pookapookapookapookapooka

utorak, 19.06.2007.

Počelo je...

Sabotirao sam i ležao ispod pinja starog par stotina godina. Gledao sam sa poda šiške i pomislio što bi bilo kad bi jedna otpala i pogodila me ravno u glavu sa visine od nekih dvadesetak metara. Pa da uletim krvav u 'information center' nemilog mi suvremenoumjetničkog happeninga i vičem: 'Hilfe! Hilfe!'. Počelo je... ne znam kako znam, ali je počelo. Šiška je otpala u trenutku kad sam pomislio da bi mogla otpasti i udarila iz sve snage u beton par metara opd moje glave.
Izvukao sam novu trakicu i gomile istih, jednu od onih iz Beča, sa otipkanim tuđim željama... zadnji put sam izvukao 'I wish I could say un unconditional YES'... nekako sam uspio u glavi odracionalizirati da sam nanjušio to bezuvjetno DA... toliko zajebanije od bezuvjetnog NE. Izvukao sam trakicu na kojoj piše 'Eu desejo igualidade social'. Ne znam je li španjolski ili portugalski, prije će biti ovo drugo 'Oj desežo igualidad sosial'... ne znam. Počelo je kad sam vidio da nije bitno koliko netko ima novaca i koliko ima utjecaja na okolinu... ako taj netko liječi mamurluke paracetamolom, jebeš ga, nema baš puno pameti. Pa Halcion... ni više ni manje nego Halcion. Brzo riješenje, kao Ambien samo benzodiazepinski. Zabranjen u Engleskoj. Ali to su samo sporedna zapažanja... gledam te ljude, uspješne ljude, umjetnike i intelektuace kako ostavljaju za sobom ljigavi trag puževa golača koji prate hiroviti kapital, opuštenost uz cjelodnevno alkoholiziranje, asistente i pomoćnike. Gledam cijeli taj ustroj koji kreira probleme da bi ih rješavao u hodu, bez obzira na mjesece priprema, gledam elitu umjetnika, onih koji bi mi trebali omogućiti da što češće i što lakše i radosnije predam sebe onom bezuvjetnom 'DA', gledam ih kako odvaguju svoj nastup, kako se smiju opušteno, kako slušaju pozorno nešto potpuno nezanimljivo, kako odrađuju svoju ulogu samo sebi svojstvene stilske manifestacije... gledam ih i nekako znam da je počelo. Počelo je negdje, nekako, možda nezabilježeno, možda neprimjetno... počelo je. Ono radikalno optimističko 'We Shall Overcome' susrelo je nagdje/nekako ono radikalno nepobjedivo 'No Pasaran!'. Počelo je... šiška je pala minut prije nego što sam morao poći prati pjate, čaše i beštek nakon laganog ručka 60-tak ljudi koji u suvremenoj umjetnosti nalaze svoj životni izbor. Ili su samo asistenti. Za razliku od radnika Bosanaca sa obližnjeg gradilišta restauratorskog zahvata na franjevačkom samostanu, koje već godinu dana nisam vidio da piju NITI JEDNU pivu, umjetnici su od ranog jutra drmali po vrhunskom vinu. Besplatnom, naravno. I znam da za onim stolom za kojim oni jedu svoje konzervirane marende i zajebavaju se međusobno vrhunski, zajebavaju druge vrhunski i spremni su da ih se zajebava vrhunski, znam da za tim stolom ima nemjerljivo više pameti i poštenja nego za onim besmislenim stolom sa 60 elitnih umjetnika suvremenog izražaja. Znam to sigurno. A nekako znam i da je počelo... zbog šiške, samo zbog šiške.
A sad jedna teorija o Atlantidi... poznato je da se sve jegulje svijeta skupljaju u Sargaškom moru, po sred Atlantika da bi se mrijestile. Prelaze preko vlažnog tla da bi iz rijeke u kojoj žive, a koja nije u Atlantskom slivu došle do potočića koji vodi ka Atlantiku. Zašto? Nitko ne zna. Pa eto, ja. pooka, kažem da je ta Atlantida nekad bila pradomovina slatkovodnih jegulja pa kad je potonula jegulje su zadržale nagon da se mrijeste nad svojom potopljenoj rodnoj grudi.
