Odmah na početku želio bih izraziti svoje žaljenje ako se netko našao povrijeđenim što sam ja užas koji su proživjeli poginuli vatrogasci na Kornatima htio prikazati na malo više uznemirujući način od onog klasičnog nacionalnog tragedijaštva nakon kojeg se slična stvar opet ponovi slijedeće godine. Ako mislite da niste krivi za ništa od svih ovih sranja koja se događaju širom svijeta, vi ste u tom slučaju ona vrsta koja će sve ovo preživjeti jer raspolažete superiornom evolucijskom strategijom za kataklizmička vremena, vi se jednostavno ne izlažete opasnosti razmišljanja, zbijate se u nepregledna krda i gurate na obode one najslabije... ako vas na kraju preživi barem četvoro imate šansu da stvorite novu civilizaciju, a ako svi crknete, tim bolje. Ako vas tematika neizbježnog izgaranja skoro svega zapaljivog u doglednoj budućnosti ipak zanima, odnosno ako želite znati kako se to može spriječiti preporučujem knjigu Georga Monbiota - HEAT. On vam neće spominjati ni oca ni majku iako sam siguran da mu se to stalno vrti po glavi.
Ovo je uvod u nešto drugo. Ovo je povezano sa tim drugim. To drugo je veliki post koji nitko neće pročitati, što nije toliko važno. Važno je da ja složim neke stvari u svojoj glavi. Ovo je uvod.
Riječ je o jednom zakonu, dva pravila i jednom a la cart jelovniku.
Idemo od jelovnika. Čuo sam jednom za tzv. 'Platinasto pravilo'... glasilo je ovako: 'Čini drugima ono što bi drugi htijeli da im činiš'. Na prvi pogled djeluje efikasnije od onog Zlatnog... činiti drugima ono što bi ti želio da drugi čine tebi nekako sve svodi na tvoj osobni pogled na svijet. Platinasto pravilo to izbjegava i ti bi trebao činiti drugima ono što bi oni htjeli da im činiš i obratno, oni bi tebi činili ono što bi ti želio da ti čine. Izvrsno pravilo... ako imate efikasnu marketinšku logistiku, brza računala i iznimno fleksibilna i prilagodljiva sredstva za ispunjavanje nekih 6 milijardi želja. 'Platinasto pravilo' je ona magična sposobnost tržišta da efikasno alocira resurse, posreduje između ponude i potražnje i pretvara svaku regulativu u suvišnu zapreku svojoj infinitezimalno penetrirajućoj sposobnosti da potrošnju postavi kao uvijet potrebe, a ne obratno. Bilo kakvo pravilo u tako organiziranom svijetu je samo zapreka i nakon određenog vremena to pravilo postaje neprijateljska zapreka. 'Platinasto pravilo' jednostavno nije pravilo. Ono ne propisuje konkretan način ponašanja, niti približno sličan način ponašanja, niti ikakav način ponašanja uopće. Ono je slogan potpune i nekontrolirane arbitrarnosti. Opće blagostanje koje bi netko mogao priljepiti kao krajnji cilj jednog takvog 'pravila' je iluzija. Što ako onaj kojemu ja nešto činim želi da mu ja učinim baš ono što ja ne želim činiti... na primjer, pomoći mu da izbjegne porez ili mu se smiješiti dok me on jebe u zdrav mozak. To pravilo vrijedi možda u skupim restoranima gdje je ultrabogati gost uvijek u pravu pa traži nosorogov rog u umaku od testisa posljednjeg sibirskog tigra. I još se žali da je viljuška prljava... a onda mu se život naglo zakomplicira jer je 'Platinasto pravilo' naglo postalo 'something completely different'.
'Zlatno pravilo', Mt. 7, 12 : 'Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima! U tom je sav Zakon i Proroci.' E, ovo je već pravilo, zasnovano na subjektivnim stavovima, ali ipak pravilo. Njegov poštovatelj će se prema svima drugima ponašati na isti način, na onaj način na koji bi htio da se i oni ponašaju prema njemu. 'Zlatno pravilo' se uzdaje u zdrav razum pa se ne obazire na falsifikacijske instance svoje primjene, kao na primjer kad bih ja oprostio sve sitne dugove koje meni duguju razne institucije, a kojima ja sa druge strane dugujem poprilično velik novac pa onda očekivao da i oni meni oproste te moje velike dugove kao što sam ja njima oprostio njihove male dugove. Oni bi se sa pravom žalili i govorili da pokušam zamijeniti mjesta i staviti se u njihovu poziciju, ali ja bih hladno odgovorio: to su Zakon i Proroci... da ja imam para k'o vi ja bih vama oprostio... ja bih svima oprostio... ja bih ukinuo svjetski dug i napravio totalni nered u računovodstvima diljem svijeta jer bi odjednom iz aktive nestalo 'ne znam koliko' trilijuna dolara. Ali 'Zlatno pravilo' je ' za razliku od 'Platinastog' ipak pravilo... osnovna mu je mana što se previše oslanja na ideju da je ljudska dobrota urođena te na izostanak gomile poremećenih pojedinaca.
