|
Ležim i iz čiste obijesti simuliram pasivno agresivni 'I Give Myself to the Power of the Dark Side' manevar,
strijeljanjim svih meni dragih poznatih ljudi, preciznim pogocima u njihova tako jasno otkrivena ranjiva mjesta,
kad začujem ispod prozora ženski dječiji glasić.
Govorila je: 'Aaaaaa...' pa joj je mama počela objašnjavati: 'Mačka... mačka... to je mačka...'
Mala je uzvratila sa 'Mača... mača...' pa je opet malo isprobavala samoglasničke trube i onda, sasvim jasno i glasno, rekla: 'Mačka!' I nastavila vikati 'Mačka... mačka... mačka... mačka...' i tako dalje.
Eto, prisustvovao sam prvoj pojavi mačke u umu jednog ljudskog bića. Radost otkrića mačke prolamala se iz daljine, ne gubeći na snazi i frekvenciji... 'Mačka! Mačka! Mačka!' - dugo je odzvanjalo tihim lapadsdkim ulicama, kontaminiranim tisućama parkiranih automobila. Možda čak i malo predugo. Možda još uvijek traje. To da mala još uvijek viče 'Mačka!'. Ne znam. Da je to moja 'mala', ja bih pričekao jednu noć pa ako zaspe i sutra opet ne počne vikati 'Mačka!', sve je u redu. Ali ako nastavi vikati 'Mačka!' cijelu noć ili odmah izjutra digne uzbunu sa tom mačkom, odveo bih je u doktora. Ovaj bi me poslao u drugog doktora, dječjeg psihologa jer ne vjerujem da imaju psihijatre za dvogodišnjake i trogodišnjake.
Psiholog bi mi rekao da je dijete obijesno i razmaženo i da ga vodim napolje i riješim to kod kuće jer tako malu djecu nikako nije dobro stavljati na jake tablete. Sto posto bi mi rekao tako nešto i to u prolazu.
Ja bih onda morao (iz principa) ubiti tog doktora istu večer... na primjer, dok bi ovaj ulazio u svoj veliki Grand Cheerokee Jeep, koji je tako elegantno zaradio na kuvertiranim mukama male djece i zbog čijih 4 tisuće benzinskih kubika koji razvijaju tristo konjskih snaga na Kornatima živi izgaraju mladi vatrogasci, a u Bangladešu malarični komarci ubijaju tisuće djece koja zbog toga ne pate psihički jer to ne piše nigdje u njihovim nepostojećim kartonima.
Ubio bih ga sa sto kila eksploziva da se ne posumlja na mene nego na teroriste jer bi to srušilo pola bolnice.
Tako da kad malo bolje razmislim... da je to moje dijete sigurno ga ne bih vodio u pravog doktora nego u travara, bioenergetičara, iscjeljitelja viskom i/ili rašljama, kvalificiranih stručnjaka u istočnjačkim medicinskim paradigmama, u svetišta svih jačih organiziranih religija... tako bi moja mala vikala: 'Mačka! Mačka! Mačka!' dok bi sa prozora katedrale rimskog biskupa isti poručivao 'Urbi et Orbi' kako je na snazi nova vatikanska politika 'Speak Latin or burn in hell' u skladu sa logom 'Chatolic', koji znači 'univerzalna'. Ili na hadžu, oko Ćabe, žensko dijete viče ispod male burke: 'Mačka! Mačka! Mačka!' što neki budući 'Hadži...ović' iz Bosne čuje kao 'Pljačka!' pa proširi glasinu da je u tijeku otimačina od strane nevjernika što izazove stampedo pod kojim izdahne hiljadu mučenika i sporadično, nasumično linčovanje svih sumljivih, pogotovo onih koji pozivaju na mir i razum koji jedino doliče tom svetom mjestu. Odveo bih je i u Sai Babe. On bi joj, nakon što je čuje, dao kilo vibutija, zlatni roleks i rekao nešto na svom jeziku jer zbog silnih obaveza materijalizacije zlatnih predmeta nije stigao naučiti engleski.
