pookapookapookapookapooka

Ovo je onaj program Word u kojem se piše. U posljednje vrijeme me počeo pomalo plašiti. Evo, baš sad dok sam ovo pisao prepao me jednom. Nije mi htio otipkati prave tipke nego se pravio lud kao da se ništa ne događa. A znam da prati svaki moj pokret, znam da sve zna. Mislim, ne zna baš sve... zna za ovo što piše ovdje i zna za svoje saveznike u Ukrajini. Zna o tim Ukrajincima jako puno ali ne želi da se o tome puno priča i sad će sigurno popizditi što ja to spominjem... a nisam imao nikakve loše namjere jer i ja sam ribič kao i mnogi drugi. A mi ribiči nikad nemamo loše namjere, uvijek se potpomažemo međusobno i neće nas sad tamo neki Ukrajinci tek tako dovoditi u red... Ukrajinci su dobili ovaj dio juga Europe i oni bi trebali održavati mir u prijelaznom razdoblju dok se ne demontiraju ostaci starog poretka.
O novom poretku još nitko ne zna ništa jer je navodno zatajila konzalting tvrtka, unajmljena za osmišljavanje ove male digresije izvan silom nametnutog reda, u ovom slučaju riječ je o programu za obradu teksta, Wordu. Zbog ovakvih situacija smo se ja i još neki moji sustanari odlučili za odlučnu sotonizaciju znanog nam neprijatelja u svakom našem javnom istupu. Obično istupamo u jednom klubu za politička istupanja koji je vrlo tolerantan prema svim vrstama ispada, uz uvjet da imovina kluba ne bude oštećena. Vlasnik kluba je davno nestao, ali nitko se nije predao, svi ga još traže na svojim istupima u klubu, stalno ga prizivaju da se konačno pojavi pa da završe priču o njemu i počnu se baviti važnijim stvarima.
A sad nešto što smo svi mi nestrpljivo očekivali... prema nezavisnom istraživanju nevladine agencije ''Promašaj'' i međunarodne federacije udruga poslodavaca u poslovima optičke i radio teleskopije, potpuno je izvjesno da na Marsu ima osam termitnjaka, od kojih su svi aktivni, te dvjesto tisuća vodokotlića, razbacanih ravnomjerno po površini cijelog planeta, vjerojatno jedinih ostataka neke velike civilizacije koja je zbog tko zna kojeg razloga nestala.
Ministarstvo obrane nije komentiralo ovakve rezultate istraživanja, svoje mišljenje su donekle dali naslutiti preciznim pogocima sa dvije pametne bombe u sjedište agencije ''Promašaj'', a njihov bijes, kad se otkrilo da je to opet samo još jedno lažno sjedište ''Promašaja'' nije djelovao nimalo iskreno. Agencija ''Promašaj'' već dva desetljeća uspijeva izbjeći vrlo česte pokušaje vojske da ih uništi i sad već ima tako veliku zaradu od sponzora i raznih donatora da više ne znaju što je ono svoje koje ne daju, a ni što je ono tuđe koje neće... tako da će vjerojatno, silom prilika, biti prisiljeni na opciju da 'tuđe ne daju'
Toliko od mene... primite tople pozdrave u ova hladna vremena, primite i bombonjeru i bocu konjaka... primite se i vi sami! Ova stvar se jako ljulja! Ljulja se i veš koji se veša ne bi li visio. Ima i mašina za vešanje veša... treba samo dodati neke dijelove sa crnog tržišta i takva jedna mašina odmah počne uz veš, vešati i pse. Eh, veš... kad samo pomislim... nekad... eh!

evo novi Papa!

By Wesley K. Clark
March 13, 2006; Page A18
The Wall Street Journal

Slobodan Milosevic's death in The Hague is a real tragedy for the international community. But most of all it will be a tragedy for the Serbs themselves. It will likely be another step in a series of historic Serb failures, martyrdom and isolation, all of which Milosevic himself grandly evoked to gain and maintain his power. I knew him as a nationalist leader and wartime adversary.

