...dnevik male blogerice beznačajnih riječi...

i lock myself inside these walls

svi ste čuli za napoleona bonaparte… veliki francuski vojskovođa koji je želio obnoviti francusku slavnu povijest… ali manje poznata činjenica je napoleonov problem… bio je prenizak… ne mogu napisati točnu visinu, ali znam da je tron bio posebno uređen tako da je napoleon nogama doticao podnožje dok je sjedio…
neki psiholozi njegove velike uspjehe na bojnom polju pripisuju njegovoj iskompleksiranosti zbog visine… i zato se želio dokazati kao vojskovođa… spavao je nekoliko sati, i to nerijetko u sedlu…
čudan mali čovac…
iako sam sve samo ne mala, po svom skromnom mišljenju i ja bolujem od napoleonovog kompleksa… samo obrnutog… ja se uvijek žalim zbog svoje visine… a to nije jasno mnogim ljudima… jer ipak, ovaj svijet je stvoren za visoke i mršave…
prvo su tu zdravstveni problemi. tako kada mi netko kaže: joj, da mi je biti visoka kao ti… ja ga poželim opaliti po nosu… prošla sam mjesece i mjesece fizikalne terapije zbog prenaglog rasta… nastradala mi je kralježnica, a i dugo sam bila jako “lomljiva” (doktori su se šalili da me odmah mogu cijelu zagipsati i prištedjeti si trud…)
drugo tu je odjeća… iznenadili biste se kako je meni teško naći poštenu majicu ili hlače, a da su mi dovoljno dugi… vidite prekrasan sako… jednostavno savršen… ali rukavi su prekratki… jedva sam našla odjeću za firmu… živa muka je to bila… a od onda sam još narasla…
treće… obuća… e to je noćna mora za mene… neću napisati koji broj cipela nosim, ali vjerujte mi da se ženska obuća u tom broju ne proizvodi… doktori su rekli da su mi i stopala narasla da budu proporcionalna ostatku mene… lijepo je biti proporcionalan, ali ja ne mogu naći poštenu obuću…
istina postoje specijalizirani dućani, ali kada ste teenager i stalno rastete, roditelji nisu spremni potrošiti po sedamsto kuna za par cipela koje ćete prerasti za par mjeseci… na sreću sada su mi stopala prestala rasti… i nadam se martama… hehehe rofl
ali onaj najveći problem su dečki… oni ne vole da su cure više, a svi viši imaju premale cure…
one su nerijetko i trideset centimetara niže od njega… pa gdje da ja onda nađem nekoga koga ću moći lijepo pogledati u oči… niski dečki se žale da ne mogu naći cure jer su sve velike, (nevjerojatno koliko ih je to izjavilo), a visoke cure se žale jer nema slobodnog tipa…

pa zato, dragi moji blogeri,
molim vas, napišite u komentarima koliko niži/viši od vas može biti vaš dečko/cura, a da to vama ne smeta i bi li vam smetalo da je vaša savršena osoba niža ( ako je dečko) tj. viša ( ako je cura)…napišite i svoje smiješne situacije s kojima ste se sretali zbog svog rasta ( naprimjer kako je mene prodavačica izbacila iz dućana obućom jer je mislila da ju zezam)
to me živo interesira i bilo bi zanimljivo vidjeti vaše komentare…

dodatak---

5 OSNOVNIH KARAKTERISTIKA O MENI:
luda, neshvatljiva, komplicirana, visoka, pametna...haha

5 REČENICA O MENI:
ja nisam jebena enciklopedija.
dosadno mi je.
i`m a bitch... face it...
wtf?
jebiga

PITALICA:
1.ISTINA ILI LAŽ - istina
2.MRŽNJA ILI OPROST - oprost
3.SLADOLED ILI KOLAČ - sladoled
4.MOTOR ILI AUTO - motor
5.PUTOVANJE ILI UČENJE - putovanje
6.DISKO ILI KAFIĆ - disko
7.NOGOMET ILI KOŠARKA - košarka
8.LAPTOP ILI KOMP- laptop
9.LJUBAV ILI NOVAC - ljubav... kaj romantičar sam

KAD BI MI ZLATNA RIBICA MOGLA ISPUNITI 3 ŽELJE, TO BI BILE:
da ljudi oko mene prestanu srati jer su ljubomorni.
da nađem gospodina pravog.
da mi ispuni još želja

ŠTO ME NA LJUDIMA PRVO PRIVUČE?
izgled i držanje

GDJE SE VIDIM U BUDUĆNOSTI?
na naslovnici magazina... kao spisateljica godine...hahah

