Kako da znam da li mu se svidjam - Susret s djevojkom
petak , 21.12.2018.Znakovi pomoću kojih ćete znati da mu se dopadate
Click here: Kako da znam da li mu se svidjam
Često te dodiruje Ako mu se sviđaš, tražiće razloge da te dodirne. Trazi drugog, ako ti vec takav ne odgovara. Uzvratite mu osmehom — dakle, istim, blagim i zainteresovanim, a ne usiljenim cerekanjem na sve njegove glupe fore. Dok sedis sa devojkom kojoj se svidjas, pozudno gledajuci tebe, ona provlaci prste kroz kosu a zatim uzima pramen kose i prevlaci ga preko usana i ne skida pogled sa tebe...
Beskrajno pozitivna i uporna. Ja sam uvek za to da ne treba razbijati glavu pitanjima da li mu se svidjas, vec ga treba pitati na diskretan nacin sta misli o tebi i vasoj vezi.
Evo kako ćete znati da mu se dopadate! - Ovo je tipična mačo poza kojom muškarci nesvesno žele pokazati da su samopouzdani i zainteresovani. Obrati pažnju na to kako se njegovi prijatelji ponašaju kada si ti u blizini.
Zgodan muškarac gleda u vašem smjeru, a vi nijeste sigurni imate li lošu frizuru ili mu se zaista sviđate. Evo nekih znakova pomoću kojih ćete otkriti da li mu se dopadate. Znak obrvama Kada prvi put ugledate nekoga ko vas privlači, nesvjesno ćete podignuti obrvu. Ta reakcija događa se i ženama i muškarcima bez obzira na uzrast. Podizanjem obrve oči se šire i više se svjetlosti reflektira u njima. Tako postaju sjajnije, toplije i daju do znanja da smo otvoreni prema osobi u koju gledamo. Ako primijetite taj znak na muškarcu s kojim ste se sreli, moguće je da ćete prije njega samog znati da ste mu dragi. Usne Osim što vas privlače jer su po vašem ukusu, lako vam mogu odati imate li šanse kod njega. Ako mu se sviđate, usne će mu se razdvojiti čim vam se pogledi susretnu. Lice Cijelo lice otkriva to da nam se neko sviđa. Tada se, uz razdvojene usne i podignute obrve, šire nozdrve, pa lice dobijaa topao, otvoren i prijateljski izraz. Privlačenje pažnje Taj znak može se manifestovati na više načina. Dok će neki muškarci postati povučeniji u nadi da ćete ih sami primijetiti zbog pozitivnih vibracija koje šalju, drugi su u stanju da postanu poput male djece ili glasnog klovna koji na sve moguće načine usmjeravaju pažnju na sebe. Ako nijeste sigurni u te znakove, potvrda vam može biti njegovo odvajanje od prijatelja. Malo će se odmaknuti od drugova, kao vam daje do znanja da je dostupan i da vas je primijetio. Odjeća Kao što žene znaju nesvjesno oblizati usne gledajući u nekoga ko im se sviđa, muškarci će popraviti kravatu, jaknu ili ovratnik majice. Ako vidite da namješta odjeću na sebi i gleda u vas, to je zato jer želi ostaviti dobar dojam. Kosa Osim odjeće, iz istih razloga prolazit će rukom kroz kosu ili će popravljati frizuru ili će je jednostavno raskuštrati. Izraz lica prilikom razgovora Kad se upoznate i započnete razgovor, gledaće ravno u vas i imati zainteresiran, pomalo ispitivački izraz lica s podignutim obrvama. Tako vam daje do znanja da ga zanima sve o vama. Držanje tijela Da bi vam dokazao da je vrijedan pokušaja, držat će se uspravno. I ne samo da će se pravilno držati, već će pokazivati raskoš svih svojih mišića u nadi da ćete primijetiti koliko je muževan i jak. Ocjenjivanje Ukoliko vam se učini da kruži očima po vašem tijelu i da vas procjenjuje, vjerovatno je tako. To takođe može biti znak da mu se sviđate. Gledanjem vam daje do znanja da ste mu privlačni. I ne brinite, već vas je procijenio čim ste ušli u prostoriju, a sada vam želi reći da je tu ako vi to želite. Pokazuje muškost Ima li direktnijeg načina da vam pokaže interes nego da raširi noge dok sjedi nasuprot vas? Drži ruke na kukovima Dok žene gestikuliraju rukama i opet nesvjesno pokazuju dijelove tijela za koje bi htjele da ih muškarac dodiruje, oni rukama na bokovima mogu odavati isto. Ako u razgovoru drži ruke na bokovima, a prsti su mu usmjereni prema dolje, odnosno genitalijama, zapravo vam pokazuje gdje želi da ga dirate. Igra odjećom Nervozan zbog vaše reakcije i razmišljanja sviđa li vam se, mogao bi se, na primjer, igrati dugmadima na odjeći, otkopčavajući i zakopčavajući jaknu. Dodiruje lice dok vas gleda Ako ste se upustili u konverzaciju i razgovarate već neko vrijeme, znak da ste upalili plam njegovo je dodirivanje lica dok vas gleda i sluša. Koža postaje osjetljivija kad se uzbudimo pa imamo potrebu dotaknuti, primjerice, svoje usne u nadi da će druga strana primijetiti to i poljubiti nas. Igra se čašom U ruci drži čašu s pićem, vrti je, pomiče - ukratko igra se dok razgovara s vama. To je znak male nervoze, ali i znak da želi nešto više. Primiče vam se Sjedite za stolom, a on nesvjesno sjeda na rub stolice da bi vam bio bliže. Ako stavi nogu preko noge, vrh će vjerojatno biti uperen prema vama. Nježan je i pažljiv Tradicionalan odnos muškarca prema ženi takođe pokazuje da mu se sviđate. Tako će vam, na primjer, sam ponuditi svoju jaknu ako primijeti da vam je hladno. Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite. Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima! Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na. Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na.