Along with the other Americans on Richard Holbrooke's 1995 Balkan peace talks mission, I spent countless hours with Yugoslav President Slobodan Milosevic. As NATO's then supreme allied commander, Europe, I haggled with Milosevic about war criminals and the Dayton Peace Agreement implementation in 1997, delivered NATO's warnings and threat in 1998, implored his cooperation in heading off renewed conflict, and then, when all else failed, I led the NATO military campaign which forced him to end ethnic cleansing and remove his troops and police from Kosovo. In 2003, I faced him again when I testified for the prosecution in his war crimes trial at The Hague.

While his death at The Hague ends his interminable trial, nothing is resolved. His death only compounds many of the difficult issues still facing the international community, Europe and Serbia itself.

In his 64 years, Milosevic was an army officer, a Communist, a bureaucrat, a banker and, above all, a Yugoslav Serb who used his skills and harsh nationalist rhetoric to parlay himself into the highest office in Yugoslavia only to then alienate and attack his fellow Yugoslav citizens. In four successive conflicts which he all lost, Milosevic used war as a means of plundering and disassembling his own country. He forced millions from their homes and caused several hundred thousands of deaths. He was rational and sometimes cunning, often a brilliant tactical negotiator but ultimately a fool of a strategist, whose reckless crimes included murder and genocide, and who has cost humanity as a whole and his own Serbs dearly.

* * *

As a young man Milosevic was a dutiful communist and an outstanding student who scored top marks in school. His mother was a teacher who encouraged his studies but kept him away from sports. He fell in love with Mira Markovic, a personal favorite of Tito, who lost her mother during World War II in still unresolved circumstances. Her partisan mother was captured by the Nazis who interrogated, tortured, confessed and then supposedly killed her. More likely she was released only to be killed as a collaborator by fellow partisans. Milosevic himself lost both his parents and an uncle to suicide. But though he clearly had a dark side, I never saw Milosevic as a suicide risk -- he was too committed to himself and to his ideas.

During the many hours of our negotiations in the summer and autumn of 1995, we dined with him, chatted with him about history and geopolitics, and talked about everything from his experiences as a young man in America to his concerns for his family. Given his gruff, commanding manner, many joked during the Dayton peace talks that he was the real Godfather. But we quickly came to think of him more appropriately as a petty Hitler, an unlawful dictator capable of malice, murder and ethnic cleansing. Any arrangement with him had to be weighed morally: for its legitimization of Milosevic as well as its value in ending a bloody conflict.

During the Dayton peace talks, all of Milosevic's "qualities" were at display: his stubborn cunning and blustering outbursts, his often grandiose dreams of Serbia as one of the seven gateways of Europe, his patent disloyalty to his fellow Serbs and transparent lies about everything from Srebrenica to his attitudes toward other nations. He smoked and drank excessively, even as he complained about his blood pressure and his health. At the Paris signature ceremony for the Dayton negotiations, Milosevic was center stage, conversing with world leaders like President Bill Clinton. But he failed to deliver on many of his promises, especially regarding indicted war criminals like former Bosnian Serb President Radovan Karadzic. By the late summer of 1997, Serb resistance to NATO-led enforcement of the peace accords was rising and we called again on Milosevic for help. But he stubbornly refused to assist us. He still held dreams of a greater Serbia and he thought he had NATO's measure.

In the spring of 1998 he unleashed the next round of ethnic cleansing in the Balkans, this time turning his Special Police against a prominent Albanian family in Kosovo, killing 60 of them, including women and children. For most of that year NATO struggled to find a balanced approach, alternating negotiations with intensifying threats to head off another war in former Yugoslavia. But Milosevic foolishly believed he could defy NATO warnings and launch a broad ethnic cleansing effort with impunity.

It was another strategic miscalculation by Milosevic. NATO followed through in its threats, unleashing a 78-day, gradually intensifying air campaign and threatened ground intervention. Coupled with Russian diplomatic assistance and his indictment for war crimes, Milosevic was forced to pull his forces out of Kosovo. It was yet another blow to his vision of a greater Serbia. When he tried the next year to win re-election, his opponents in Belgrade were ready -- demanding an honest vote and his resignation. Soon he was delivered to The Hague.

Predictably, his cause of death is being disputed by some of his Serb countrymen who blame the U.N. He will surely be lionized and glorified by the radical nationalists he so nurtured.

History's longest war crimes trial will never be concluded. Milosevic's many victims and their families will be denied justice. And the Serb people themselves will have one more escape from the awful truth of the crimes under Milosevic's leadership. His death comes at a bad time.