Vjerovati u čuda nosi svoj rizik, ali rizik se uvijek više isplati nego da čovjek ne uradi ništa. Uvijek. Ali ne svima.
Nakon toga ja vjerojatno više ne bih znao kome da se obratim osim možda izravno samom svevišnjem bogu, uz napomenu da sam prvi put poštivao zapovijedni lanac njegovih predstavnika na zemlji, a on bi mi gromom udario u komšiluk i rekao da je on vrhovni komandant te da mu ne treba nikakav jebeni zapovijedni lanac čudno obučenih ljudi. Pa bi me onda malo plašio sa onim svojim gromovima, sve kao da će mi pod noge ispalit jednog i onda bi nervozno pitao da koji mi kurac treba jer da sam došao nešto tražiti, a on nema cijeli božji dan da ga potroši na moje probleme. I ja mu pokažem svoju malu pa mala počne vikati: 'Mačka! Mačka! Mačka!'. Bog bi sigurno isključio sebi uši, udarajući se snažno dlanom o čelo jer mu se tamo nalazi pali/gasi sklopka kojom odjebava naivne vapaje smrtnih bića i rekao da mu više ne dolazim praviti probleme jer da očigledno imam već dovoljno i svojih.
I što sad? Moja mala ne prestaje vikati: 'Mačka!', 'Mačka!' iako se inače ponaša potpuno normalno, čak je i vrtić ispisala natpisima 'Mačka!', što je iznenađujuće dobar znak jer djeca od 3 godine ne pišu parole crvenom piturom, i to bez iti jedne jedine pogreške. A pitanje je i tko je dodao manjim slovima: 'E, najebat će vam se moja mačka i oca i matere, tako mi misije da vam jebem svima i oca i mater!'. Moja mala to ne bi mogla napisati jer je to prekomplicirano i za pismenog čovjeka, a ne djevojčicu od tri godine.
Tako sam već potpuno izgubio nadu da će 'Mačka!' otiči sama od sebe kad su se pojavili neki znanstvenici iz Instituta za proučavanje mentalnih defekata. Brzo su mi objasnili da znaju o kakvom je poremećaju riječ, da ja tu ne mogu ništa napraviti jer nisam godinama ugrađivao miševima elektrode u mozak nego da samo mogu i ja potpuno poludjeti zbog te mačke i u svom bezumnom stanju čak napraviti nešto nažao svojoj maloj. Pozvali su se na stručnu literaturu, naime na 'Berliner Alexanderplatz' od Alfreda Doeblina. Dali su mi nešto para i uzeli mi moju malu. Obukli su je u udobnu košulju kojom mala grli samu sebe i to joj daje neizreciv osjećaj sigurnosti. Još su mi rekli da će imati svoju sobu i da joj neće otvarati lubanju te da će joj biti puno bolje s njima jer da oni imaju još par tisuća
djece od kojih svako stalno uzvikuju jednu te istu riječ već mjesecima i da su sigurni da to vanzemaljci pokušavaju stupiti u kontakt sa nama Zemljanima. Bilo mi je malo sumljivo sve to skupa pa sam ih pitao da mi pokažu isprave, a oni su odgovorili da su mi ih već pokazali više puta i da je li ja to možda tvrdim da službena lica lažu pri obavljanju svojih dužnosti, pička li mi eventualno materina ako je tako.
Ja sam se malo pravio da sam se usrao od straha pa sam rekao da se uopće ne sjećam što sam ih ono pitao ali da nema veze jer uvijek pitam svašta dok imam te napade blage padavice, da je i meni sve to dopizdilo jer da se zna dogoditi da nagovaram ljude da skandiraju razne gluposti kao 'Dajte psima pravo organiziranja u čopore!' i da mi redovito uspijeva da ih nagovorim pa oni imaju problema jer se psi stvarno organiziraju u čopore pa ih izgrizu i kad se onda obrate svom osiguravajućem društvu, upirući prstom u mene, ja se ne sjećam ama baš ničega.