BEZ KOJIH LJUDI NE MOGU ZAMISLITI ŽIVOT?
svojih frendova

A ŠTAFETU PREDAJEM:
i give you my heart...
ekonomistici...
kraljici...
sexymiss...

uzivajte........stafete sam se morala rijesit...

when i need you you're always so far away

pozdrav dragi moji… kako ste… nadam se da vam je vikend bio interesantan kao i moj, ali i da je bilo manje gluposti… krenimo redom…
prvo sam se u petak našla s apokalypsom, marinicom, luciferkom i nerom u centru… cijelo smo vrijeme lunjale, te smo se napokon smjestile na igralištu kraj dvorane. ondje smo slušale snimke koje snimamo nera i ja, te smo umirale od smijeha… a ja i od sramote… oprostile smo se od nere, koja je danas imala usmeni iz matke… joj… i nastavile do jezera… tamo smo se malo glupirale te uskoro krenule doma…
subota večer je loše ispala… sve je još počelo prije dva-tri tjedna, ali se ovaj vikend zahuktalo. sve je započelo jednim sms-om…te sam tako uskoro potrošila gotovo pola sestrinog i apokalypsinog bona… zato jer mi starci još neko duže vrijeme neće dati lovu za bon… jer on ispari u nekoliko sati… ups…
naime, on je ostao bez prijevoza i nije mogao doći u tropic… barem je nazvao i lijepo smo popričali… on se mora kloniti balkona, a ja osa… i tako je ispalo da smo oboje, oko jedan, bili prilično pijani zbog ovog drugog… on zbog mene, ja zbog njega… hm… to nije dobro…
ali njegov nedolazak ipak nije potpuno pokvario večer zato jer sam srela veselog… bila je tamo i mala stubičanka (marija) pa smo svi lijepo plesali.. ali sam se ipak ranije uputila doma… apokalypsi baš i nije bilo zabavno…
zatim nedjelja… prvi međunarodni folklorni susret… portugalci, talijani i mađari… i naravno, naše domaće žune… prvo smo luciferka, apokalypsa i ja otišle na kavu… i to u centar pub… tamo se razgovor skrenuo na jednu neobičnu temu… naime, mene i luciferku vežu i neke zajedničke… pa… greške… i tako smo raspravljale, a ja sam ostala začuđena onime što sam čula… čini se da su dečki gluplji nego to izgleda… nema veze sada… kasno je za žaljenje…
onda pravac dvorana… bilo je ok na predstavi… ali još bolje nakon… nismo znale kamo bismo sa sobom pa smo na kraju završile u slastičarni. ja nisam bila neke volje, jer je on bio u petrinji… pa barem mi je javio i objasnio, a kasnije kada smo već bile na igralištu i nazvao…jučer mu je trebala biti slobodna nedjelja, ali je trener došao po njega doma, jer nije bilo dovoljno igrača… nekako je izdržao prvo poluvrijeme, ali je drugo odsjedio na klupi… izgubili su 11-0… a joj… želo je doći oko deset, a ja sam ga namjeravala ostaviti na cjedilu… ali kada mi je napisao kaj sve mora napraviti da bi došao do mene… stopirati, žicati, hodati… pa… nekako se nisam mogla ljutiti na njega…i ostaviti ga da izvisi…
sada me zvao da li mogu doći u centar, ali ja sam se zakvačila sa starcima tako da ništa od toga…
ima blondie pravo… na ovoga ne smijem pasti… previše je… pa… ne znam…

ovo je ispao jedan poduži post, ali takav je bio i vikend…
pozdrav svima, a pogotovo mare koja uživa u čarima španjolske i španjolaca…

i need an answer to my prayers

slušam malo green day i prisjećam se prošlih vremena… hvala bogu što su prošla…
kao prvo moje iskrene čestitke steli, ramoni, misteru i nataliji koji su uspjeli proći popravni!!!
veselim se kaj ću vidjeti stelu i ramonu u tropicu… samo se javite…
e danas je konačno blondie bila kod mene… mislim da se jako dojmila mog pekinezera lonya jer je tužno zavijao kada smo ju odvezli doma… kaj da velim… pričale smo, malo otišle na bajere, bile u centar pubu… to je sada glavno tjedno odredište za besposlenu mladež ovog mjesta…
bar ima moje pohvale i moram reći da je lijepo uređen, ali ništa nije kao rajska…
tako mi fali škola… prepisivanje zadaća u rajskoj dok ova konobarica šizi, put prema školi, zabave u parku, odmori… jednostavno imala sam nevjerojatnu sreću da sam dospjela u ovaj razred… volim vas sve… i svi mi nedostajete… još su dva tjedna i što reći… ne veselim se profama i učenju, ali bolje škola nego da sam doma… uz ovakav razred i ispiti se lakše prežive…