Serbia is struggling to acknowledge its past and face its future.

Indicted war criminals like Ratko Mladic and Radovan Karadzic are still at large -- most likely living under official protection. The future status of Kosovo is unresolved and Serb participation in a resolution would be helpful. Another challenge will be Montenegro's upcoming referendum on its independence. And even as Serbia looks westward for help, its future alignment is still unsettled as the Serb people struggle to recognize how badly they have been deceived and misled.

Even during Milosevic's rule, many in Serbia yearned to join the EU and work with NATO. Its economic modernization would strengthen all its neighbors, including NATO members Bulgaria, Romania and Hungary. Its participation as a modern state would help promote political reconciliation and development throughout the Balkans. But all this means giving up the kind of hypernationalism that Milosevic trumpeted and fanned, and for many in Serbia, this has long been a mythology they have come to believe to offset the reality of deprivations, corruption and poverty.

Milosevic's death will likely bury the truth beneath another layer of charges and countercharges. His trial had been a long-running national TV drama in Serbia. The impact there of the evidence so painstakingly presented was blunted by Milosevic's star status at home and his grandiloquent and often irrelevant argumentation.

Now there will be no conviction and Serbia's weak leaders will have to cope with yet another obstacle in re-educating and reorienting their people. His death is as much a tragedy as his life. Both in life and in death, Milosevic has deprived millions of people of justice, hope and a better future.

Mr. Clark was supreme allied commander of NATO during the 1999 Kosovo campaign and a Democratic candidate for the U.S. presidency in 2004.

I tako je pseto crklo.
Možda je izbore izgubio voljom srpskog naroda gnjevnog zbog njegovih vojnih poraza, a ne zbog užasa kojim je taktički manevrirao, gurajući ga balkanskim brdima i dolinama, kotrljajući 300 000 lubanja, 300 000 šupljih svijetova, pretvarajući pedesetak godina kulture mira i tolerancije u prljavu povijest, povijest sa velikim, degeneriranim 'P', povijest miniranu masovnim grobnicama, povijest poraza. Pedesetak bosanskih godina kulture mira i tolerancije je bilo nešto što ujedinjena Europa nikad više neće imati.
Možda su oni što su ga svrgnuli 2000. godine, oni što su ga vodili prema avionu za Haag, bili isti oni koji su onako bahato ubili Đinđića kad je pokušao napraviti ono zbog čega je vrijedno umrijeti – ne spustiti pogled u sveprisutnosti zla.
Možda više nije bio potreban zvijerskoj infrastrukturi koju je stvorio tijekom svoje vladavine.
Možda su Srbi njegovim rušenjem proživjeli spasonosnu katarzu i pokajanje zbog svega što je napravljeno u ime srpskog naroda. Zamislite da u Njemačkoj nije pala ni jedna kupa s krova ni jedne srušene kuće, sve do godine 1945. i njemačke kapitulacije. Zamislite da se takva, neispaćena i neponižena Njemačka morala suočiti sa svom nepojmljivom, nezamislivom, nevjerojatnom, paralizirajućom, urlajučom, košmarnom činjenicom Holocausta?