A evo još jedna, o nafti i ugljenu. Misterija je kako su nastale tako ogromne naslage stlačene biljne energije, u geološkom periodu Karbona, 'ugljena', 'ugljika'... e pa evo moje teorije... klima je bila topla, vlažna, bogata ugljičnim dioksidom koji je građevni materijal biljnog svijeta, ugljika koji se danas oslobađa nazad u atmosferu tijekom raspada svega živog na vodu i CO2 koji odrađuju stupnjevi i stupnjevi saprofitskog živog svijeta, od gljiva do bakterija. E, u tom periodu Karbona nisu postojali ti saprofiti pa je energija sunca zarobljena u celulozi i drugim ugljikohidratima ostajala neoslobođenom, sloj za slojem nerazgrađenog biljnog materijala ostajao je pod divlje plodnim i bujnim novim biljnim pokrovom... sve dok ugljik iz atmosfere nije postao tako raskošno dostupan, a i saprofiti su u tom obilju hranjivih tvari našli svoju evolucijsku megašansu. Tako je nafta i ugljen onaj ugljik koji je danas oslobođen bez mogućnosti da ga se vrati nazad jer ma koliko ga organski mi vadili iz atmosfere, ovi saprofiti će ga vratiti.
Elem, počelo je... vjerovali ili ne, to nije bitno. Bitno je da nije završilo kad me je ona šiška promašila. Jer da sam baš savršeno dobar u prorokovanju, kilo šiške bi me dobro razjebalo.
Onaj 'Nobody knows' plagijat 'Everybody knows' L. Cohena, naslovljen sa 'Blessed are those poor in spirit...' je moj odgovor svima koji tvrde da je Cohen depresivan. Zamislite tek da nitko ne zna za one stvari. Zamislite da to ne znaju svi, ali baš svi... čak i oni siromašni duhom, oni nezagađeni ritulnom svakidašnjicom šunda plastičnih krunica, Big Brothera, svakidašnjicom visokih kriterija visoke elitističke suvremene umjetnosti dostupne samo onima dubokog đepa jer je svoju vrijednost opravdala na umjetničkom tržištu.
Frank, asistent Olafurov, simpatičan čovjek koji jasno šalje signale da nije dio ljudi uvježbanog životnog stila, čovjek kojem sam bez razmišljanja priznao da sam mu slučajno gurnuo zubnu četkicu osmogodišnjeg sina i da je upala u wc školjku, pitajući ga što da radim. Rekao mi engleski, sa snažnim njemačkim naglaskom - 'Put it in acid...' Uzvratio sam mu osmijeh i sugestivno pitao 'Acid?'. Nasmijao se kako se i bosanci smiju... rekao sam 'Let's try with Bacardi' i otišao smijući se. Ne znam sa koliko bi milisekundi nepromišljanja takvo nešto rekao jednom od ovih priljepaka. Taj mi je Frank rekao kolika je cijena kupljenog 'Your Black Horison'... vidio sam u pogledu što misli o tom transferu.
'Tyger! Tyger! burning bright
In the forests of the night... slučajno sam to isprintao i na odlasku poklonio malom Vincentu jer mi je prijetio igračkom tigra... William Blake, taj luđak genijalnosti, bezuvjetni vladar svog beskonačno vječnog 'DA' kroz svoje vizije, taj komleks savršenstva engleskog jezika, osobne filozofije i nepokolebljivo dosljednog svjetonazora, umro je siromašan i odbačen kao psihički nepriličan svoim vremenu. Možda je netko kao što je on pokrenu lanac uzroka i posljedica tako ljepljiv za slobodne interpretacije da će sigurno provaliti u uređeni nered ovog svijeta i očisti nam vrata percepcije da konačno vidimo da je sve živo sveto. To uključuje i kuhinjsko osoblje.