SAZNAJTE KO JE ZALJUBLJEN U VAS - LJUBAVNI TEST
Dok razgovarate, treptace mnogo vise puta nego sto je to uopbicajeno podsvesno flertovanje 17. Mi vam prenosimo neke od njih. Dok sedis sa devojkom kojoj se svidjas, pozudno gledajuci tebe, ona provlaci prste kroz kosu a zatim uzima pramen kose i prevlaci ga preko usana i ne skida pogled sa tebe... Pridružio se grupi samo zato što ste vi tu Ako vas ne zna lično, onda je to dobar način da vam se približi. Ako mu se stvarno sviđaš, on će željeti da zna više o tebi. MyCity pokrenuo, administrira i razvija , a o uređenju sajta se brine. Često se može desiti da se čak i najhrabriji muškarci postide u prisustvu devojke koja im se dopada. Ponekad napravimo krug, vozamo se dok sam tu kod prijateljice , i tako.. Ako se mladiću obrazi blago zacrvene dok je u vašem prisustvu znajte da potajno gaji simpatije prema vama. Lak način da vidite da li je muškarac zainteresovan je da obratite pažnju koliko napora ulaže u razgovor sa vama. Pomoc ja neznam da li meni fali samopouzdanja ili sta ali jedan super tip iz skole 2 godine stariji od mene me non-stop gleda!!!
[Oglasnik posao zagreb|Hrvatski seks video|Tender oglasi stanovi izdavanje podgorica]
Oznake: 20, znakova, tijela, kojima, e, vam, pokazati, koliko, muž, se, (ne)sviđate
komentiraj (0) * ispiši * #
Gole cure od 15 godina - Susretit će se u sredini
DEVOJČICE POZIRAJU GOLE I SNIMAJU SE DOK URINIRAJU: Evo zašto deca ulaze u pakao internet pornografije
Click here: Gole cure od 15 godina
Ucenjivači su najčešće osobe koje su snimale video, ili neko od detetovih poznanika. Ja sam iznenađujuće tijelo koje se razvilo u trenutku kada sam imala 13 godina i uz put sam bio 15, ja sam već bio iskusan seksualno. Devojčica je izjavila da veruje da je postupila odgovorno, jer je preduzela mere da ne bi zatrudnela.
Što se tiče grudnjaka Betsy bi nositi seksi čipki kaiša grudnjak koji je nosila ispod joj prom haljina. Betsy je znao da grof htio zajebavati joj pravi loš i tu činjenicu doista joj uključen. Ucenjivači su najčešće osobe koje su snimale video, ili neko od detetovih poznanika.
.jpg "Gole cure od 15 godina")
Net.hr - Administratorima se možete obratiti ovde: online alo.