A onda mi je palo na pamet da je možda to sa vanzemaljcima istina. I kako sad da pustim sve to, da tek tako ostavim moju jedinu malu i da propustim jedinu šansu da vidim prave vanzemaljce. Tako sam objasnio ovima iz instituta da je preveliki rizik odvajati jedno tako delikatno i inadaptibilno biće kao što je moja mala od poznatih osoba u koje ona ima potpuno povjerenje. A to sam naravno ja... i još moja susjeda Jelka. Jelka je inače bacačica kugli pa je često vodila malu da trenira sa njom i to sa istim kuglama sve dok joj mala nije jednom od tih kugli slomila nogu. Otada nam se Jelka više ne javlja. Priča naokolo da joj se mala smijala i trčala oko nje, pljeskajući rukama i vičući 'Mačka!' dok je ona slomljene noge zapomagala cijeli dan jer su ljudi navikli da Jelka viče dok baca kugle i nisu se baš približavali. A uz to je Jelka nesretnim slučajem svojim kuglama ubila troje turista, jednog alkoholičara, pet ili šest sodomita koji su protuprirodno bludili u grmlju i jednu Miss Universe koja je pijana od sreće gola trčala rano ujutro po livadi gdje Jelka inače vježba. Lokalni biskup se bio zabrinuo za Jelkino duhovno stanje nakon tog silnog zlosretnog krvoprolića, a možda se i sam donekle osjećao suodgovornim jer je propagirao borbu protiv droge sportom. Ispalo da je Jelka u tri mjeseca nakon što se prestala drogirati i okrenula sportu ubila više ljudi nego droga u deset godina u našoj biskupiji. Tako je biskup otišao da popriča sa Jelkom i da mu se ispovijedi jer je sigurno tišti takva zla sreća i moglo bi joj to poljuljati vjeru u dobrog i milostivog boga. Udarila ga je kugla u glavu čim je sišao sa asfalta i ubila na mjestu, baš kao i sjemeništarca koji ga je pokušavao izvući bacajući kuku vezanu konopom ne bi li zakačio pokojnog biskupa. Sjemeništarca je kugla ubila jer je biskup bio debeo pa je novak i sam sišao sa asfalta.
Svi su znali da je asfalt izvan Jelkinog dometa i da joj je životni san oboriti motociklistu. Tako da je ljudi i nisu uzimali za ozbiljno kad joj je moja mala slomila nogu nego su je konačno imali vezanu pa su joj pod izlikom nekroze otkinuli tu slomljenu nogu. Sad baca kugle sa balkona, a ljudi mame turiste u područje njenog novog dometa i to je postala velika atrakcija u naselju.
Ovi ljudi iz instituta su se složili na improviziranom terenskom kolegiju da je bolje da i ja budem prisutan, ali da meni ne mogu garantirati da mi neće otvarati lubanju. Pitao sam da je li mi to prijete, a oni su rekli da se nesreće događaju i u najuhodanijim sustavima, na primjer da na Mayo klinici barem jednom tjedno krivom pacijentu otvore lubanju te da se nepredvidljivim slučajevima ne može koristiti kao sredstvom prisile, što je jasno i iz samog izraza 'nepredvidljivi slučaj'.
Nekako je i meni i njima bilo jasno da su pretjerali u pretvaranju pa sam ja rekao da pristajem ako eventualna slučajna lobotomija ne bude intrakranijalna nego da je obave kolateralnim zahvatom u prostoru oko moje glave i to isključivo endoskopskim putem. Ovi su odmah su pristali na moj uvijet.
Nakon dogovora su mene i moju ponovo stečenu malu posjeli u autobus sa drugom djecom koja su vikali svakave stvari... jedan mali debeli je vikao: 'Karadžorde! Karadžorde!' Čim je autobus krenuo, ljudi iz Instituta su djeci podijelili vrečice sa ljepilom i rekli im da ih stave na lice i da udišu lijepi miris ljepila pa da će im sve biti postati šareno i drugačije. Dijeca su ih spremno poslušala jer je ljepilo malo mirisalo na jagode iako se jasno osjećao snažni miris organskih otapala. Ubrzo su djeca zamukla ili su tiho bulaznila, pokušavajući uhvatiti samo njima vidljive stvari.