- 21:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 09.06.2007.

Dragi tata...


Dragi tata,
ja sam dobro. Radim ko čistačica i već mi je trideset i pet godina. Znam da vrijeme leti ako si to pomislio. Ako nisi, zaboravi da sam išta rekao. Postigao sam u životu daleko, daleko više nego što sam prije mislio da uopće ima na raspolaganju da se postigne. Neću da se hvalim ali uvijek sam u pravu, a i kad nisam, onda sam mudriji jer nije nitko ni mogao biti u pravu, ja sam samo ustvrdio nešto da bi ilustrirao o kakvom je pitanju riječ. O prošlosti bi ti mogao napisati svakakvih strašnih priča ali neću jer nema potrebe da ti kvarim raspoloženje. O budućnosti ne bih ništa govorio jer nisam baš siguran da znam o čemu bi govorio. Zato ću ti detaljno opisati čajanku koja je pošla po zlu, a na kojoj nisam ja bio nego pop. Sreo sam ga dan nakon čajanke. Skrivao se u grmlju, ne bih ga ni primjetio da se nije stalno krstio onako kako se Srbi krste jer je bio vaš, srpski pop. Ja nemam svog popa, nisam praktični vjernik. Ako sam te sad razočarao, nemoj misliti da sam to napravio namjerno. Nemam popa iz potpuno drugih pobuda. Elem, ovaj vaš pop sa čajanke... priđem mu ja i pitam ga da što radi u grmlju, je li u redu i tako to. Inače baš ne prilazim popovima u grmlju pa mi je bilo malo neobično. Ne neugodno, nego neobično... neugodno mi stvarno nije bilo jako dugo vremena. On je bio razderanih haljina ili kako se već zove ono u što se vaši popovi omataju. Naši navlaće šarene kostime i na glavama nose visoke kape živih boja. Na kapama im je velikim slovima otisnut broj pod kojim se vode u registraturi u Vatikanu. Ovaj vaš nije imao ništa na glavi, ali je bio raščupan i izgreban kao da je divlja životinja, a ne srpski pop. Krstio se onako kako se vi krstite, sa tri prsta i nije prestajao tako da čovjek ne bi ni znao da se krsti da slučajno ne zna da je pop. Da sam ja mislio da je netko drugi, a ne pop, pomislio bi da se dirka samo na stvarno čudan način. Ali eto, prepoznao sam ga jer je na sprovodu Dedu pitao da hoće li tko kupit srpskih kalendara. Sjećam se da sam pomislio da mu jebem mater i njemu i kalendarima. Dakle, pitam ga ja i pitam koji mu je kurac, što se krsti izgreban u grblju. Pošto nije odgovarao ja sam pozvao hitnu pomoć i sjeo sa strane dok oni ne dođu. Došli su za pola sata i uhvatili popa za ruku kojom se krstio pa ga izvukli iz grmlja. On je počeo skvičati i cijukati, legao je na pod i grčio se pa su ga bolničari pustili i gledali. Doktorica ga je isto gledala, baš kao i ja. Čekali smo da se smiri ili bar primiri. Pošto se ovaj nije prestajao grčiti, doktorica je uzela neku ampulu i napunila špricu. Ja sam pitao je li diazepam jer bi mu ja to dao da sam doktor, a ona je rekla da nije nego da je haloperidol ili Haldol, ne znam kako vi Srbi to zovete. Iznenadio me malo izbor pa sam ušutao i gledao. Dala mu je 10 mg Haldola intramuskularno. Pop se još jednom zgrčio pa se istegnuo koliko je dug i širok i glasno izdahnuo, a da nije iza toga udahnuo. Doktorica mu je psovala majku i tražila nešto u torbi. Pretpostavljao sam da traži noradrenalin, ali ona je vikala na bolničara da joj da adrenalin i da počnu on i ovaj drugi pružati reanimaciju popu. Malo su oklijevali pa su se sjetili da ga mogu intubirati što ih je malo aktiviralo. Ja sam pitao doktoricu nije li adrenalin krivi izbor za overdoziranje neuroleptikom i spomenuo noradrenalin. Ona me je pogledala i bacila onu ampulu adrenalina. Sad je tražila valjda noradrenalin. Pop je već bio pozelenio, vidile su mu se samo bjeloočnice, izgledao je baš kao da je mrtav. Odjednom je ustao i odgurnuo bolničare od sebe. Bio je priseban i neobično miran. Pitao je što su mu to dali, a doktorica je rekla da je dobio nešto blago za smirenje jer je bio mahnit. Pop je pogledao i poslao u pičku materinu jer ako je ovo blago onda je on žena sa tri sise. ponovio je taj izraz još jedan put, žena sa tri sise. Ja sam ga pitao da gdje mu je ta žena sa tri sise, a on je uz male tikove pogledao u mene i rekao da je vidio na čajanki. Bez ikakvog upita nastavio je pričati o toj čajanki. Dragi tata, ako te ne zanima ovo u vezi čajanke, žao mi je. Ja ću ti ipak sve detaljno opisati jer tako treba biti i to nema veze čiji je pop bio na Haldolu, vaš ili naš. Rekao je da ga je čajanka zaskočila dok je gledao jeli nešto bilo šiška ili govno. Znao je da ne bi valjalo da bude govno, ali ipak je potajno to željeo jer bi imao razloga da bude ljut i popije malo jer da je jako volio piti. Ja sam mu rekao da će