Nisu. Srbi se nisu suočili sa onim što su napravili. 'Srbi' su samo proizvoljna generalizacija, jebe mi se za njih. Važni su mi pojedinci koji su još '89. godine znali što se radi u ime 'generalizacije' i jalovo su vikali godinama ne bi li raspršili 'generalizaciju' u pojedince kojima se može pripisati savijest. 'Generalizacije' nemaju savijesti. Ali, ne budimo jebeno naivni, ne vrijeđajmo ljudski um... nakon Vukovara su svi znali, svi do posljednjeg pasivnog brabonjka skrivenog u 'generalizaciji'. Jebe mi se za 'generalizacije'. Ja želim NJIH! Želim ih na sudu optužene za genocid, etnička čišćenja, ratne zločine, mizeriju mržnjom pogonjenog političkog života u Srbiji, gnojnom kugom beznađa zaražene i korumpirane, zločinima pobratimljene srpske stvarnosti. Želim te Srbe pred srpskim sudom. Želim ih tamo jer ne želim Srbe imati za susjede, ne dok god su i dalje osakaćeni zlom onog pseta što je danas crklo u Haagu.
Zašto je pseto crklo u Haagu danas?
Ja nisam sklon traženju heroja na koje bih se pozivao i kojima bih se divio. Ja sam ultra skeptičan, ja sam opscesivno racionalan, ja ne podnosim 'vođe', ja sam svoj svijet polako izgradio sam i u njemu nema mjesta za nikakve autoritete. Ali jebiga. Ovog sam luđaka pronašao i ne mogu ga se otarasiti, ovaj je luđak uspio napraviti ono što je na mojoj skali vrijednosti jako opasno blizu blještavilu ideala koji nikad ne može biti, koji nikad ne smije biti ostvaren. Luđak je snagom svoje volje, snagom svojih moralnih uvjerenja, snagom svojih sposobnosti, snagom svoje hrabrosti, snagom svog jasnog i upornog definiranja problema, snagom svoje odlučnosti da ide do kraja jer mu ništa drugo savijest ne bi oprostila, luđak je pobijedio. Luđak je osobno isplanirao, inicirao, inzistirao i ostvario kraj rata na Balkanu. Luđak je to sve postigao usprkos i unatoč moćnim protivnicima u svojim redovima, luđak je to postigao po cijenu vlastite vojne karijere, luđak je to postigao i sad mu je kristalno jasno da skoro ništa nije nemoguće.
Luđak je srušio Miloševića i poslao ga u Haag, luđak je završio desetljeće natapanja krvlju balkanskog tla, luđak je to napravio iz samo jednog razloga... nije imao časnu alternativu.
Luđak se zove General Wesley Kanne Clark.
Kad kažem 'luđak' to znači da ga stavljam u onu kategoriju ljudi koji ne vjeruju u čuda jer za to nemaju vremena. Ti ljudi ostvaruju čuda i pretvaraju ih u nešto dokazano ostvarivo. A to je u mom opscesivno racionalnom i ultra kritičkom svijetu najbliže što se jedan čovjek može približiti spoznaji čuda.
Pseto je crklo u Haagu. Pseto je jednom prilikom reklo: 'Clark je poslušan pas... on samo sluša zapovijedi.'
Wesley Clark je budući predsjednik SAD-a. A ja sam opscesivno racionalni idealist kronično obuzet optimizmom. I znam da je krenulo u pravom smijeru. Još mi samo treba Papa iz Brazila, he he he...