pozdrav svima, a posebno mojoj heleni koja uživa u čarima zrća…

one-way ticket to endless sorrow

eh, koji peh. već tri godine nisam stala na osu, pčelu ili na bilo koju živinu iz te porodice. sve dok jedna osa nije odlučila počiniti samoubojstvo u mom stražnjem dvorištu. a kako da se osa ubije?? tako da se zabije u nekoga i ostavi svoj žalac. ja sam bila ta nesretna žrtva…
kud baš ovaj petak…
i tako sam najebala. već nekoliko minuta nakon što sam izvadila žalac moja noga je bila veličine cigle. a kod mene ubodi bilo koje vrste izazivaju oštre alergijske reakcije tako mi je noga i danas, 48 sati kasnije, slične veličine.
nažalost zbog ose kamikaze ja sam morala propustiti svoj redovni izlazak u tropic. od svih subota baš ovu. apokalypsa i marinica su se vratile, mare i lea su me tražile, predsjednica se isto pojavila.
samo što je sada plavuša. po onome što sam čula odlično joj stoji. svaka čast.
no to što nisam te ljude vidla nije ni pola tragedije… dovoljno je reći da mi je mobitel konstantno zvonio do 23 sata. a to je i mene iznenadilo… najkasniji poziv + poruka stigli su mi oko pola dva.
i to od jednog užasno slatkog tipa koji me je htio vidjeti, a nije me mogao pronaći.
no kako sam već spavala ja sam mu samo poklopila. i to dva puta. ne mogu vjerovati…
sve sam shvatila kada sam vidjela poruku. ali broj mi je bio nepoznat, pa sam smsirala mare.
rekla mi je da je to vicov broj, a da me tražio krešo. ajme pojesti sam se htjela…
no sada je malo kasno…
ali ludnica u tropicu je potrajala. leica je porazgovarala s nekim, mare s nekim zabrijala.
ni predsjednici nije bilo dosadno. zvala sam ju poslije podneva i probudila ju… haha….
jedino još moram doznati kako je bilo s marinicom i apokalypsom. i njih sam zvala, ali telefon im nešto glumi…
no nisam zaboravila najvažniju stvar ovog tjedna… keko slavi sutra svoj 16. rođendan… sretan rođendan kekica!!!!!!

pa to je to…
još čekam da blondie opere starce, pa da se k meni dovuče…
i držite mi fige da mi noga opet dosegne normalu veličinu, iako je i ona prevelika…

uživajte….

live fast, die young!?

pa to iz naslova bi moglo lako biti promijenjeno u: drive fast, die young.
jučer ste mogli ostati bez ove blogerice… i to na vrlo bolan način…
e da objasnim… oko podneva sjeti se moj stari da idemo u zg… zašto? pa tek tako…
tako se mi vozimo zagrebom i malo ovamo, malo tamo…
oko četiri sata smo bili na jankomiru ispod nadvožnjaka malo prije nego što se skreće za carinu i metro. vozimo se u dva traka, prosječna brzina oko 100 km/h, u red sa 14-tonskim šleperom…
i točno ispod nadvožnjaka čovcu se pokvario kamion, i on je postavio trokut i sve, ali kamiondžija se prebrzo dofurao, te kada je počeo kočiti zadnji kraj mu je krenuo na nas, točnije na stražnja vrata kroz čiji prozor sam to promatrala.
hvala bogu što je vozač bio priseban, pa je skrenuo na lijevo, udario u bakinu te prešao preko nje na drugi trak… izravnao se na vrijeme iako se tehnički vozio na dva kotača, a žena koja je išla tim trakom nije brzo vozila, tako da je uspjela zakočiti na vrijeme. da je vozač skrenuo desno… pa prvo bi pokupio nas, a zatim prorijedio kolonu.
svi smo bili šokirani. kada smo izašli na parkiralištu mami su se još tresle noge.
no… taj šok se nije odrazio na kupnju, pa smo već oko šest bili na putu doma.
tek sam tada zapazila sve te silne križeve i svijeće koje gore uz ceste. zar ih je uvijek bilo toliko? tko su bili ti ljudi? jesu li oni pogriješili ili su bili samo žrtve?
unatoč tome što se brzina dokazala kao opasna igra, moj stari je po staroj magistrali gario i preko 110. mama je, naravno, zamalo dobila živčani… baš je bio pretjecao kamion kada ga je presjekla neka ženska u cliu… joj… i stari ju je počeo loviti… valjda deset minuta je moja stara narijekala da neka uspori jer je ženska luda… vozila ja oko 140. nisam ni znala da clio ide tako brzo…
stari je konačno usporio, a ludu žensku je dostigao nekoliko kilometara kasnije, oko starog odmarališta a1. i baš prekoputa tog propalog restorana bio je parkiran luksuzni novi mercedes.
nekoliko metara od njega stajao je tip u dobrom odijelu i žena koja više troši na uljepšavanje nego ja na cjelogodišnju garderobu. palila je bijeli lampuš dok je očito plakala. tada sam zamijetila da stoje pokraj bijelog križa oko kojega je sve bilo puno cvijeća.
pa. očito je da smrt ne bira. nikakav novac nije mogao pomoći njihovom djetetu da preživi kada je dodalo gasa.
unatoč 0,0 promila sve više ljudi pogiba. isplati li nam se voziti brže kada ćemo opet stići isto kao i oni koji voze normalno? riskiramo li mi svaki put svoj život kada sjednemo za upravljač ili općenito u auto?
pa znate onu staru o zecu i kornjači. zec se hvalio kako može pobijediti kornjaču, pa si je za vrijeme utrke i malo prespavao. kornjača je pobijedila, unatoč tome što je zec puno brži.
zato valja žuriti polako… jer nekada ćemo zakasniti iako smo žurili... zato jer će nas izvlačiti iz olupine…

