pookapookapookapookapooka

Depresivan sam. Nebeski svod me pritišće mojom sviješću o nepotrebnošću pod njim. Ja nemam svoje mjesto u ovom svijetu, nije ga bilo ni predviđeno za mene. Ja sam tu greškom, a pošto nisam predviđen da budem tu, greška je samo moja. Dijelimo se, ja i taj strani svijet. On me ignorira i to je sve što mogu očekivati od svoga života. Odijeljenost. Imam samo svoj mali svijet i sa njim mogu. Naravno, samo jedno. Ukinuti tu odvojenost koja mi je sudbina. Pa sam odlučio da se ubijem. Ubit ću se pretjeranim joggingom. Trčati ću po cijele dane i noći. I tako je i bilo. Kupio sam najbolju opremu za tu vrstu rekreacije i napravio liječnički pregled da vidim je li mi sve u redu sa srcem, jer ako nije, onda neću joggirati. Što se imam mučiti ako ću umrijeti od srca. I srce mi je bilo odlično. I sve mi je bilo odlično. To! – pomislio sam – sad se na miru mogu ubiti pretjeranim joggingom. I počnem ja trčati prvi dan. I trčim, i trčim, i trčim, trčim tri jebena sata, a nisam se ni zadisao previše, a ne da bi crko. I dopizdilo mi pa odlučim kako ću se sutra ubiti. Pa se lijepo dignem u 5 ujutro i počnem trčati. A ja živim u malom gradu tako da nema baš puno mjesta pa se stalno vrtim u krug. I tako otrčim ja taj cijeli dan, izmorim se ko životinja, ali nikako da umrem. Pa na vagu, kad ono fali tri kila. E, nećeš ti mene jebat, pizda ti materina, neću ja umrijet od gladi pa kupim onih zdravih nekih sportskih smjesa sa proteinima i najedem se pošteno. I sutra opet, cijeli dan, od jutra do mraka, i opet ništa, samo gladan. A onda sam pomislio kako valjda treba vremena da čovjek umre od previše trčanja i odlučim se strpiti i ustrajati u svom naumu. Tako je prošlo mjesec dana da sam ja trčao u krug po gradu, već su me svi znali, pola ih se smješkalo, pola ih se smijalo, ali onako u grupicama jer sam ja već skoro duplo narasto od onih proteina. I primjetio sam da me i žene drugačije gledaju, pogotovo one što ih voze neki šminkerski momci u skupim autima jer bi ja samo protrčao pokraj njih u svakodnevnoj prometnoj gužvi. I onda je počelo. Svako malo bi sreo neku ženu savršenog tijela kako bi protrčala pokraj mene i nasmiješila mi se. Neke bi mi se čak i javile. Vremenom smo počeli trčati u grupama i praviti male stanke da bi one malo popričale. Ja sam slušao i razmišljao o tome kako se cijeli život mogu ovako ubijat i na kraju popušit i umrijet od starosti. Sranje.
I tako me jedne večeri ova Gabrijela pozvala da poslije jogginga pođemo do nje i nešto pojedemo i pogledamo neki film 'Love is all around'. I ja pristanem, pokušavam se ubit, baš me briga za sve. Gabrijela je živjela u prostranom potkrovlju, cijeli stan je bio jedna prostorija, osim kupaonice. Ona se pošla istuširati, a ja sam sjeo na nekakvu mekanu kuglu. Nakon tri minute ona je izašla, uhvatila me za ruku i rekla kako će nestati tople vode pa se moramo istuširati zajedno. Skinula me u deset sekundi i nasmiješila se kad je vidila da imam punu erekciju. I tako smo se istuširali, završili u krevetu i ja sam se stvarno pokušavao ubiti, ponovo i ponovo, sve dok Gabrijela nije rekla da se osjeća neugodno jer je ona skoro umrla četiri puta, a meni nije bilo ništa. Ja sam joj rekao da nije greška u njoj, da nekima to polazi za rukom lako, a neki se trebaju truditi dugo, dugo vremena. Tako sam se dogovorio s Gabrijelom da ćemo svaku večer vježbati pa možda i meni uspije da umrem. Ona se baš slatko nasmijala i rekla: Ne brini, dolijat ćeš ti kad tad.
I to je trajalo desetak dana, Gabrijela bi skoro umrla tri, četiri puta svaku večer, ali nije nikad išla do kraja, valjda nije htjela umrijeti jer bi svaki put kad bi izgledalo kao da je u samrtnom grču uslijedilo naglo opuštanje pa bi me ona zagrlila i počela ljubiti. Sve dok se jednom prilikom nije i meni nešto počelo događati, neki su me trnci počeli prolaziti, počeo sam ubrzano disat, grčevito se micati, sve dok mi se nije konačno zamračilo pred očima i ja pomislim – evo ga konačno, jebote koliko sam se samo izmučio – i kako se sve to pojačavalo, ja sam nekako počeo nestajati i u jednom trenutku sam osjetio da ću eksplodirati, i to je postajalo sve jače i jače i ja sam pomislio da to duša napušta tijelo, to je konačno to... i onda se dogodilo... konačno oslobođenje, sva je životna sila izletila iz mene i ja sam samo beživotno klonuo preko Gabrijele. Ona me je mazila, a ja sam mislio: Mazi ti, mazi... jebe mi se, odoh ja iz ovog okrutnog svijeta. I baš kad sam imao umrijeti, Gabrijela me jako uštipnula za guzicu i rekla: Što je sad, nisi mi valjda umro, ha ha ha ha... Ja sam skočio na noge, živ i zdrav i počeo vikati: Nisam umro, ne mogu umrijeti, jebi se i ti i sve ovo... idem se ja ubiti ko i sav pošten narod... televizijom. To je bilo zadnji put da sam vidio Gabrijelu ili bilo koga drugoga osim ovog nekog debelog što mi je donosio pizzu. Nakon pet mjeseci neprekidnog gledanja televizije puk'o mi je čir i sad dok ovo tipkam već mi noge lagano trnu. A nisam ni pretplatu plaćao. Sve se može kad se hoće. Ali bogami... zajebano bilo ovo s televizijom, ja mislim da je moglo i lakše nekako.