pa petak je večer i pada kiša. vrijeme je onakvo kako se ja osjećam. opet ću dosađivati i srati, ali tako sam sva… pa sjebana…
a zašto?! pa da vidim… vjerojatno neću smjeti sutra van… da to je… sisterica mi je sada kod frendice i uživa… a kamo ja idem… pa nikamo… a zašto? zato jer sam si u ovom jebenom mjestu dobra s dvije osobe, a nikamo drugamo me ne bi pustili. jedva smijem navečer ići u centar ako je apokalypsa slobodna da se prošećemo… jebote pa ja ću izludjeti ovdje…
a zašto neću smjeti van… pa staroj mi je počeo godišnji… tjedan dana pakla… sutra moram čistiti kao da nije dosta što sam dežurna budala i sluškinja. kako sam postala ovako pasivna… kada moja sestra zacvili ja moram imati spreman sendvič, svježu limunadu… a zašto… da bi mi mogla govoriti kakva sam glupača, idiotkinja i neću ni nabrajati što sve ne…
vidite mene ujutro probudi tata da mu pomognem vani oko kuće. nerijetko ja sve radim sama, ili mi sestra pomogne tek da zaprlja ručice. zatim treba spremiti doručak i moliti malu gamad da otiđe do dućana jer ja previše smrdim po svinjama da bih mogla ići. no kada ih nahranim i sve to pospremim idem pospremiti sobe i krevete tako da bi moja stara, pet sati kasnije, mogla se derati na mene kako nisam ni kreveta napravila. a zašto nisu napravljeni? zato jer se u njemu cijeli dan valja mala prasica. no… tu je još i kuhanje… to obožavam… i što kada stara dođe… pa počne cviliti zašto nisam izglačala rublje i kako to samo njoj treba i kako ništa ne radim i kako se cijele dane izležavam…
a ja samo stojim i ne reagiram. s njima sam se odavno prestala svađati… jer mi se jednostavno ne isplati… sve će ostati isto… sestra će me i dalje ponižavati i izrabljivati, majka mi progovarati, a otac se derati na mene zašto sam ko drvena marija…
i kako onda čovjek ne bi bio sretan…
previše je toga… stvari o kojima šutim, stvari koje skrivam… želim da me svi čuju, a ne usudim se vikati… oko mene… sve je drugačije… zašto mu ne mogu dopustiti da me oslobodi… čega se bojim… smrti? ili tajni koje se kriju iza zabranjenih vrata moje svijesti…
nitko s kim bi se smijala, zabavljala ili razgovarala… a znate što… niti mi se ne da… dosta mi, umorna sam…
i da mi se sada pojavi netko tko bi me volio ja ne bih reagirala… samo sjedim, ubijam se glazbom i čekam kraj… ili barem neki drugi dan kada će sve biti bolje. za sada je tako…
Post je objavljen 10.08.2007. u 21:23 sati.