Sabotirao sam i ležao ispod pinja starog par stotina godina. Gledao sam sa poda šiške i pomislio što bi bilo kad bi jedna otpala i pogodila me ravno u glavu sa visine od nekih dvadesetak metara. Pa da uletim krvav u 'information center' nemilog mi suvremenoumjetničkog happeninga i vičem: 'Hilfe! Hilfe!'. Počelo je... ne znam kako znam, ali je počelo. Šiška je otpala u trenutku kad sam pomislio da bi mogla otpasti i udarila iz sve snage u beton par metara opd moje glave.
Izvukao sam novu trakicu i gomile istih, jednu od onih iz Beča, sa otipkanim tuđim željama... zadnji put sam izvukao 'I wish I could say un unconditional YES'... nekako sam uspio u glavi odracionalizirati da sam nanjušio to bezuvjetno DA... toliko zajebanije od bezuvjetnog NE. Izvukao sam trakicu na kojoj piše 'Eu desejo igualidade social'. Ne znam je li španjolski ili portugalski, prije će biti ovo drugo 'Oj desežo igualidad sosial'... ne znam. Počelo je kad sam vidio da nije bitno koliko netko ima novaca i koliko ima utjecaja na okolinu... ako taj netko liječi mamurluke paracetamolom, jebeš ga, nema baš puno pameti. Pa Halcion... ni više ni manje nego Halcion. Brzo riješenje, kao Ambien samo benzodiazepinski. Zabranjen u Engleskoj. Ali to su samo sporedna zapažanja... gledam te ljude, uspješne ljude, umjetnike i intelektuace kako ostavljaju za sobom ljigavi trag puževa golača koji prate hiroviti kapital, opuštenost uz cjelodnevno alkoholiziranje, asistente i pomoćnike. Gledam cijeli taj ustroj koji kreira probleme da bi ih rješavao u hodu, bez obzira na mjesece priprema, gledam elitu umjetnika, onih koji bi mi trebali omogućiti da što češće i što lakše i radosnije predam sebe onom bezuvjetnom 'DA', gledam ih kako odvaguju svoj nastup, kako se smiju opušteno, kako slušaju pozorno nešto potpuno nezanimljivo, kako odrađuju svoju ulogu samo sebi svojstvene stilske manifestacije... gledam ih i nekako znam da je počelo. Počelo je negdje, nekako, možda nezabilježeno, možda neprimjetno... počelo je. Ono radikalno optimističko 'We Shall Overcome' susrelo je nagdje/nekako ono radikalno nepobjedivo 'No Pasaran!'. Počelo je... šiška je pala minut prije nego što sam morao poći prati pjate, čaše i beštek nakon laganog ručka 60-tak ljudi koji u suvremenoj umjetnosti nalaze svoj životni izbor. Ili su samo asistenti. Za razliku od radnika Bosanaca sa obližnjeg gradilišta restauratorskog zahvata na franjevačkom samostanu, koje već godinu dana nisam vidio da piju NITI JEDNU pivu, umjetnici su od ranog jutra drmali po vrhunskom vinu. Besplatnom, naravno. I znam da za onim stolom za kojim oni jedu svoje konzervirane marende i zajebavaju se međusobno vrhunski, zajebavaju druge vrhunski i spremni su da ih se zajebava vrhunski, znam da za tim stolom ima nemjerljivo više pameti i poštenja nego za onim besmislenim stolom sa 60 elitnih umjetnika suvremenog izražaja. Znam to sigurno. A nekako znam i da je počelo... zbog šiške, samo zbog šiške.
A sad jedna teorija o Atlantidi... poznato je da se sve jegulje svijeta skupljaju u Sargaškom moru, po sred Atlantika da bi se mrijestile. Prelaze preko vlažnog tla da bi iz rijeke u kojoj žive, a koja nije u Atlantskom slivu došle do potočića koji vodi ka Atlantiku. Zašto? Nitko ne zna. Pa eto, ja. pooka, kažem da je ta Atlantida nekad bila pradomovina slatkovodnih jegulja pa kad je potonula jegulje su zadržale nagon da se mrijeste nad svojom potopljenoj rodnoj grudi.