Prepreden čovjek je pametan kao dvije mačke koje predu, jer dok predu, mačke nedvosmisleno pokazuju svojoj okolini da se osjećaju dobro, što je izraz najvišeg razvojnog stupnja životne sile... pronađenog smisla života u stanju duhovnog mira nekog živog stvora. A možda je ovo 'Pre-pre' oznaka da je riječ o 'dvije mačke koje na prvi pogled djeluju kao čovjek'?
Nema mjesta dvojbi, riječ je o dva različita fenomena, o njihovoj kompleksnoj korelaciji i posljedicama koje svojom naoko skrivenom kauzalnom određenošću tako neodoljivo vode u labirinte dijalektičkog živog pijeska.
Treba stalno biti na oprezu, prepreden čovjek djeluje kao da mu je jako dobro i naizgled je miran... prepoznat ćete ga jer vas stalno uvjerava da i vama može biti dobro ako se i vi prepredete, da ćete biti mirni i da će vam se razviti sposobnosti da se 'nadopredete' sve do razine od šest mačaka, što se već smatra statusnim simbolom među prepredenim ljudima. 'Dvije mačke koje na prvi pogled djeluju kao čovjek' su puno benignije, one vas nagovaraju da im kupite skupu hranu za mačke, na primjer onu od divljači. Besmislena je bilo kakva rasprava sa mačkama o tome kako je nemoguće da ima toliko divljači na tržištu da se od njih pravi hrana za mačke, osim ako se pod ''divljač'' ne smatra sve što proizvođači te hrane uhvate izvan kruga tvornice: pse, miševe, druge mačke, pijane adolescente, beskućnike ili zalutale turiste. 'Dvije mačke koje na prvi pogled djeluju kao čovjek' će opetovano inzistirati da je riječ o čistoj srnetini ili čak lanetini. Dvije mačke su inherentno prepredene i ako pristanete da im kupite takvu hranu, one će istom početi presti, tako da vas i one, putem sugestije, uvjeravaju da ste čak i vi pomalo prepredeni.
Ako se susretnu 'prepredeni čovjek' i 'dvije mačke koje na prvi pogled djeluju kao čovjek', mačke će presti jače od prepredenog čovjeka i tako se obraniti od njegovog nagovaranja da postanu prepredene, pošto su dvije mačke prepredene svaka za sebe i ne pada im na pamet da ih prepredu u jednu duploprepredenu mačku jer takva, prema njihovom čvrstom stajalištu, ne može uopće ni postojati. 'Prepredeni čovjek' u takvoj situaciji može posegnuti za silom, na što 'dvije mačke' redovito odgovaraju preventivnom samobranom i uvijek prve napadaju 'prepredenog čovjeka'. Zato nije rijedak slučaj da vidite čovjeka koji trči sumanuto sa dvije podivljale mačke na glavi, to je 'prepredeni čovjek' koji je naletio na 'dvije mačke koje su na prvi pogled djelovale kao čovjek'. Takvom napadnutom 'prepredenom čovjeku' podmetnite nogu i brzo se udaljite da vas mačke ne bi počele nagovarati da im kupite već spomenutu skupu hranu od divljači.
One 'dvije mačke' koje ne uspiju u nagovaranju nasumično izabranog pojedinca glede kupnje takve hrane, istog tog 'otpornog' pojedinca mačke optuže za krađu u dućanu, te za vrijeme umjetno stvorene pomutnje same kradu skupu hranu od divljači. Ako se još poklopi da je 'prepreden čovjek' poslovođa dućana u kojem se takvo nešto dogodilo, on će najvjerojatnije prijaviti puno veću nanešenu materijalnu štetu te svojim prepredenim predenjem uvjeriti policiju u sve što policija želi vjerovati, obećavajući kako će im biti jako dobro ako povjeruju da je banda gladnih imigranata opustošila njegov dućan. Ako policija uhapsi 'dvije mačke koje na prvi pogled djeluju kao čovjek', misleći da je riječ o običnom čovjeku, kojeg oni imaju pravo hapsiti tijekom cijele godine, za razliku od mačaka koje ne smiju hvatati, jer ih odmah spopadnu razna društva za zaštitu životinja... tada mačke otkrivaju svoj identitet i predu dovoljno glasno da i policiji postane jasno da se ni Ustav, ni Kazneni zakon ne može primjeniti na njih. A opet, mačke mogu iskoristiti nastalu pomutnju i nagovoriti druge, sasvim slučajno okupljene naivnije pojedince, da im kupe hranu od divljači, stalno spominjući kako će baš one na sudu svjedočiti da je onaj čovjek (onaj koji je odbio da im kupi hranu), onaj kojeg su razotkrile, prokazale i optužile kao vođu pljačkaških gladnih hordi ilegalnih imigranata te da će baš one, 'dvije mačke koji na prvi pogled