Tinejdžeri prerano istražuju svoju seksualnost Ljubi, ljubi, al' glavu ne gubi... Tinejdžeri prerano istražuju svoju seksualnost Veliki broj tinejdžera u Srbiji sa seksom eksperimentiše još u petom-šestom razredu osnovne škole, pokazuje istraživanje Pressa! Posledice su ozbiljne, a najdrastičnija je nekoliko hiljada prekida trudnoće godišnje kod maloletnica! Ginekolog Zoran Stanković sa Odeljenja za dečju i adolescentnu ginekologiju Instituta za majku i dete kaže za Press da je najmlađa devojčica kojoj je u ovoj ustanovi u 2008. Porno-snimci Stanković ističe da je neophodna edukacija mladih i da će se broj prekida trudnoća, kao i širenje polno prenosivih bolesti smanjiti samo ako se angažuje cela zajednica - roditelji, država, zdravstveni radnici, škole i mediji. Starosna granica ulaska u polne odnose sve više se pomera naniže, a javnost je ove godine nekoliko puta bila šokirana snimcima eksplicitnog seksa snimljenim u školskim učionicama i toaletima. Akteri porno-snimaka bili su osnovci, deca od 12, 13 i 14 godina. Posle objavljivanja đačkih snimaka u šoku su bili svi - škola, roditelji, javnost... Pitanja tinejdžera na sajtu www. Specijalista školske psihologije Biljana Lajović kaže za Press da je na ovom planu zakazala cela društvena zajednica. Roditeljima je nelagodno kada treba da razgovaraju s decom o seksu. S druge strane, škola pretpostavlja da su roditelji već sve uradili. Apsurdno je što deca moraju da nauče kako se razmnožavaju paramecijumi, a da o svojoj seksualnosti ne znaju dovoljno - ističe Lajovićeva. Najstrašnije je, upozoravaju stručnjaci, što njihove seksualne slobode ne prate ni znanje ni zdravstvene navike. U školi ne učimo o tome. Ostaju nam vršnjaci, koji ni sami nisu dovoljno upućeni. Treba poboljšati edukaciju mladih jer nikada ništa nećemo naučiti ako nemamo od koga - priča učenica Prve beogradske gimnazije Jovana Marić. Tu je i opasnost od seksualno prenosivih infekcija, koje mogu ostaviti trajne posledice po njihovo reproduktivno zdravlje, a postoji opasnost i od zaraze hepatitisom C ili HIV-om - upozorava dr Anđelić, i dodaje da je najmlađa devojčica kojoj je on u svojoj karijeri uradio prekid trudnoće imala samo 12 godina. Kada je vreme za prvi seks? Roditelji bi trebalo da pripreme svoju decu pre ulaska u svet odraslih i da nikako ne dozvole da seks bude tabu tema u porodici. Srđan Belić - Smatram da je najbitnije da se pronađe prava osoba. Po meni, 17 godina je pravo vreme za prvo iskustvo. Ana Mandić - Mislim da za prvo seksualno iskustvo nije važan broj godina. Aleksandra Đorđević - Jasna starosna granica ne postoji. Meni bliski ljudi u seksualne odnose stupaju sa 15-16 godina i, na sreću, niko od njih nema negativna iskustva.
5 Načina Kako Znati Da Li Netko Želi Imati Seks S Vama !
Iako sam imao prijatelja koji su bili u dobi od 15 godina trudna, znala sam da sam bio uzimajući vanjska strana od taj deprimiran Trailer Park za početak manekenske karijere. Ona je rekla da izgled njezine otvorene vrhom visokim petama sa nagovještaj joj ten bedra visoke čarape su joj izgleda čak i seksi. Akcija počinje: Jebanje Jebanje klinki Skoro sam umro kad Betsy priznao da sisa Earl's veliki veliki penis onda jebeni njega sama. Ovdje možete saznati više o i Za prava životinja ovoga puta ustale su najljepše žene Amerike — Shanna Moakler, Shandi Finnessey, Alyssa Campanella i Susie Castillo. Jebacina Nakon što joj je bijela bluza od Earl unclasped pred njom čipkan bijeli grudnjak bez naramenica uživajući joj maleni gotovo nepostojeći tits i njezin piercing mala gumica poput bradavica.
[Novosti oglasi izdavanje stanova|Ljubav preko interneta kaya|Sexi poze koje muskarci najvise vole]
Oznake: Picke, karanje, sex, Seksi, seks, jebacina, gole, pikice, lutkice, video, sise, slike, orgije, grupnjak, grupen, pusacice, SREDNJOŠKOLKE, picka, analni, oralni, pickice, Beograd, Serbia, Su, pornici
komentiraj (0) * ispiši * #
Domina, 1980, Zagreb, Hrvatska - Datiranje za seks
Popis znanstvenih radova u časopisima, knjigama i zbornicima
Click here: Domina, 1980, Zagreb, Hrvatska
U grupu nesvakidašnjih muzeja ubraja se Muzej piva pivnice , također u Smíchovu. Iako se pod pritiskom raznoraznih svjetskih moćnika trenutno u Hrvatskoj nastoji iz svijesti puka potisnuti njegove junake, to nije tako lako učiniti. Musica En la Croazia č derasada tant la musica da rock e pop sco er musica tradiziunala da tamburica in instrument a cordas sumegliant a la ghitarra e klapa chor viril.