what can i do to make you see

još jedan ponedjeljak… a jebiga… bila sam opet vani… i opet napravila sranje, ali što drugo se može očekivati od mene…
moram se zahvaliti leici i mare jer su mi učinile veliku uslugu…
no ruke me jako bole jer cijeli dan krečimo i zadovoljna sam rezultatima, ali žao mi je jer nisam starce uspjela nagovoriti na drugu boju, pa mi je pola kuće sada ružičasto… ajme…
e i jedna dobra vijest… javio mi se keko… on uživa na rabu i ja mu šaljem svoje pozdrave…
hm… pa vidjela sam i lely i moniku… jedva čekaju školu isto kao i ja…
a ines mi je to posebno dočarala… jedva čeka rajsku, park, markiranja, zabavu, društvo i odmore…
to je valjda i jedino dobro oko toga što se bliži škola…

no moram se još osvrnuti i na svoj prošli post…
to vam je posljedica dužeg vremena i sve sam to stavila na papir i već sam se sutra bolje osjećala…
meni je ovaj blog zapravo ispušni ventil… i hvala bogu na njemu…

pusica marinici i apokalypsi koje su na moru, keki, posleku, blondie, dark lady, helenici, petri… i svima koji idu sa mnom u razred ili čitaju ove moje gluposti….

i´ll kill you if you get too close

pa petak je večer i pada kiša. vrijeme je onakvo kako se ja osjećam. opet ću dosađivati i srati, ali tako sam sva… pa sjebana…
a zašto?! pa da vidim… vjerojatno neću smjeti sutra van… da to je… sisterica mi je sada kod frendice i uživa… a kamo ja idem… pa nikamo… a zašto? zato jer sam si u ovom jebenom mjestu dobra s dvije osobe, a nikamo drugamo me ne bi pustili. jedva smijem navečer ići u centar ako je apokalypsa slobodna da se prošećemo… jebote pa ja ću izludjeti ovdje…
a zašto neću smjeti van… pa staroj mi je počeo godišnji… tjedan dana pakla… sutra moram čistiti kao da nije dosta što sam dežurna budala i sluškinja. kako sam postala ovako pasivna… kada moja sestra zacvili ja moram imati spreman sendvič, svježu limunadu… a zašto… da bi mi mogla govoriti kakva sam glupača, idiotkinja i neću ni nabrajati što sve ne…
vidite mene ujutro probudi tata da mu pomognem vani oko kuće. nerijetko ja sve radim sama, ili mi sestra pomogne tek da zaprlja ručice. zatim treba spremiti doručak i moliti malu gamad da otiđe do dućana jer ja previše smrdim po svinjama da bih mogla ići. no kada ih nahranim i sve to pospremim idem pospremiti sobe i krevete tako da bi moja stara, pet sati kasnije, mogla se derati na mene kako nisam ni kreveta napravila. a zašto nisu napravljeni? zato jer se u njemu cijeli dan valja mala prasica. no… tu je još i kuhanje… to obožavam… i što kada stara dođe… pa počne cviliti zašto nisam izglačala rublje i kako to samo njoj treba i kako ništa ne radim i kako se cijele dane izležavam…
a ja samo stojim i ne reagiram. s njima sam se odavno prestala svađati… jer mi se jednostavno ne isplati… sve će ostati isto… sestra će me i dalje ponižavati i izrabljivati, majka mi progovarati, a otac se derati na mene zašto sam ko drvena marija…
i kako onda čovjek ne bi bio sretan…
previše je toga… stvari o kojima šutim, stvari koje skrivam… želim da me svi čuju, a ne usudim se vikati… oko mene… sve je drugačije… zašto mu ne mogu dopustiti da me oslobodi… čega se bojim… smrti? ili tajni koje se kriju iza zabranjenih vrata moje svijesti…
nitko s kim bi se smijala, zabavljala ili razgovarala… a znate što… niti mi se ne da… dosta mi, umorna sam…
i da mi se sada pojavi netko tko bi me volio ja ne bih reagirala… samo sjedim, ubijam se glazbom i čekam kraj… ili barem neki drugi dan kada će sve biti bolje. za sada je tako…

