utrka favorizira one koji su krenuli sa materijalno gledano boljih startnih pozicija i gotovo onemogućuje ogromnoj većini onih koji nemaju doslovno ništa da uopće promijene svoje stanje. Ta urođena sklonost sebičnosti, uvjetovana prolaznošću ljudskog života i neugodnostima koje sa sobom nosi rad za poboljšanje svoje dobrobiti, naziva se 'radikalno zlo'. Ovaj pojam zvuči puno zlokobnije od onoga što on u stvari predstavlja, to je ono svakodnevno 'muko moja pređi na drugoga' i osobina je svakoga od nas, u većoj ili manjoj mjeri. Da bi se to 'radikalno zlo' stavilo pod kontrolu i da društvo vođeno potragom za vrijednostima kakvim ih definira subjektivna teorija vrijednosti ne bi preraslo u 'dog eat dog' strategiju preživljavanja, TREBALI BI postojati neki etički i ekonomski korektivni kriteriji.
Sve ovo što sam ja gore napisao opće je poznata stvar, 'radikalno zlo' i komparativni kriterij vrijednovanja napadan je tisućama i tisućama godina. Evanđelje po Mateju je revolucionarni pamflet koji svoju aktualnost ne treba dokazivati tako što 'Farizeje i književnike' zamijenite 'kardinalima i biskupima' dodajući tako malo kontroverzne atraktivnosti tom genijalnom sklopu istina... a ovaj ulomak iz Kritike praktičkog uma od Immanuela Kanta jasno pokazuje kako je i tom rušitelju licemjernosti koja pretendira da postane dogmatski standard bila sasvim jasna INHERENTNA NEPRAVEDNOST GRAĐANSKOG DRUŠTVA:
...da nastavim Kantovu rečenicu koja je sa druge strane... 'Jer to je pitanje u običnom ljudskom umu, doduše ne pomoću apstrahiranih općih formula, ali ipak običnom upotrebom (UMA!!!!!!!!!!) već odavno, takoreći, riješeno kao razlika između desne i lijeve ruke'
E sad... TINSTAFL... jebeni 'There Is No Such Thing As Free Lunch'... evo ga u obliku zlokobne bajke na početku udžbenika Davida C. Colandera 'Microeconomics', bajke koja u mlade mozgove odgojene u onome što je nekad bila pretežno konzervativna Amerika (znate... više nije... pretežno konzervativna... konzervativno nije više 'in'... South Park, West Wing, Michael Moore i daleko najviše od svih njih... G.W. Bush... svi su oni dobro razjebali nekad složnu, odlično organiziranu i obilato financiranu konzervativnu struju koja se uvlačila u sve pore američkog društva)... u te mlade mozgove utiskuje ovu ideološku premisu prema kojoj je sve, ali baš sve na prodaju. U njihove mlade umove stalno se puštala slika onog nekog legendarnog crnca koji mijenja 'food stamps' za lulu cracka. Tako izdresirani mladi manageri srednje kategorije puštani su među sindikalno neorganizirane, 'tip-dependent' radnike koji nisu imali zdravsveno osiguranje i koji su zbog kratkotrajnih radnih ugovora bili savršeno zamjenjivi. Tu bi ti mladi i ambiciozni wannabe-yuppie midle manageri iskazivali svoj prijezir prema onima zbog kojih moraju raditi i do 10 sati dnevno jer ni oni nisu bili sindikalno organizirani i oni su imali radne ugovore na kratko, određeno vrijeme... prijezir prema svojim podređenima jer su oni bili vrlo blizu one demarkacione linije koja je bila referentna točka cijelog komparativnog, subjektivnog sustava vrijednosti... ti radnici su bili i još uvijek jesu neprijatelji koji moraju ostati tamo gdje jesu da se gazde ne bi ljutile. A kad bi TINSTAFL bulldozi izašli na izbore, glatko bi odjebali svaki program koji je tražio veća socijalna davanja i veću pomoć nezaposlenima jer bi to značilo... a to im je uz TINSTAFL isto tako uprženo u mozak: veći socijalni izdaci= veća vlada=viši porezi=federalni intervencionizam=recesija=depresija... i strah, strah, iracionalni strah...od naoružanih crnaca i meksikanaca na cracku i chrystal methu. To je neokonzervativna, monetaristička, supply side, rational expectations neoklasična ekonomska misao... nikad u praksi testirana kao smislena teorija, nikad statistički koroborirana kao efikasna u borbi protiv (već dugo odsutne) stagflacije - sporog rasta uz visoku inflaciju. Evo bajke za zlu djecu Wall Mart koncentracionih logora...
