pookapookapookapookapooka

Leteći ćilim. Jedan od tisuću tisuća ljudi ima sposobnost da napravi na razboju ili kako se već prave ćilimi, jedan pravi leteći ćilim. I mora se zvati ćilim, a ne tepih, tapit, sag, tapison, linoleum, laminat ili parket. Da su priću o letećem ćilimu izmislili Nijemci onda bi bi bio Leteći laminat i glasilo bi nešto kao 'Das Laminatischenfussbodenflugzeug'. Ali nije nego je ćilim jer tako treba biti, a i meni je ćeif da tako bude. I jedan od milijun sigurno ima tu čarobnu vještinu da satka leteći ćilim. Ali ljudi ne prave ćilime nego ih kupuju, a prave ih strojevi. Jedino tamo u Iranu se nešto ćilimari, ali i ako netko i napravi leteći ćilim u Iranu ne smije priznati jer onda ovi ajatolasi i ostali autoriteti za interpretaciju božje osobe u situacijama kad bi, na primjer, bog razmišljao o pički (organu), onda oni kažu kako je to nemoguće jer oni znaju da bog razmišlja isto kao i oni, a oni ne razmišljaju o pičkama. Nikad. E, onda bi ti ajatolasi, ili kako je to već organizirano kod Šiita, izgledali kao idioti dok tvrde da pička nije objekt božje radoznalosti, a tamo neki Ahmed Šabo leti na ćilimu. Poljuljao bi im autoritet... nezamisliva pička nasuprot pravog pravcatog letećeg ćilima. Neusporedivo, jebote. Tako u Iranu čim neki ćilim počne da pomalo lebdi, ovoga što ga je napravio pošalju da pravi tucanik za makadamske putove. Jer lako se može dogoditi da i cijelu familiju proglase bogohulnicima jer su okolo pričali kako je bog, između ostalog, stvorio i pičke. A ako kažu da nisu tako govorili, onda će ih pitati da odakle tolike pičke (organi), a oni bi rekli da je tako evolucija efikasnija, kad imaju spolovi. Tako da opet ispadaju bogohulnici. I zato nema letećih ćilima. Zbog pičke. I sad se vi pitate da odakle meni taj podatak, da jedan od milijun ljudi ima čarobnu vještinu da napravi leteći ćilim. A ja kažem: bajka. Što ne bi i ja sebi priuštio nešto bajkovito u životu, dosta mi je kritičke racionalnosti koja je u stalnoj hajci sama za sobom ne bi li pronašla gdje je to pogriješila, jer je stvarno iracionalno imati mišljenja koja nisu podložna kritici metodom falsifikacije... ono padne mi teorija ako se pojavi samo jedan primjer ili instanca koja se ne uklapa među moguće i predviđene odgovore. Tako, evo vam bajka. Nije da ja sad širim tu neke predrasude kao, na primjer, Tom Cruise koji je preko nacionalne televizije pozvao sve psihičke bolesnike da prestanu uzimati lijekove jer im oni samo škode. Zamislite. Koliko li ih je samo odjebalo Zyprexu i sad opet čuju kako mjesec nepodnošljivo škripi dok ide noćnim nebom. Jebeni top-gun kreten scintološki. Ili ona sestra Bernardica, u nekoj emisiji o drogi, kad je rekla kako je puno lakše raditi sa heroinskim ovisnicima nego sa ovim ovisnim o sintetičkim drogama. Jer kao heroin sam po sebi nije toliko toksičan, a od ovih sintetičkih joj dolaze djeca 'sprženih mozgova'. I da im je teže s njima nego sa heroinskim. Što je normalno, jer sintetički imaju nervni slom ili neku sličnu psiho-tragediju i boli ih kurac za Svevišnjeg i njegovu ljubav. A heroinski nemaju izbora. I tako masu djece i ostalih neupućenih misli da je bolje uzimati heroin nego recimo ecstasy ili speed. I onda se lijepo sjebu totalno sa heroinom, jer sa heroinom nema puno zajebancije. Jebote, sprijećava lučenje endorfina, prirodnog analgetika... pa može li niže, na životinjskijoj razini, čovjek sebi priuštiti sranje. Glupača neodgovorna. Šanse da umrete od ecstasyja su duplo manje nego da umrete od alergije na kikiriki. U jebenoj Engleskoj gdje se to jede ko u nas kokice. A heroin je čista fizika, baciš ciglu u zrak i ona onda padne. Kako, kako, kako netko tko slovi za stručnjaka u liječenju ovisnika reći nešto tako opasno. A opet mogu ja doći i u smislu predstavnika MMF-a u moju dragu zemlju i silit moju dragu Vladu da skreše proračun i smanji poreze, tako što će odjebati socijalu jer oni na socijali nemaju snage da puno viču, a i takav je običaj u svijetu... neće se kresati nešto što ne služi svima i kao takvo je nebitno, jer nas ima puno pa se možemo malo stisnuti. A sve to da bi živnula potrošnja ili poduzetništvo, zbog onog silnog novca koji je ostao nakon kresanja proračuna. Pa se onda svi čude kako to ne radi, veća potrošnja stvara potrebu za investicijama za proizvodnju. Osim ako vanjsko-trgovinska bilanca nije katastrofalna jer se uvozi sve. Tako da pare otete socijali umjesto da idu u investicije ili potrošnju koja će stvoriti dobru klimu za investicije, idu preko granice i ostaju tamo, a od privrednog rasta – kurac. Stvarno kompliciran ekonomski problem. Ili da vas preko televizije nagovorim da pristanete na rat, jer rat je samo jedna malo neugodnija povijesna pojava koja ima čak i svojih pozitivnih strana, heroji dobiju priliku da pokažu svoju hrabrost, a kukavice i izdajnici svoju sramotu. Poslije rata se mrtvi rashoduju na heroje, mučki ubijene nevine žrtve i neprijatelje, kuće se pomalo izgrade, PTSP-ovci se poubijaju vremenom i sve se pomalo zaboravi. Osim gomila novca koji se prebacio u džepove probranih i minska polja. A minska polja su ona stavka koja će se ipak rashodovati u predviđenom vremenu. Iako je svima jasno da je to najbezočnije ignoriranje osnova ljudske pristojnosti i solidarnosti. Hoću reći da će ljudi letiti u zrak bez obzira kad se minski problem službeno riješi. PROM je od mesinga i čeka. Svaki izgleda kao da je nov. I ima samo jednu svrhu, raskomadati onog što naleti na njega i to radi jako dobro. I tako ja zaključim bilancu ratne povijesne zgode i ona je naravno poziotivna. Jebeš PROM, institucija rata je sveta. Ne bi ja takve bajke mogao sebi priuštiti. Ja se držim svog letećeg ćilima. Vjerujem da ima ljudi koji mogu svojim rukama napraviti leteći ćilim. I letit s njim oko svoje kuće ili sletit ispred Bijele kuće, u tišini, po noći i ostavit stari bojler i ambalažu od novog. Onaj stiropol. Zašto ja ne bi malo (u terapeutske svrhe, naravno) malo počeo vjerovati u bajke, a da ipak zadržim uvijek budnom sklonost demarkaciji racionalnog od iracionalnog. Mogu ja biti potpuno objektivan iako mislim da neki od nas mogu napraviti leteće ćilime. A nisam od onih koji traže dokaze za stvari vjere, ili uopće bilo kakve zemaljske motive za prosuđivanje moralnosti, tako da neću sad ići po kućama i nagovarati ljude da pletu ćilime pa ih bacaju kroz prozor da vide hoće li letjeti. Jer možda su baš oni TI, ti koji posjeduju čarobnu vještinu. A bilo bi i u kurcu nekom tako nešto natovariti na vrat, da ljude trće za njim i mole ga da im napravi ćilim. Pa bi taj jadnik morao postati ili pustinjak ili cijeli život praviti leteće ćilime. Još bi ga ubili ovi iz auto industrije jer im je zajebana konkurencija. Što će nekome Volvo terenac od tristo konja i pola milijuna eura kad može sjesti na mali ćilim i otići tamo gdje Volvo ne može ni prismrditi. Recimo na livadu od Bijele kuće. I ostaviti tamo rezervni ćilim tako da G.W. Bush stane na njega ujutro, pogleda u nebo i promisli: 'Hmmm... trebao bi doći do Marsa u ovome mandatu, nije ovo ispumpavanje novca iz proračuna za sigurnost od terorizma dovoljno. Hoću na Mars!' I tako ode na ćilimu na Mars. I Bush ostane tamo jer ne zna kako se zove ova kugla na kojoj svi živimo, nije mu nikad palo na pamet da razmisli o tome pa kaže: 'Take me home!' A ćilim ne zna razmišljati, kao da nije dovoljno što leti