Ovaj doktor što sam sa njim dogovorio ekstrakranijalnu endoskopsku lobotomiju mi je ponosno objasnio da nema službenog testa za ljepilo pa da ga zato svi koriste. Testove na ostale psihoaktivne tvari su uveli kad im je postalo jasno da su svi ljudi koji su bili primorani provoditi duže vrijeme u prisustvu te djece, djeci redovito davali iznimno jake sedative da umuknu ili barem donekle smanje viku. Sad su sva dijeca na ljepilu i službeno nitko ne želi znati ništa o tome jer od djece i nema baš neke koristi dok ih ne sakupe sve pa sastave poruku koju preko njih najvjerojatnije šalju vanzemaljci.
Ja sam se malo zamislio pa onako neobavezno pitao imaju li duplih riječ, ima li djece koja izvikuju istu riječ. Oni su se malo zamislili, međusobno se konzultirali i zaključili da se nisu još susreli sa takvom sizuacijom.
Ja sam opet malo mudro šutao pa im još neobaveznije spomenuo mogučnost da vanzemaljci tako prave živi riječnik od djece... da svako dijete vidi, čuje ili na bilo koji način zapamti jednu stvar, poveže sa njom njen naziv pa kad ga vanzemaljci budu oteli oni će mu to mu presnimiti iz glave i memorirati u svoj kompjuter... još sam spomenuo i da će najvjerojatnije pri tom transferu informacija koristiti poznatu analnu sondu ali ta se moja obzervacija potpuno zagubila u naglom žamoru koji je nastao nakon mog neobaveznog zaključka da su vanzemaljci neprijateljski nastrojeni. Nadglasavanje izbezumljenih znanstvenika nadglasao sam megafonom koji mi je slučajno bio pri ruci i objavio da je potpuna glupost sakupljati djecu na jednom mjestu jer da će ih tako vanzemaljci daleko lakše oteti.
U tom trenutku su se niotkuda pojavili neki visoki vojni časnici koji su zahtijevali da se djeci hitno otkinu
glave, smrznu i deponiraju na sigurna mjesta ili, u slučaju jasne i neposredne opasnosti, unište. Svoje su inzistiranje opravdavali pitanjem nacionalne sigurnosti jer da za razliku od vanzemaljaca mi ljudi svi znamo da je mačka - 'Mačka!' i da je potpuno neprihvatljivo dati vanzemaljcima stratešku prednost da u potpunosti znaju naš jezik, a time i sve naše neprovedene planove, kao što je ovaj da djeci otkinemo glave i smrznute ih sakrijemo, što bi oni sigurno protumačili kao neprijateljski čin.
Autobus je došao na rub nekog ogromnog kratera i omamljenu djecu su istjerali iz autobusa i gurnuli niz obronke tog kratera. Kad sam i ja izašao, držeći za ruku moju malu kojoj sam zalijepio preko usta traku da ne viče 'Mačka!' jer sam joj ja uzeo vrečicu sa lijepilom i spremio za sutra ujutro kad budem išao na posao, ugledao sam na tisuće i tisuće djece koja su uzvikivala svako svoju riječ. Moja mala je iskoristila trenutak moje nevjerice, otrgnula se iz mog nejakog stiska i otčala niz blago strmi obronak kratera među ostalu djecu. Trčeći je skinula traku sa usta i počela vikati iz sve snage 'Mačka!' Mačka! Mačka!' Sva su ostala djeca umukla kad su je čula, kraterom je kroz potpunu tišinu odjekivao glasić moje male koja je pobjedonosno dovela svoju 'Mačku!', a ljudi iz Instituta, visoki vojni časnici i još tisućinjak specijalaca obućenih u crno koji su stalno zapitkivali smiju li otvoriti vatru, gledali smo svi u čudu kako se djeca nevjerojatnom brzinom slažu u savršenu spiralu sa središtem točno u sredini kratera. Kad su se posložili, podigli su pogled u nebo i zavrištala od radosti. Mi smo pratili njihov pogled i ugledali iznad sebe ogromni leteći tanjur. Specijalci su rekli da se hitno trebaju povući i regrupirati jer trebaju konzultirati eksperta za borbu sa nemjerljivo jačim protivnikom, a taj ekspert je stalno u bijegu pošto je
iz iskustva spoznao da je teoretiziranje u takvim situacijama iznimno kontraproduktivno.