Al estender la so influencia sobre'l reinu húngaru, l'emperador bizantín aprovechó los ańos de guerra pa anexionarse parte del territoriu croata ente los Alpes dináricos y l'Adriáticu, formando los ducaos bizantinos de Dalmacia-Croacia y Dalmacia-Dioclia. Iz Darovnice crkvi sv. Sia pussanza sa basava sin la forza militara.
Popis znanstvenih radova u časopisima, knjigama i zbornicima - Goran Navojec, Edita Majić, Vedran Lulić, Žarko Savić, Hrvoje Klobučar; 35 mm; boja; 129 min.
No, pod pritiskom tzv. Danas se sramežljivo otvaraju neke UDBA-ine ladice, a čini se da su Miloševićevi razbojnici uništili prije deset godina veći dio arhiva koji svjedoči o tim godinama. No, u tisku se i mogu pronaći svjedočenja i istraživanja o stradanju Srba. O Hrvatima, naravno, nitko i ne pomišlja progovoriti. Na žalost, hrvatski politički prvaci u Srijemu imaju važnija posla, te tako propuštaju priliku ispraviti povijesnu nepravdu učinjenu našim pređima mučkim ubojstvima najčešće bez suda na susjedov mig, a ako se to ne učini u ovom trenutku, kad zasijeda srpska komisija za istraživanje poslijeratnih komunističkih zločina, onda, bojim se, više prilike neće ni biti. Kosti naših pređih leže diljem Srijema, neobilježene i zaboravljene. Najveće stradanje doživjela je Hrvatska Mitrovica danas Sremska Mitrovica , a za njom slijede i ostala hrvatska mjesta poput Zemuna, Petrovaradina, Šida, Slankamena i ostalih. U publicistici ima skromnih izdanja koja obrađuju ovu temu, a zapravo jedini autentični izvori jesu spomenice po srijemskim župama. No, to je već stvar Crkve zašto nije i do sada izašla s objedinjenim popisom masovnih grobnica i pobijenih Hrvata. Odlučio sam objaviti djelomičan popis pogubljenih Hrvata u Mitrovici i Slankamenu, jer se doima kako su njihove egzekucije bile najbrutalnije. O detaljima ću nekom drugom prilikom. Ovoga puta, evo popisa. Mjesta masovnih grobnica poznata su većini u Srijemu, ali se pokraj njih i danas šutke prolazi i nitko ne zapali ni svijeću o Svisvetima. Neka ovaj post potakne barem nekoga od Srijemaca da ih se ove jeseni sjete. Istočni dio Srijema od današnje državne granice Republike Hrvatske s Republikom Srbijom bio je kroz cijelu povijest sve do 1945. Stjepan Radić je svoje predizborne kampanje u Kraljevini SHS uvijek započeo ili završio u Zemunu. Hrvatske žrtve komunizma u Srijemu imaju i karakter žrtava velikosrpske, ne samo marksističke ideologije, koje su stradale u simbiozi marksizma i velikosrbizma Karl Marx je 1849. Inače se bivši komunisti rugaju Anti Paveliću što je trećinu Dalmacije prepustio talijanskim fašistima i Mussoliniju, dok su komunisti, eto, učinili isto, dio hrvatskog teritorija prepustili srpskim komunistima, s tim da je poglavnik nakon kapitulacije Italije priključio vratio anektirane dijelove Dalmacije matici zemlji, ali Srijem je ostao izvan matice zemlje, i kao što je autor u postu rekao, teško je uopće da hrvatske žrtve komunizma iz Srijema dobiju status žrtava i budu priznate, slično kao što u Turskoj ne priznaju genocid nad Armencima i armenske žrtve. ANDRAŠI Heda, ubijena 1945. ASTALOŠ Josip, ubijen, Mitrovica 3. Tanzer , žena fotografa, streljana, bačena u Savu 4. BERNATOVIĆ Ivan, fotograf, osuđen na smrt, pomilovan na 20 godina. BELOBRK, zidar, grobar, ubijen, Mitrovica 6. BANIČEK Franjo, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. BALAŠ Ferika, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. BENKOVIĆ, strojar na brodu, ubijen, Mitrovica, 1944. BLAGOJEVIĆ, ubijen, Mitrovica, 1944. BRINDL Franjo, krojač, gradonačelnik, ubijen nakon suđenja u Mitrovici 1946. CIPRIJANOVIĆ Mato »Tica« , činovnik, nestao, na Križnom putu 1945. CUNDRA ANDRIJA, vlasnik tvornice obuće, ubijen, Mitrovica 1945. ČARNOVSKI IVAN, postolar, nestao, Križni put 14. DEBELJAK Žika, radio na željezničkoj stanici, ubijen, Mitrovica, 1945. DELINGER otac , ubijen, Mitrovica, 1944. DELINGER sin , ubijen, Mitrovica, 1944. DEVČIĆ Braco, opskrbni časnik, stradao pri povlačenju u Sloveniju 1945. DEVČIĆ Štefica, poštarica, dovedena iz Zagreba 1945. DRAGUTINAC Mijo, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. DOŠEN Dane, suđen i streljan u Mitrovici 1945. DOŠEN Laco, poginuo 1942. DOŠEN Stipa, ubijen u Koški 1946. DOŠEN iz Vodnikove ulice , poginuo u ratu u Bešenovu 24. DRAGIČEVIĆ Marko, nestao, Križni put, 1945. DUJMOVIĆ Jelena, umrla 1948. DUJMOVIĆ Milan, stradao, Križni put, 1945. ĐAJIĆ PA JA, vlasnik kavane, ubijen, Mitrovica, 1945. ERAKOVIĆ otac , vlasnik sušare, ubijen, Mitrovica, 1945. ERAKOVIĆ sin »Zuba«, ubijen, Mitrovica, 1945. FELDI Marija Mica , učenica 5. FEJEŠ, gradski činovnik, ubijen, Mitrovica 32. FILIPOVIĆ Luka, redarstvenik, ubijen, Mitrovica, 1944. FLEGAR otac , ubijen, Mitrovica 34. FLEGAR sin , ubijen, Mitrovica 35. FRANČESKO Ivan, stolar, ubijen, Mitrovica, 1944. GAJŠIN, gostioničar, ubijen, Mitrovica 37. GAJŠIN žena , ubijena, Mitrovica 38. GNIP Danijel, ubijen u Mitrovici 40. GRGINČEVIĆ Ivan, poginuo u ratu 1944. GRŽETIĆ Antun, ubijen u Mitrovici 42. Petar, odvjetnik, suđen, obješen, Mitrovica, 1946. HADŽIĆ Đuro, zamjenik šefa aprovizacije, ubijen, Mitrovica, 1944. HADŽIĆ Jozefina, ubijena, Mitrovica, 1944. HADŽIĆ Matija, stradao, Križni put, 1945. HAJNAL Jozef, ubijen, Mitrovica 47. HAJNAL sin , poginuo kao domobran 48. HAJNAL Franjo, ubijen, Mitrovica 49. HARDI sin vlasnika mlina , ubijen, Mitrovica 50. HAVLAS Ivan, stradao, Križni put, 1945. HAVLAS Milan, stradao, Križni put, 1945. Karlo, suđen, obješen, Mitrovica, 1946. HERAK Đuro, ubijen, Mitrovica, 1944. HERAK Katica, ubijena, Mitrovica, 1944. HERAK Tomica, ubijen, Mitrovica, 1944. HERAK Zdenka, pred ocem silovana, skupa s ocem ubijena, Mitrovica, 1944. HOFMAN Ernest, ubijen, Mitrovica, 1944. HARAMINA otac , ubijen, Mitrovica, 1944. HARAMINA mati , ubijena, Mitrovica, 1944. HARAMINA sin , ubijen, Mitrovica, 1944. HRBIČIĆ Franjo, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. HUSNJAK Božidar, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. JAKLIN Ivan, voditelj obrta i industrije u kaznioni, ubijen, Mitrovica, 1944.. JAKLIN Vjekoslav, činovnik u kaznioni, ubijen, Mitrovica, 1944. JANKOVIĆ Pero, blagajnik u kaznioni, ubijen, Mitrovica, 1944. JEŽIĆ Zdravko, kotarski predstojnik, ubijen nakon suđenja, Mitrovica, 25. JOVANOVIĆ Ivan, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. Dragan, odvjetnik, ubijen, Mitrovica, 1944. JUST Feliks, ubijen, Mitrovica, 1944. KADEY Franjo Dada , liječnik, stradao, Bleiburg, 1945. KASPER Joško, mehaničar, ubijen, Mitrovica, 1944. KASPER brat , policajac, ubijen, Mitrovica, 1944. KLAJNINGER Anton Tonika , mesar, ubijen, Mitrovica, 1944. KLAJNINGER Mato, ubijen, Mitrovica, 