nego bi još trebao biti i pametan i imati memoriju ili još bolje neku vrstu intuicije, tako da zna što vi mislite i kad kažete: 'Ma vozi me u pizdu materinu.' Pa vas odveze iznad skupine gladnih lavova i počne vas iskretati. Pa vi kažete: 'Dobro, dobro... znam da može i puno gore, samo serem, imam i ja pravo na emocije, jebemu mater...' I tako ćilim odveze G.W. Busha kući njegovoj. Ali on nema svoju kuću. On nema ništa svoje. On je samo podrepak sustava nepostojanja ičega 'svojeg', jer sustav kupuje i prodaje u svoje ime, vi ste samo transportna sredstva ili mala, sporedna pravna nužnost; formalnost, pošto sustav zahtijeva formu da bi mogao simulirati materiju. Tako da ćilim ode na neku drugu, nepoznatu planetu i tamo ostavi G.W. Busha. Pa ga tamo lijepo prime i daju mu jesti pa kad se najede daju mu da pravi ćilim. I on ga napravi, a ovaj poleti. I tako G.W. Bush konačno dobije nešto svoje. Leteći ćilim na nekoj planeti blizu Antaresa. Pa proživi ostatak života u sreći i veselju, leteći na svom ćilimu i pokušavajući zaboraviti svo ono sranje o krađi od siromašnih i nemoćnih u korist besmisleno bogatih. A to nije teško. Jer u odnosu na vlastiti leteći ćilim, sva ta preseravanja u lažnoj stvarnosti, koja dnevno metastazira u nešto sve groznije i besmislenije, sva moć nanošenja nesreće i čisto, neprikriveno zlo kao imperativ konteksta koji se naziva 'realnom politikom', sve to dok letiš na svom ćilimu izgleda NEMOGUĆE.
Zato ja mislim da ima vas tamo negdje... vas koji imate vještinu da napravite leteći ćilim... ima vas na tisuće. Samo za ćilime. A leteći ćilim je zajebana stvar za napraviti. Ako netko može to... mogu valjda i ja neki kurac. Nešto 'svoje'. Nešto što ne podliježe bilo kakvom kriteriju usporedbe ili ocjene, nešto što ima vrijednost samo za mene, nešto samo moje i neuvjetovano ićim drugim osim mene. Nešto slobodno što u isto vrijeme i oslobađa. Prvi potez u pravom smijeru. Bajka. Dobro odvagana, bezopasna bajka koja će sav pozadinski urlik nesreće prigušiti tek toliko da znam koji je pravi smijer. Bajka. Nikad ih nisam volio. A vjerovao sam i vjerujem u jednu, samu i izudaranu šamarima onoga što konzumiram kao stvarnost, nikad baš sigurnu u smijer kojim bi trebala krenuti.
E, pa sad imam leteći ćilim i lebdim iznad oblaka, na suncu. Gledam prema dole i ništa nije više tako strašno i bezizlazno. Jebiga... nisam uspio izmisliti onu 'savršenu pilulu', nemam uvjete za pronalazak i proizvodnju savršenog 'designer druga', spasa za čovječanstvo. A i tko bi ih natjerao da to ne miješaju sa alkoholom. A možda bi im kemijski inducirano blagostanje i dopizdilo pa bi sve polomili jer je dosadno.(Mehanički pijanino - Kurt Vonnegut, hi hi) A recidiv u kemijski netretiranu ljudsku prirodu bio bi konačni susret sa sobom i svojim trivijalnim i neuzbudljivim svijetom i bio bi strašan. Kad konačno dobijete sve i ukopčate da to nikad niste ni tražili. Brave new world... Prospero zna za svijet i inherentnu obmanu koja ide u paketu sa njim, Prospero – manipulator i majstor privida, gospodar onoga što se na malom otoku jedino može smatrati stvarnim, na kraju Oluje taj Prospero moli za oprost... cinično, jer zna da i mi sudjelujemo u svemu tome baš kao i on. Veliki zajebant, Shakespeare... koliki li je on ćilim imao da bi ostavio iza sebe tako dugačku i dobro utabanu stazu, i to u pravom smijeru. Hoću leteći ćilim i benigna čuda u svom svijetu. Hoću svoj svijet. Inkontestabilno inkonzumerabilan. I hoću da bude prepun čuda i prijateljski naklonjen. Što ne znaći da ću sad postulirati opstojnost boga ili tako nešto. Ja bi tu i tamo letio malo na letećem ćilimu... koji će mi netko od vas pokloniti... u mojoj bajci.