crknuti ako je pijan na 10 mg Haldola, a on mi je odgovorio da nije pijan jer da ga je čajanka zahvatila kad je već vidio da je šiška, a ne govno. Čajanku je opisao kao kovitlac, vrtlog vjetra ili pijavicu, kao ono što bude u Americi samo što nije rušilo nego je hvatalo ljude koji bi se onda vrtili u krug okruženi nevjerojatnom količinom čajnih kesica, šalica, žlica, kocki šečera, tanjurića i onih kotlića za čaj. Prvo je bio izbezumljen i pomislio je kako je sudnji dan i kako bog stvarno postoji i kako je najebo jer je zajebo mnogo ljudi, a jednome je i kravu ubio iz pištolja. Vrtio se tako bez veze kad su ga okružili neki Nemci, baš pravi Nemci u onim uniformama iz 2. svjetskog rata, pokazali mu sliku druga Tita i pitali ga da gde su komunisti. On nije ništa govorio pa su Nemci počeli vikati, a jedan ga je udario i kundakom od puške u glavu. Po sred čela, rekao je i stvarno pokazao na modricu na kojoj se vidio kukasti križ koji je valjda bio urezan u metalni kraj kundaka. Pop je sjeo na trotoar, a mi smo odma napravili isto jer je pop bio lud i sve nas je zanimalo što će biti sa tom čajankom. Pop je pogledao u nebo i udahnuo pa nastavio. Rekao je da se u čajanci vrtilo više od deset hiljada ljudi, da se čajanka vrti od pamtivjeka jer je sreo nekog čovjeka koji je živio prije dvanaest tisuća godina kad ga je čajanka zaskočila dok je jebao svoju ženu treći put za redom jer prva dva puta joj nije to bilo to i već je bila pomalo i ljuta. Govorio je engleski i pitao popa da otkad i odakle je on. Pop je rekao da je iz Dubrovnika, ali da je srpski, a ne hrvatski pop. ovaj mu je na to odgovorio da je to isti kurac i da bi bilo bolje da je crko pri rođenju nego da je posto pop, da ne voli popove, da ih ne voli nitko u čajanci i da je popu pametnije da govori kako je heroinski ovisnik nego pop. Otišao je bez pozdrava. Onda je popu prišla neka gola žena u ranim dvadesetim, pitala ga hoće li popiti čaj sa njom kad su već na čajanci. Popu se digao kurac na prizor gole, mlade žene pa je rekao da hoće, dašta nego da hoće. Ona mu je dala šolju, dohvatila kotlić i nasula mu crnog, vručeg čaja. Pitala ga je da je li mu to prvi čaj na čajanci. Pop je rekao da jest dok joj je gledao u pičku i na iskap ispijao čaj. Ona se nasmijala i rekla da će zapamtiti ovaj čaj jer da mu je dala najaći što se vrtio na čajanci baš da vidi što će mu se dogoditi pošto je prepoznala da je pop. On ju je pitao da zašto svi na čajanci mrze popove, da što su to oni skrivili, sigurno valjda ima i većih griješnika. Žena mu je rekla da popove mrze jer se ne mogu snaći na čajanci, jer idu naokolo i proklinju ili zazivaju svoje bogove da im pomognu... da su svi do jednog totalno u kurcu i da se ne znaju priviknuti na suživot na čajanci nego maltretiraju druge i da je to tako sa svim popovima, hodžama, redovnicima budističkim, hinduističkim i tako dalje. Onda je rekla da su najgori nekakvi jehovini svjedoci koji spopadaju ljude po cijeli dan i šire lošu vibru. Pop je tada već ukopčao da čaj nije samo čaj pa je pitao ženu što je to popio, a ona mu je rekla da je to nešto što normalne ljude dovede u suglasje sa čajankom jer im briše urođene ili stečene navike gledanja na svijet pa onda na čaju mogu vidjeti kako čajanka stvarno izgleda. Popu se mračilo pred očima i obuzimao ga je silan strah. Žena mu je rekla da je baš u tome i problem sa popovima na čajanci, to što ne podnose čaj jer na svijet ne gledaju nikako drugačije nego kroz mutne prizme svojih stupidnih rituala i dogmi pa se ne mogu opustiti i uživati u bojama čajanke koja je kovitlala svim prostorima i svim vremenima u istom trenutku bilo koje svoje točke... u stvari da nije riječ o točki niti o nečemu što bi imalo atribut jednog jer da je broj jedan prva stvar za koju čovjek u čajanci vrlo brzo uvidi da nema veze sa ničim stvarnim, niti je ikad imalo veze sa ičim uopće osim sa popovima i još nekim ljudima... knjigovođama, sjetila se ona i nasmiješila. Popu je bilo stvarno loše, ispred njega se kovitlao oblak gustog crnog dima iz kojeg su izlijetale iskre žara. Pop se upišao od straha, a mlada žena mu je rekla da mu jebe mater i otišla. Iz dima se počela pojavljivati kreatura sa rogovima i rekla popu da mu i ona jebe mater.
Dragi tata, mene sad zovu da posijem djetelinu pa ću ti nastaviti ovo pismo što prije budem mogao. Nadam se da nećete zaratiti sa nekim u međuvremenu i da ti je drago što nisam pošao u kurac nego sam, evo, elokventan i dobro raspoložen.

- 14:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>