1944. KLEPIĆ Josip, seljak, ubijen, Mitrovica 76. KNEBL Đuro, bačen sa »Svilare«, umro 77. KOKALJ Đuro, šofer, ubijen, Mitrovica 78. KOLAC Ivan, maltadija na rumskoj malti, ubijen, Mitrovica, 1944. KOLAC žena , ubili je partizani, Mitrovica, 1943. KOLAC kći , nestala pri povlačenju u Sloveniju, 1945. KOLAC Stipa, stradao, Križni put, 1945. KOMERICKI Drago, bankovni činovnik, ubijen, Mitrovica, 1944. KOVAČ Ljudevit, hotelijer, stradao, Bleiburg, 1945. KOVAČ Puba sin , stradao, Bleiburg, 1945. KOVAČ Ante, gradski cestar, ubijen, Mitrovica 86. KOVAČIĆ Franjo, učitelj, ubijen, Mitrovica, 1945. KOVAČIĆ Nikola, ubijen, Mitrovica, 1945. KOVAČIĆ Mato, seljak, ubijen, Mitrovica, 1945. KOVAČIĆ Luka, dječak, ubijen, Mitrovica, 1945. KRANJČEC Andrija, ubijen, Mitrovica, 1945. KRUČAJ Drago, ubijen, Mitrovica, 1945. KRUŠECKI Mijo, ubijen, Mitrovica 93. KRZMANOVIĆ Andrija, tabornik, ubijen, Mitrovica, 1944. Đajić , ubijena, Mitrovica, 1944. KRZMANOVIC Ivan sin , masakriran, ubijen, Mitrovica, 1944. LUCIJANOVIĆ Ferdo, trgovac, ubijen, Mitrovica, 1945. LUKIĆ, trgovac, ubijen, Mitrovica 98. LUKIĆ žena , ubijena, Mitrovica 99. KULUŠIĆ Dane, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. KUŠAN Franjo, zlatar, nestao 101. LOVRIĆ Ivan, seljak, ubijen, Mitrovica 102. MAHAČ Andrija, stradao, Križni put, 1945. MAHAČ Ivica sin , stradao, Križni put, 1945. MALIČKI Pera, službenik PTT, ubijen, Mitrovica 105. MALIČKI Marko, stražar, ubijen, Mitrovica 106. MALIČKI Ivan, student, ubijen, Mitrovica 107. MAREK, klesar, ubijen, Mitrovica 108. MAREK Ladislav »Laco« sin , nestao pri povlačenju u Sloveniju 1944. MARKOVAC Zuza Đuro, poginuo 110. MARIĆ Antun, ubijen, Mitrovica 111. MARUŠIĆ Katica 17 god. MATIJAŠĆIĆ Ivan, službenik Prve Hrvatske Štedionice, iz bolnice sv. Duh odveden, ubijen u Jazovki 1945. MARUNIĆ Elizabeta Liza , ubijena u Mitrovici 1944. MARUNIĆ Jelka, ubijena, Mitrovica, 1944. MATIJEVIĆ Mitar, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. MATIJEVIĆ Alojz, seljak, ubijen u Jazovki 1945. MATIJEVIĆ Nikola, seljak, stradao u Bleiburgu 1945. MATIJEVIĆ Ivan, službenik u Vodnoj zadruzi, ubijen u Zemunu 119. MILOVAC Božo, ubijen, Mitrovica 120. MORAK Antun, ubijen, Mitrovica 121. MORAK sin , električar, ubijen, Mitrovica 122. NAGODA Emilija, silovana, ubijena, Mitrovica 123. NIKIĆ Marko, trgovac, ubijen, Mitrovica 124. NOVOSEL Pepa, vlasnik brašnare, masakriran rezali mu kožu s leđa u trake, pekli i stavljali u usta da jede , ubijen na Fruškoj gori 125. OBRUČA Ivan, ubijen, Mitrovica 126. OBUČINA Ivica, stradao, Križni put, 1945. OŽANIĆ Ljudevit, činovnik u pilani, poginuo pri povlačenju 128. OŽANIĆ sin , poginuo pri povlačenju 129. OŽANIĆ starija kći , ubijena u Mitrovici 130. PECARAC Nikola, ubijen, Mitrovica 131. PERKOVIĆ Tona, ubijen, Mitrovica 132. PETKO otac , poginuo na srijemskom frontu 1944. PFEFER Lovro, ubijen, Mitrovica 134. PISMESTROVIĆ Petar, seljak, ubijen, Mitrovica 135. PISMESTROVIĆ brat , ubijen, Mitrovica 136. PLAVŠIĆ, radio u Pivovari, ubijen, Mitrovica 137. PLAVŠIĆ Johana, umrla 1948. POSPIŠIL Lavoslav Kamilo, ubijen, Mitrovica 139. PRANIĆ Franjo, radio u Pivovari, ubijen, Mitrovica 140. RADANOVIĆ Mato, stražar, ubijen, Mitrovica 141. RAIZER Macko, ubijen, Mitrovica 142. RAJNOVIĆ Ivan, masakriran, ubijen, Mitrovica 143. RIHTARIĆ Stjepan, ubijen, Mitrovica 