Kako srušiti taj TINSTAFL... brrr... sad sam primjetio da malo podsjeća na Schutzstaffell ili SS. Nikako. On nije 'economic knowledge in one sentence', takav opis ove rečenice je primjenjena sugestivna simplifikacija ekonomije kao znanosti. Ekonomija nije baš najegzaktnija znanost, ona uopće nije egzaktna. Ona je nešto slično onome što je kemija nekad bila, deskriptivna znanost. Nitko sa sigurnošću ne zna zašto je 1929. godine kolapsirala burza, nitko ne zna zašto se slična, ali daleko brža i vrlo kratkotrajna burzovna klinička smrt dogodila i u jesen 1987. godine. Predviđanja u ekonomiji su slična onima u meteorologiji, ekonometrijski modeli su komplicirani kao klimatski i jednako nepouzdani. Klasična i neoklasična čudesna samoregulacija tržišta je propagandni mit koji za posljedicu ima samo redistribuciju bogatsva od siromašnih prema bogatima. Ekonomskih škola i njihovih struja ima bezbroj... cijela stvar malo potsjeća na onaj Humeov skepticizam i svođenje svake zakonitosti na prostu naviku proizašlu iz iskustva koja nije sposobna sa potpunom sigurnošću predvidjeti da će se inače navikom očekivana incidencija stvarno dogoditi. A to bi nas trebalo drmnuti iz drijemeža u koji nas je uljuljkala dogma da radikalne i programirane promijene nisu moguće.
TINSTAFL je pravilo koje vrijedi na mikroekonomskoj razini. Na toj razini većina okolnosti je egzogeno zadana i pojava kao što je 'free lunch' se ne može uklopiti u mikroekonomsku analizu osim kao čisti gubitak jednog ili više sudionika na tržištu. 'Free lunch' bi se računovodstveno mogao svrstati pod 'kvar, kalo, rasip, lom'.
Na makroekonomskoj razini, na razini kreiranja ekonomske politike u svrhu postizanja privrednog razvoja i rasta, smanjenja nezaposlenosti, kontrole inflatornih kretanja i stabilnosti privrede u cjelini, TINSTAFL nije neoboriva zadanost. Na toj razini bitno pitanje jest što bi TREBAO biti cilj makroekonomske politike. A to bi u prvom redu TREBALA biti što veća predvidljivost ekonomskih kretanja zbog koje bi adekvatna državna intervencija bilo što uspiješnija zbog svoje pravovremene reakcije.
Baš kao što je Kanta Hume drmnuo iz dogmatskog (empirističkog, a ne Wolfovskog) drijemeža i nagnao ga da traži uvjete pod kojima bi bili mogući sintetički sudovi a priori, u prvom redu uzročno-posljedični sud, bez kojeg bi znanost izgubila sav svoj kredibilitet, a etika ostala bez svog osnovnog pojma - moralne odgovornosti, tako bi i na makroekonomskom planu trebalo stvoriti uvjete pod kojima bi ekonomija bila praktična znanost, a njen cilj opće blagostanje.
