pa to iz naslova bi moglo lako biti promijenjeno u: drive fast, die young.
jučer ste mogli ostati bez ove blogerice… i to na vrlo bolan način…
e da objasnim… oko podneva sjeti se moj stari da idemo u zg… zašto? pa tek tako…
tako se mi vozimo zagrebom i malo ovamo, malo tamo…
oko četiri sata smo bili na jankomiru ispod nadvožnjaka malo prije nego što se skreće za carinu i metro. vozimo se u dva traka, prosječna brzina oko 100 km/h, u red sa 14-tonskim šleperom…
i točno ispod nadvožnjaka čovcu se pokvario kamion, i on je postavio trokut i sve, ali kamiondžija se prebrzo dofurao, te kada je počeo kočiti zadnji kraj mu je krenuo na nas, točnije na stražnja vrata kroz čiji prozor sam to promatrala.
hvala bogu što je vozač bio priseban, pa je skrenuo na lijevo, udario u bakinu te prešao preko nje na drugi trak… izravnao se na vrijeme iako se tehnički vozio na dva kotača, a žena koja je išla tim trakom nije brzo vozila, tako da je uspjela zakočiti na vrijeme. da je vozač skrenuo desno… pa prvo bi pokupio nas, a zatim prorijedio kolonu.
svi smo bili šokirani. kada smo izašli na parkiralištu mami su se još tresle noge.
no… taj šok se nije odrazio na kupnju, pa smo već oko šest bili na putu doma.
tek sam tada zapazila sve te silne križeve i svijeće koje gore uz ceste. zar ih je uvijek bilo toliko? tko su bili ti ljudi? jesu li oni pogriješili ili su bili samo žrtve?
unatoč tome što se brzina dokazala kao opasna igra, moj stari je po staroj magistrali gario i preko 110. mama je, naravno, zamalo dobila živčani… baš je bio pretjecao kamion kada ga je presjekla neka ženska u cliu… joj… i stari ju je počeo loviti… valjda deset minuta je moja stara narijekala da neka uspori jer je ženska luda… vozila ja oko 140. nisam ni znala da clio ide tako brzo…
stari je konačno usporio, a ludu žensku je dostigao nekoliko kilometara kasnije, oko starog odmarališta a1. i baš prekoputa tog propalog restorana bio je parkiran luksuzni novi mercedes.
nekoliko metara od njega stajao je tip u dobrom odijelu i žena koja više troši na uljepšavanje nego ja na cjelogodišnju garderobu. palila je bijeli lampuš dok je očito plakala. tada sam zamijetila da stoje pokraj bijelog križa oko kojega je sve bilo puno cvijeća.
pa. očito je da smrt ne bira. nikakav novac nije mogao pomoći njihovom djetetu da preživi kada je dodalo gasa.
unatoč 0,0 promila sve više ljudi pogiba. isplati li nam se voziti brže kada ćemo opet stići isto kao i oni koji voze normalno? riskiramo li mi svaki put svoj život kada sjednemo za upravljač ili općenito u auto?
pa znate onu staru o zecu i kornjači. zec se hvalio kako može pobijediti kornjaču, pa si je za vrijeme utrke i malo prespavao. kornjača je pobijedila, unatoč tome što je zec puno brži.
zato valja žuriti polako… jer nekada ćemo zakasniti iako smo žurili... zato jer će nas izvlačiti iz olupine…
Post je objavljen 15.08.2007. u 11:36 sati.