144. RUŽECKI Ivan, zidar, ubijen, Mitrovica 145. RUŽECKI Franjo, ubijen, Mitrovica 146. RUKAVINA Marko, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. RUKAVINA Niko, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. RUKAVINA Stipan, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. RUKAVINA Veljača , ubijen, Mitrovica 150. SALAJ Franjo, masakriran, ubijen u vlaku 151. SAVIĆ Mato, masakriran, ubijen u vlaku 152. SIMON Franjo, policajac, ubijen u Mitrovici 1944. SIMON, zidar, ubijen, Mitrovica 154. SINGER Reza, ubijena, Mitrovica 155. SULČAN Franjo, trgovac, ubijen, Mitrovica 156. SULČAN Sofija kći , zatvorena nekoliko godina, mučena 157. SULIĆ Franjo, policajac, ubijen, Mitrovica, 1944. ŠIMUNIĆ Mijo, ubijen, Mitrovica 159. ŠINJOR Ivan, pekar, ubijen, Mitrovica 160. ŠINJOR Štefica, 17 god. ŠNAJDER, učitelj u osn. ŠPANOVIĆ Antun, poginuo 1943. ŠPANOVIĆ, postolar, ubijen, Mitrovica 164. ŠPOLJAR Ruda, pivovarski tehnolog, ubijen, Mitrovica 165. ŠPOLJAR, trgovac, ubijen, Mitrovica 166. ŠULC, činovnik na želj. ŠUSTRAK Ivan, krojač, ubijen, Mitrovica 168. ŠTEFANKSI Nikola, ubijen, Mitrovica 169. ŠVAJBERIĆ Joca, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. ŠVAJBERIĆ Ivica, ubijen, Mitrovica, 1944. ŠVAJBERIĆ Nikica, ubijen, Mitrovica, 1944. ŠVINGER Franjo, ubijen, Mitrovica 173. TAJM Ivica, ubijen, Mitrovica, 1944. TARODI Franjo, službenik na želj. TOMČIĆ Đuro, ubijen, Mitrovica 176. TOMŠIĆ Tomica, brijač, ubijen, Mitrovica, 1944. TOMŠIĆ Zdenka kći, silovana pred ocem, ubijena, Mitrovica, 1944. TOT, radnik, ubijen, Mitrovica 179. TRAM Vlatko, nastavnik gimnastike, stradao, Križni put, 1945. TRAM Ivan, gimnazijalac, ubijen, Mitrovica 181. UGLAR Joško, nestao u povlačenju 1944. UGLAR Matija, nestao u povlačenju 183. UNGER Stjepan, vojnik, strijeljan, Mitrovica 184. URSA, posjedovao mlin za kukuruz, ubijen u Mitrovici 185. VALENTIC Ivica, šef u Zempru, ubijen, Mitrovica, 1944. VANEK Francika, poginuo u miniranom vlaku 187. VRATARIĆ Mijo, željezničar, ubijen, Mitrovica, 1944. VVAGER, dostavljač u općini, ubijen, Mitrovica 189. WOLF Franjo, domobranski časnik, poginuo na Romaniji 190. ZEC Pero, ubijen, Mitrovica 191. ZEC Ana žena , ubijena, Mitrovica 192. ZEC Stipa, ubijen, Mitrovica 193. ZVONAREVIĆ Mitar, domobran, poginuo, Mitrovica 194. ŽUNTER Đuro, ljekarnik, nestao pri povlačenju Novi Slankamen 1. Božidar Blašković, učitelj 2. Stjepan Sajfert — Pivar 5. Andrija Tomić — Širo 27. Joška Klešić — Cejo 32. Mijat Kovačević — Sabljak 36. Paja Diković — Bratin 48. Raguž — otac 50. Raguž — sin 51. Braca Marojević — Cerjak 52. Nikola Sajfert Stari Slankamen 1. Nikola Bonus — Baba 3. Đura Radenić — Đurika 4. Nikola Jović — Nika 6. Josip Luks — Jova 7. Andrija Ferenc — Abara 8. Petar Radenić — Perudan 14. Ivan Balažević — Čika 16. Stjepan Radenić — Guda 17. Nikola Bošnjak — Kovala 20. Pavle Radenić — Paja 25. Nikola Tot — Muraz 30. Đura Galić — Đuka 35. Pavle Pufa Pokoj vječni daruj im, Gospodine! Dakle skoro 20x više. Nach dem Zusammenbruch der Ostfront und der Niederlage der Wehrmacht am Balkan brach der Kroatische Marionettenstaat zusammen. Im April und Mai 1945 fand eine wahre Völkerwanderung Richtung Norden statt, unter den Flüchtlingen waren auch viele kroatische Kollaborateure der Nazis. Die Briten, die als Besatzungsmacht Kärnten kontrollierten, ließen die