'Uransko pravilo' - pravilo hladnog rata... 'Nemoj raditi drugima ono što ne bi želio da drugi rade tebi. Ovo je već zajebana taktika... osim što je pravilo opet internalizirano i subjektivno pa vrijedi jednako za sve jer ga onaj koji ga poštuje određuje prema nekim svojim perspektivnim averzijama. 'Ja neću puniti auspuhe drugih ljudi pur-pjenom jer ne bih volio da meni netko napuni auspuh pur-pjenom.' Malo je manje poletno od 'Zlatnog', ne promovira aktivnu krščansku ljubav... u stvari, možda neko suzdržano protestantsko poštovanje privatnosti. Hladno je i dosta manje sadržajnije od 'Zlatnog'... ono što ne želimo poprilično nam je jasno predočljivo i prepoznatljivo na prvi pogled, na primjer obostrani preventivni nuklearni udar balističkim projektilima iz morskih dubina uz pomoć nedvojbeno najkorisnijih naprava na svijetu, taktičkih nuklearnih podmornica... brz i efektan metež koji bi možda donio bogatstvo nekom intergalaktičkom kockaru koji je sve stavio na crveno i to na planet Zemlju i kladio se da će crveno postati crno... još samo ovaj put i više se nikad neće ni približiti 'hoće-neće ruletu autodestrukcije primitivnih civilizacija ili onih razvijenih koje boli kurac'. Ovo je efikasno i sigurno pravilo, ali na žalost sadržaj mu je određen negativno, kao odsustvo neželjenih radnji. Što bi trebali raditi jedni drugima ovim se pravilom ne propisuje. Nešto kao MMF-ova politika... nemojte, nemojte, nemojte... sve dok ne crknete od gladi.
A sad zakon... zakon se od pravila razlikuje po tome što ima opće važenje, nije subjektivno uvjetovan i nema neki sadržaj-materiju-objekt moći htijenja kao svoj odredbeni razlog. Zakon naravno ima svoj sadržaj koji bi se trebao postići određenom radnjom ali sam Zakon određuje samo formu htijenja ili moći željenja. Naravno da i konkretni izraz moći željenja ima svoju konkretnu materiju ili objekt (npr. ja želim po noći slušat disanje žene koju volim) ali ta materija ne smije biti ni u kojem slučaju odredbeni razlog tog mog konkretnog htijenja ako želi zaraditi atribut Zakona. Prethodno propuštanje kroz filter univerzalne prihvatljivosti tog mog konkretnog htijenja daje onaj konačni 'Go!' za ovu moje grandioznu ambiciju. Tek kad ja promislim i upitam se da li bi ovaj svijet mogao normalno funkcionirati kad bi svi ljudi po noći slušali svoje voljene kako dišu i tek kad moj razum meni podnese potvrdan odgovor, tek se tada ja mogu mirne duše upustiti u takvu jednu praktičku upotrebu svog uma. Zakon se ne ograničava na negativno određenje svog sadržaja već negativno određuje samo svoje odredbene razloge... motiv volje koja je u skladu sa zakonom smije biti samo njena univerzalno prihvatljiva forma jer svako materijalno miješanje u kauzalni odnos može završiti fijaskom. Na primjer, tako što će netko tko je alergičan na novac umrijeti ako sve centralne banke svijeta odluče izbaciti sve svoje rezerve iz velikih cepelina na kojima bi pisalo 'DON'T SPEND IT ALL IN ONE PLACE!' u konkretnom slučaju kad bi želja dobronamjernih guvernera centralnih banaka bilo blagostanje svih pojedinaca... ovaj što bi crko kad je papirnati novac počeo lepršati oko njega sigurno ne bi bio u blaženom stanju nego bi ležao negdje zatrpan banknotama raznih apoena, koji su svi do jednoga u njegovom slučaju smrtonosni. Ali ipak treba priznati da je ova mala devijacija od rigidnosti Kantovog kategoričkog imperativa ipak podnošljivija od istovremene detonacije nekoliko tisuća megatona fuzijom u helij protjeranog deuterija iznad jesenske maple-red Nove Engleske. Hoću reći da ovaj zakon ima na umu da ljudi drugačije doživljavaju blagostanje i da ga je ovaj konkretni, anafilaktičko-monetarnim šokom ubijeni zlosretni pojedinac nalazio u cjelodnevnom udisanju isparavanja organskih otapala, ukratko... čovjek je volio ljepilo.
Tako, ovo je mali uvod u veliki nastavak u kojem ću ja razotkriti sve ugrađene mehanizme nakaznosti kapitalističkog uređenja koje bi meni tako dragi kategorički imperativ vrlo rado uvrstilo u onaj platinasti a la carte jelovnik pod nazivom - L'ambalague al dente.
Post je objavljen 29.09.2007. u 13:07 sati.