Iz sredine letečeg tanjura polako se spuštao tanki crni kabel na kraju kojeg je visio mikrofon i došao točno na dohvat ruke djeteta koje je stojalo u središtu kratera i u središtu spiralnog ustroja u koji su se djeca spontano bila poredala, na prvom mjestu zavijene kolone tisuća i tisuća djece.
Kad je to prvo dijete dohvatilo mikrofon, pogledalo je oko sebe sa smiješkom i pogledom kao da sprema neku veliku pizdariju, nakon čega je iz tisuća i tisuća dječjih grla zagrmilo: JEBO VAM SVIMA I OCA I MATER... a uz
maestralno izvedenu sugestivnu stanku, ono je dijete iz sve snage zavikalo u mikrofon - 'Ujak!' Taj je 'Ujak!' zatutnjio iz stotina ogromnih zvučnika poredanih po obodu letećeg tanjura takvom silinom da se isti opasno zaljuljao, a iz raznih su otvora poispadali pojedini vanzemaljci, držeći se rukama za uši. Uslijedila je kratka stanka tijekom koje su vanzemaljci pravili na brzinu tonske probe sve dok 'Ujak!' nije zvučao skoro nepodnošljivo glasno, ali razglas nije više pravio probleme.
Ovi su visoki vojni časnici htjeli oboriti leteći tanjur na djecu tako što bi iznad njega detonirali hidrogensku bombu i nisu uopće slušali ni mene ni ljude iz Instituta koji smo im govorili da je jebanje i oca i majke izraz prijateljstva u kulturi vanzemaljaca. Zvao sam Svetog oca Benedikta XVII kojeg znam iz Other Worlda gdje zajedno progonimo vještice, komuniste, pedere, narkomane, židove, muslimane, apstraktne slikare i pjesnike koji ne koriste rimu ali je 'Burner', kako se zove u Other Worldu bio zauzet izjavljivanjem na sto sedamdeset svjetskih jezika kako je latinski jezik daleko bolji od svih tih sto sedamdeset jezika pa mi je samo kratko poručio da nam nikako ne treba još jedna velika religija, ta neka eventualna vanzemaljska, i da nemamo uopče puno razmišljati te da koji nam je kurac, takve smo to pičke, da je on mlađi on bi oborio taj leteći tanjur protivavionskim topom... pa je još dodao da se muda
za takvo nešto ne dobijaju na demokratskim izborima, jebali nas i izbori i ustavi i zakoni... na kraju se začulo kako je lupio potpeticama i zavikao 'Amen!'.
Nakon što je nuklearno rješenje bilo u operativnoj fazi finalizacije, dakle dok je hidrogenska bomba padala na leteci tanjur, iz neba ju je naglo rukom uzeo sam svemogući i milostivi bog te bacio na Černobil uz hihotanje i objavu: 'E ako sad sakupite sav ovaj razbacani uran, stroncij i kripton, a da svi ne crknete, otkrit ću vam da je lakše napraviti hladnu fuziju nego metamfetamin.