Nakon katastrofalne 1929. godine, tijekom Velike depresije F.D. Roosevelt je svojim New Dealom pokušao u praksi ostvariti nešto takvo ogromnim i do tada neviđenim intervencijama federalne vlade u ekonomiju. Snage kapitale, naviknute na svoju bahatu nesputanost oštro su se protivile takvoj politici do te mjere da je ranih 50-ih Odbor za protuameričku djelatnost kojeg je vodio senator Joseph MacCarthy kao jedan od ključnih dokaza da je netko bio komunistički simpatizer ili špijum navodio njegovo sudjelovanje u New Dealu. John Maynard Keynes je takvu politiku povećavanja državne potrošnje pa čak i uz deficitarno financiranje u svrhu povečanja potrošnje koja bi onda imala akceleratorski učinak na ukupni dohodak postavio na čvrste teoretske temelje i ta je ekonomska paradigma bila poprilično uspješna sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća. I jedan i drugi, FDR i Keynes su imali za cilj 'Wellfare State'... državu blagostanja. A 'Wellfare State' je tada, baš kao što je i sada i baš kao što će i uvijek TREBATI biti cilj makroekonomske politike. Jer ako jedna takva država kupi od poljoprivrednika (kao mikroekonomskog faktora) hranu i plati mu je pa onda tu hranu pripremi i plati ljudski rad i energiju koja će to napraviti - poljoprivrednik će taj novac uložiti u novi ciklus proizvodnje (koji možda i ne bi bio moguć da mu je hrana bila propala kao 'kvar, kalo, rasip i lom' ili da je uopće nije proizveo jer nije očekivao da će je moći prodati, ljudi koji su bili plaćeni da je skuhaju potrošiti će tako zarađeni novac i povećati potražnju koju će spremno dočekati ponuda, proizvođaći energije će zarađeni novac uložiti u nove kapacitete, a onaj čovjek koji je pojeo 'free lunch' moći će reći da je državni trošak tog njegovog 'free luncha' djelovao akceleratorski na cijelu privredu i više nego isplatio samog sebe kroz povećani nacionalni dohodak. I eto ga... jebeš TINSTAFL, jebeš ga iz sve snage pod parolom 'sve se može što se hoće'.
Ovo je tipični Keynesijanski pojednostavljeni model utjecaja državne potrošnje na zaposlenost i povećanje dohotka, on vrijedi samo ako svi resursi nisu iskorišteni i nosi sa sobom opasnost od inflacije potražnje.
Vremena su se promijenila. Cinično je držati TINSTAFL za 'economic knowledge in one sentence' ako vam vrijednost dionica preko noći skoći za 10%, a da se apsolutno ništa nije dogodilo unutar tvtrke koja je izdala tu dionicu niti u njenom položaju i perspektivi na tržištu. Vi ste dobili 10% vrijednosti samo zbog odnosa ponude i potražnje na financijskom tržištu koje radi gotovo identičnu stvar kao ona Keynesijanska državna potrošnja koja za svrhu ima akceleratorsko djelovanje na BDP, samo što u ovom slučaju vrijednost vaše dionice ovisi o očekivanju onoga tko je kupio druge dionice te tvrtke da će ih moći prodati po još višoj cijeni, a svoje očekivanje opravdava ogromnom količinom likvidnog kapitala na financijskom tržištu kojim će se taj njegov potencijalni kupac poslužiti posudivši ga da bi kupio tu njegovu (a i vašu) dionicu po još višoj cijeni pa vi slobodno možete očekivati i 20% rasta vrijednosti svoje dionice, cinizam se sastoji u tome da je rast vrijednosti vaše dionice - 'free lunch'!
Trenutno je financijsko tržište uzdrmano eksplozijom 'housing bubblea' (jer to usporedno povećavanje cijena dionica i rasta zaduživanja kojim se financira napuhivanje tog, na prvi pogled, samopodržavajućeg procesa, naziva se 'bubble', na primjer 'dot-com bubble'), a vrijednosti dionica u vlasništvu private equity društava i hedge fondova su više nego upitne tako da nitko ne može pretpostaviti hoće li se dogoditi jedan BIG BANG tog globalnog financijskog bubblea ako netko počne naglo prodavati svoje dionice po nižim cijenama, obeshrabren već gotovo zaustavljenim prinosima od njihovog rasta.
A kao što sam gore napisao, New Deal je bio kvazi-socijalističko spašavanje kapitalizma nakon kraha 1929.godine do kojeg je zbog izostanka regulative sam sebe doveo slijepom, kratkoročnom i partikularnim interesima gonjenom pohlepom.
Zato začepite uši i ne bojte se... THERE IS SUCH THING AS FREE LUNCH... a ako ste malovjerni evo vam i malo ironično obojenog novozavjetnog parafraziranja:
Nakon što je Isus nahranio 5 tisuća ljudi sa nešto malo ribe i kruha, apostoli su počeli redom uzimati kreditne kartice od sakupljenih ljudi (računajući i žene i djecu) uz glasne povike: 'Blessed are they which do hunger and thirst after righteousness: for there's no such thing as free lunch!'
Zanimljiva interpretacija navodnog čuda... masovna metafora da ima dovoljno za sve... samo ako se pošteno podijeli.
|