A evo još jedna, o nafti i ugljenu. Misterija je kako su nastale tako ogromne naslage stlačene biljne energije, u geološkom periodu Karbona, 'ugljena', 'ugljika'... e pa evo moje teorije... klima je bila topla, vlažna, bogata ugljičnim dioksidom koji je građevni materijal biljnog svijeta, ugljika koji se danas oslobađa nazad u atmosferu tijekom raspada svega živog na vodu i CO2 koji odrađuju stupnjevi i stupnjevi saprofitskog živog svijeta, od gljiva do bakterija. E, u tom periodu Karbona nisu postojali ti saprofiti pa je energija sunca zarobljena u celulozi i drugim ugljikohidratima ostajala neoslobođenom, sloj za slojem nerazgrađenog biljnog materijala ostajao je pod divlje plodnim i bujnim novim biljnim pokrovom... sve dok ugljik iz atmosfere nije postao tako raskošno dostupan, a i saprofiti su u tom obilju hranjivih tvari našli svoju evolucijsku megašansu. Tako je nafta i ugljen onaj ugljik koji je danas oslobođen bez mogućnosti da ga se vrati nazad jer ma koliko ga organski mi vadili iz atmosfere, ovi saprofiti će ga vratiti.
Elem, počelo je... vjerovali ili ne, to nije bitno. Bitno je da nije završilo kad me je ona šiška promašila. Jer da sam baš savršeno dobar u prorokovanju, kilo šiške bi me dobro razjebalo.
Onaj 'Nobody knows' plagijat 'Everybody knows' L. Cohena, naslovljen sa 'Blessed are those poor in spirit...' je moj odgovor svima koji tvrde da je Cohen depresivan. Zamislite tek da nitko ne zna za one stvari. Zamislite da to ne znaju svi, ali baš svi... čak i oni siromašni duhom, oni nezagađeni ritulnom svakidašnjicom šunda plastičnih krunica, Big Brothera, svakidašnjicom visokih kriterija visoke elitističke suvremene umjetnosti dostupne samo onima dubokog đepa jer je svoju vrijednost opravdala na umjetničkom tržištu.
Frank, asistent Olafurov, simpatičan čovjek koji jasno šalje signale da nije dio ljudi uvježbanog životnog stila, čovjek kojem sam bez razmišljanja priznao da sam mu slučajno gurnuo zubnu četkicu osmogodišnjeg sina i da je upala u wc školjku, pitajući ga što da radim. Rekao mi engleski, sa snažnim njemačkim naglaskom - 'Put it in acid...' Uzvratio sam mu osmijeh i sugestivno pitao 'Acid?'. Nasmijao se kako se i bosanci smiju... rekao sam 'Let's try with Bacardi' i otišao smijući se. Ne znam sa koliko bi milisekundi nepromišljanja takvo nešto rekao jednom od ovih priljepaka. Taj mi je Frank rekao kolika je cijena kupljenog 'Your Black Horison'... vidio sam u pogledu što misli o tom transferu.
'Tyger! Tyger! burning bright
In the forests of the night... slučajno sam to isprintao i na odlasku poklonio malom Vincentu jer mi je prijetio igračkom tigra... William Blake, taj luđak genijalnosti, bezuvjetni vladar svog beskonačno vječnog 'DA' kroz svoje vizije, taj komleks savršenstva engleskog jezika, osobne filozofije i nepokolebljivo dosljednog svjetonazora, umro je siromašan i odbačen kao psihički nepriličan svoim vremenu. Možda je netko kao što je on pokrenu lanac uzroka i posljedica tako ljepljiv za slobodne interpretacije da će sigurno provaliti u uređeni nered ovog svijeta i očisti nam vrata percepcije da konačno vidimo da je sve živo sveto. To uključuje i kuhinjsko osoblje.
Post je objavljen 19.06.2007. u 21:19 sati.