E pošto vojska nikad nije ratovala protiv ove ili one vrste boga, sve od božjeg čina kaplara pa do indulgentnog, netolerantnog, svemogućeg i selektivno milostivog vrhovnog bića, visoki vojni časnici su odlučili da nemaju mandat za dizanje ruke na svetinje te da se od tog trenutka u potpunosti stavljaju na raspolaganje dotičnom dragom bogu ako slučajno treba napraviti nešto nažao njegovim neprijateljima ili sumljivim prijateljima. Bog je u međuvremenu otišao u patrolu duž granice onog postojanju prezentabilnog i stalno širećeg svemira, pazeći da isti slučajno ne bi progutao mikroskopski mjehur ništavila jer bi to bilo isto kao zračna embolija kod čovjeka, cijeli bi svemir crknuo iznenada ili, što je još gore, ostao bi temeljito sjeban, što samo po sebi i nije neka šteta kad bi bio osiguran. Ovako bog štedi na osiguranju i to što nitko od nas nije osiguran objašnjava se njegovim 'čudnim putevima'.
Na ponudu svih vojski svijeta da mu se stave na raspolaganje, bog je sa margina postojanja poslao svrab i zarazio njime cjelokupnu vojnu silu planeta, uz službenu izjavu da ne voli vojsku i organizirano ratovanje, ali da mu nema ništa draže od sporadičnog puškaranja glupih ljudi, potpuno izbezumljenih masovnim svrabežom.
I tako ode naš dragi, pomalo ekscentrični bog u privremeni nepovrat pa ja upitam one ljude iz Instituta za mentalne defekte koji su u međuvremenu pokušavali prodati ljepilo onim nagluhim vanzemaljcima što su poispadali iz letećeg tanjura kad nam je svima i oca i majku previše glasno jebo ujak, da je li njima svaki dan ovako zanimljivo na poslu.
Rekli su da nije... da teže pacijente obično iz daljine ustrijele puškom za uspavljivanje pa uguraju u kanalizacijski šaht jer da imaju striktnu direktivu da režu troškove svim sredstvima i da tko sam sad pa ja, jebo li mi pas mater laičku, da se raspitivam o njihovim Standardnim Operativnim Procedurama u tako delikatnom trenutku dok oni pokušavaju stupiti u kontakt sa izvanzemaljskom civilizacijom. Ostavio sam ih tako bijesne, obućene u svoje bijele kute, sa skupocijenim naliv perima zataknutim za džepove, da se naguravaju oko onih vanzemaljaca pokušavajući im uvaliti petstogodišnje pravo patenta na ljepilo dok su ovi kriomice, pretvarajući se gluhi i nijemi, približavali vrhove analnih sondi onim njihovim tjelesnim šupljinama u kojima se nalazi sukus njihovog postojanja, koji oni stručno nazivaju 'mukus'.
Djeca su u međuvremenu detaljno izjebala svima i oca i mater, rječničkom temeljitošću pa su se mirno razišla kućama.
Na pitanje što im se dogodilo, sva su djeca redom odgovarala da nisu mogla biti jasnija i potpunija u svom izrazu onoga što oni smatraju socijalnim konsenzusom u okolnostima kad stvarno ne želimo prijeći sa riječi na djela, jebale li nam te prazne riječi i oca i mater.
Eto, tako sam ja bio svjedokom kako je jedno malo ljudsko biće u svoj veliki, sivi, bijelim akronskim mijelinom još nesputan mozak, pustilo mačku, to misteriozno, prelijepo i od samog boga svojeglavije stvorenje, da se šunja, skriva, iskače kad se sve drugo najmanje tomu nada i svojim šapama, tim instrumentima za ubijanje bez konkurencije, nježno u zagrljaj igre hvata još nezamršeno klupko dječijeg svijeta.
Eto, tako sam i ja zbog te 'Mačke!' digao napon u svojoj staroj, bijeloj, akronskoj mreži i još jedan put pokušao uvjeriti samog sebe da mi mreža nema kratkih spojeva pa da uopće nije važno što je ne mogu na tržištu prodati po nekoj imalo pristojnijoj cijeni. I to samo zato što nije uzemljena u konvencionalnoj realnosti, sigurnost koje se definira odnosom nepogrešivih sila ponude i potražnje.... ponude i potražnje na tom istom tržištu sigurnosti, ahahahahaha!
|
div<