don't make me cause I'll do it

evo opet ja pišem… a što ću kada i nemam nekog obavznog posla…
pa, prije pola sata vratila sam se sa sprovoda. ne znam kako sam uopće završila tamo jer ja pokojnicu ni ne poznajem. no ona je majka moje susjede pa su moji roditelji smatrali da je to dovoljan razlog… pa vjerojatno i je jer me ta susjeda često držala kao da sam joj i vlastita kćer…
dok mi je suza klizila niz obraz, a znoj tekao mojim sakom opet ja isplivalo ono staro pitanje moje vjere. vjerujem u boga, oca svemogućega ( joj… ne pišem velika slova… pa… svi znaju na koga mislim…) i sina njegova isusa krista… e s tim dijelom nemam problema…
ali onaj bio o svetoj katoličkoj i apostolskoj crkvi… no tu i nisam tako sigurna… predstavnici crkve su svećenici, a kako njima vjerovati kada svakih nekoliko dana naslovne strane novina se pune njihovim grijesima… od tučnjava, pijančevanja čak i silovanja. oni jesu svećenici, ali su i ljudi i moje je mišljenje da se trebaju pokoriti zemaljskom zakonima po kojima je čin obezvređenja kažnjiv. ali ne… oni bježe vatikanu pod skute…
i kako da dođem svećeniku ispovijedati svoje grijehe, kada su nerijetko njegovi teži od mojih…
no dosta o religijskim pitanjima…imam i većih problema… uzrok?! subota, naravno.
vrijeme: pola deset u večer
mjesto: tuševi na bajerima kraj tropica
povod: luciferka slavi sweet sixteen!!!
još jednom čestitke… kiss
no kako to i obično biva upoznala sam dosta ljudi, a s nekima našla i zajednički jezik…
e pa… problem je moja savjest ( da čak i ja to imam)… bio je tamo taj sladak tip… pričala sam s marinicom i apokalypsom i perekem, kada se pojavio on… ocjena: nije uopće loše…
ali onda sam mu doznala nadimak… hm… ok ima mnogo ljudi koje tako zovu… ali i mjesto stanovanja… a joj… upalila mi se lampica tko bi on mogao biti, ali to me nije spriječilo…
joj… počinjem mrziti rođendane jer nemam samokontrole…
e tek kasnije kada mi se razbistrilo počela sam aktivnije razmišljati bi li to mogla biti ta osoba… no…
da… malo sam se kasno sjetila da razmislim… a i inače sam takva… uvijek sranja… dead
nadam se da sam se prevarila kaj se tiče identiteta…
na sreću u tropicu se pojavila ivčica… kako ju je bilo dobro vidjeti… upoznala me sa svojim novim komadom… pa di li ih samo pronalazi…
no marinica i apokalypsa idu drugu subotu na more, pa moramo zažicati starce da nas puste u petak u toplice… a kaj se mojih staraca tiče oni su sada kod susjede, ispijaju u čast pokojnice…
a zake ja nisam išla… zato kaj je moja stara brzo graknula da joj na purane pazim… kao da ju je bilo strah da ću iči… pa zašto me uopće donijela iz rodililišta????
no idem žderati sladoled s utjehom da tu moram živjeti još dvije godine… još 15% svog dosadšnjeg života… o bože…. lud