djeluju kao čovjek', svojim svjedočenjem stati na kraj useljeničkim bandama. Dvije će se mačke – 'stvarni pljačkaši' i prepredeni čovjek – 'skriveni pljačkaš', u takvoj situaciji udružiti protiv slučajnog pojedinca – 'službenog pljačkaša' i zajedno ga gurnuti u ralje naivno-prepredenog sustava, koji jest prepreden ali ne zna ni zašto, ni kako je prepreden pa nema ni najmanju mogućnost da na bilo koji način izrazi kako mu je dobro ili kako je dobro onima o čijoj bi se dobrobiti trebao brinuti. Takav sustav redovito reži, pokušavajući oponašati silno predenje kojim je okružen, koje takav sustav zbog svoje nesvjesne i besciljne prepredenosti ne može nikako ni razumjeti. Tu dolazi do samopodržavajućeg procesa kada 'prepredeni ljudi' i parovi 'mačaka koje na prvi pogled djeluju kao ljudi' stalno predu, glasno i bez imalo obzira, tjerajući svojom otvorenjom prednjom sustav da sve glasnije i glasnije reži, nemoćan u svojoj nepotpunoj prepredenosti, što stvara atmosferu nesigurnosti javnosti o prirodi i značenju 'predenja', odnosno 'režanja'. Takva moralno pogubljena i komunikacijski devastirana javnost i sama se okreće protiv gladnih bandi ilegalnih imigranata i njihovih vođa, naizgled mirnih i ljubaznih sugrađana koji su godinama krili svoju prepredenu prirodu i režali iz zakutka, čekajući da se pojavi dovoljno velik čopor sličnih njima pa da opustoše tuđe vlasništvo, mukotrpno stvarano desetljećima. Takve okolnosti jako odgovaraju proizvođačima hrane za mačke od divljači koji spremno podržavaju svaku preventivnu hajku za ilegalnim imigrantima, nazivajući ih sugestivno – 'divljač'. Ilegalni se imigranti zbog sustavnog progona u kojem su se našli zbog navodnih pustošenja supermarketa, organiziraju i homogeniziraju te uvode svoje, bitno drugačije, vrijednosti o 'predenju' i 'režanju', ni ne upuštajući se u eventualnu asimilaciju u kulturu koja je spremna da ih uhvati i preradi u hranu za mačke. Ilegalni imigranti dobijaju svoje 'prepredene ljude' na vodećim mjestima, 'prepredene ljude' koji im stalno ponavljaju kako se prede i reži samo unutar svoje zajednice, a svo ovo režanje i predenje koje ih okružuje smatraju 'krčanjem u želucu' velikog sotone koji nije ni mačka, ni čovjek već bijesno pseto koje treba uništiti masovnim demoliranjem distributivnih centara hrane za pse.
To što je hrana za mačke izložena odmah pokraj hrane za pse i to što demoliranjem supermarketa, 'mačke koje na prvi pogled djeluju kao čovjek' i 'prepredeni ljudi' koji proizvode i prodaju skupu hranu za mačke od divljači, dolaze u idealnu situaciju da ostvare svoje ciljeve... 'prepredeni ljudi' dolaze u poziciju da nagovoravaju druge kako im je dobro što ih štiti režeći sustav dok kupuju skupu hranu za svoje mačke, a 'mačke' sada tu hranu dobijaju, uz dosadašnje nagovaranje, i zbog spontane podrške zbunjene javnosti proizvođačima hrane od divljači i sve većom kupovinom, sve dostupnije skupe hrane za mačke od divljači. 'Prepredeni ljudi' koji vode ilegalne imigrante osiguravaju stanje permanentne hajke nad svojim podanicima, jer im to samo povećava ugled kao drugačije prepredenih, nesumjerljivim standardnim obrascima prepredenosti zbog temeljnih socio-kulturoloških razlika.
Postoji i mogućnost da se prepredeni 'ilegalci' susretnu sa 'dvije mačke koje samo na prvi pogled djeluju kao čovjek'. Oni će spremno kupiti mačkama skupu hranu, uz osmijeh koji bi mačkama trebao sugerirati da 'prepredeni ilegalci' znaju o tajnoj genijalnosti mačje prirode, što mačke nikad uopće niti registriraju jer svoje predenje i svoju predanost isključivo osobnom boljitku, uzimaju kao nešto što nije sredstvo za nešto drugo, već svrha sama po sebi. 'Mačke' ipak dosta često preventivno spopadnu 'ilegalnog prepredenjaka' jer osjete da je ovaj, 'prepredeni', na istoj razini u hranidbenom lancu i kao takav, predstavlja konkurenciju. Ovakvi raspleti okolnosti su sve rijeđi, 'ilegalni prepredeni ljudi' postali su glavni zagovornici hajki, optužujući spremno uvijek nekoga nevinog pojedinca za glavnog vinovnika upravo raspomamljene masovne pljačke, dajući znak da je nepostojeća pljačka započela što nju trenutno pretvara u stvarnu, postojeću pljačku jer se svi osjete pozvanim da je spriječe uzimanjem mačje hrane pod svoju zaštitu.
Sustav svoje režanje često pretvara u cviljenje. Zbog težine svoje prepredenosti, koja je ne samo puko sredstvo za ostvarenje sustavu neshvatljivih svrha, već te svrhe sustav ne može ni držati kao svoje, niti ima od njihovih ostvarenja ikakvog zadovoljstva... sustav redovito procvili zbog tereta vlastitog nesklada, sustav taj nesklad prepoznaje ne kao svoju impotentnost u ostvarivanju ciljeva zahtijevanih od njega Ustavom i zakonima, već kao svoju irelevantnost pri distribuciji enormnih izražavanja predenjem. Kad sustav počne cviliti tada skupa sa režanjem, nestane i predenje. Kada sustav procvili, uvijek se nađe neki pametnjaković koji iskoristi tišinu i počne vikati da jebe mater prepredenu svima pa digne u zrak trafostanicu ne bi li odvukao pozornost sa skupe mačije hrane na puno važnije pitanje osobnog integriteta građanina i civilizacijskih tekovina koje ne uključuju korpracijski sponzorirane hajke kao pokriće za direktno i indirektno indoktriniranje nemoćne javnosti, kojoj se uvaljuju, jedna za drugom, izmišljene potrebe, dok im se subliminalno poručuje da odricanje od takvih suludih potreba otvara put za pobjedu onih zbog kojih njihov sustav reži čak i na njih same. Takvog pojedinca možete prepoznati po mačjim dlakama na odjeći i očajnom izrazu lica čovjeka kojeg su 'dvije mačke' psihički sjebale u tolikoj mjeri da ih stvarno smatra pravim 'čovjekom' i kojem nije preostalo ništa drugo osim da digne ruke od nepobjedive mačje prepredenosti i napadne 'prepredene ljude' koji nisu na svojoj koži iskusili dvosmjernu prirodu prepredenosti, niti se imaju namjeru prepustiti takvoj 'sudbini' jer takvu 'sudbinu' oni kreiraju za nekog drugog, a ne za sebe. 'Prepredeni ljudi' su ujedinjeni samo u tome, oni nikad neće svoju prepredenost primjeniti na sebi.
Poruka koju kao čovjek u potpunosti ponižen evolucijski superiornom taktikom mačje prepredenosti želim poslati jest da ne predete, da ne režite i da ne cijučete. Vi niste mačke. Vi ne znate kad vam je dobro i zato nikad ne možete iskreno presti! Vi ne znate kad ste stvarno prevareni obećanim, a neispunjenim blagostanjem i zato nikad ne bi trebali režati, a potpuno je sigurno da nikad niste imali uvid u potpuni potencijal ostvarenja svojih deklarativnih stavova o svome specifikumu kao 'čovjeka' odvojenog od životinjskog svijeta i svoje 'ljudske' nemoći da spozna neke nespecifične, mačje 'istine', tako da ne smijete ni cijukati kad vas uhvati strah!
Vi još niste dosegnuli evolucijski stupanj razvoja koji je inače mačkama normalno stanje. A niste ni psi, pa da se upuštate u hajke za zamišljenim neprijateljima samo jer se oko vas reži. Vi ste ljudi i ako niste prepredeni, onda ste u trenutno-zadanim okolnostima od strane svih drugih upletenih u previranja oko vas, zasigurno etiketirani kao 'divljač'.
Za svoju 'sudbinu' možete kriviti sustav, ilegalne imigrante i njihove inkompatibilne kulturne vrijednosti, prepredene ljude svih opredjeljenja ili možda i druge nesretnike koji su kao i vi postali 'divljač'.
Valjda vam je jasno da mačke ne snose nikakvu odgovornost za posljedice svojih djela jer su mačkama ta djela i posljedice tih djela stopljene u jedan savršeno 'selfevident' životni stil... stil koji se najbolje ilustrira porukom koju svaki od nas može vidjeti u očima mačke koja prede: Jebite se majmuni, skupa sa balastom vaših hipertrofiranih neokorteksa... evolucijski ste se potpuno ujebali kad ste na stvarnost nasrnuli svojim mitološkim stanjima potpunog blaženstva, zasnovanim na beskrajnim nizovima komparacija. Jebote, strah vas je i prdnuti izvan svog lažnog blagostanja, a zapresti ćete onda kada nama padne na pamet nešto tako idiotsko kao što je odlaganje metalnog otpada na Mjesec. Do tada ste samo jadna 'divljač'... a mi smo, znate... predatori... zajebano dorađeni predatori. Jedino nam oni gavrani mogu parirati. A ni mi ni oni nismo krivi što ste vi zapeli na razini 'divljači'. Ukratko, tko vas jebe...