Flüchtlinge allerdings wieder zurück nach Jugoslawien bringen. Jenseits der Grenze begann das große Schlachten von neuem, als Angehörigen der Titoarmee die Gefangenen in Empfang nahmen. Viele der Flüchtlinge wurden grausam ermordet. Der Fluchtpunkt Kärnten und die höchst fragliche Vorgangsweise der Britischen Besatzungsmacht ging als die Tragödie von Bleiburg und Viktring in die Geschichte ein. SENDUNG: ORF3 — SA — 05. Anderweitige Verwendung honorarpflichtig und nur nach schriftlicher Genehmigung der ORF-Fotoredaktion. Copyright: ORF, Wuerzburggasse 30, A-1136 Wien, Tel. Nach dem Zusammenbruch der Ostfront und der Niederlage der Wehrmacht am Balkan brach der Kroatische Marionettenstaat zusammen. Im April und Mai 1945 fand eine wahre Völkerwanderung Richtung Norden statt, unter den Flüchtlingen waren auch viele kroatische Kollaborateure der Nazis. Die Briten, die als Besatzungsmacht Kärnten kontrollierten, ließen die Flüchtlinge allerdings wieder zurück nach Jugoslawien bringen. Jenseits der Grenze begann das große Schlachten von neuem, als Angehörigen der Titoarmee die Gefangenen in Empfang nahmen. Viele der Flüchtlinge wurden grausam ermordet. Der Fluchtpunkt Kärnten und die höchst fragliche Vorgangsweise der Britischen Besatzungsmacht ging als die Tragödie von Bleiburg und Viktring in die Geschichte ein. SENDUNG: ORF3 — SA — 05. Anderweitige Verwendung honorarpflichtig und nur nach schriftlicher Genehmigung der ORF-Fotoredaktion. Copyright: ORF, Wuerzburggasse 30, A-1136 Wien, Tel. Nach dem Zusammenbruch der Ostfront und der Niederlage der Wehrmacht am Balkan brach der Kroatische Marionettenstaat zusammen. Im April und Mai 1945 fand eine wahre Völkerwanderung Richtung Norden statt, unter den Flüchtlingen waren auch viele kroatische Kollaborateure der Nazis. Die Briten, die als Besatzungsmacht Kärnten kontrollierten, ließen die Flüchtlinge allerdings wieder zurück nach Jugoslawien bringen. Jenseits der Grenze begann das große Schlachten von neuem, als Angehörigen der Titoarmee die Gefangenen in Empfang nahmen. Viele der Flüchtlinge wurden grausam ermordet. Der Fluchtpunkt Kärnten und die höchst fragliche Vorgangsweise der Britischen Besatzungsmacht ging als die Tragödie von Bleiburg und Viktring in die Geschichte ein. SENDUNG: ORF3 — SA — 05. Anderweitige Verwendung honorarpflichtig und nur nach schriftlicher Genehmigung der ORF-Fotoredaktion. Copyright: ORF, Wuerzburggasse 30, A-1136 Wien, Tel. Jugoslavenska, naime, misao poput magle još prebiva u nekim učenim glavama. Josip Jurčević kao povjesničar krenuo je pravim stazama. Piše povijest na temelju dokumenata, a ne na temelju naredbi kako bi trebalo biti napisano. Knjigom o Bleiburgu dirnuo je u pravu temu. To mu priznaju i današnji »jugoslovenski mislioci« pa ga previše ne napadaju zbog nje. Boje se da ne bi na svjetlo dana iznio još više dokumenata nego što ih je iznio. Kao da narod sve to ne zna?! Previše je naših obitelji pogođeno Bleiburgom da bi to prošlo kao zla kob samo malog broja ljudi. Na uvod se nastavljaju tri poglavlja knjige: Povijesne okolnosti nastanka totalitarne vlasti u Drugoj Jugoslaviji; Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945. Slijedi zaglavak te popis izvora i literature, popis kratica, kazalo zemljopisnih pojmova i imena, kazalo osobnih imena i na kraju bilješka o autoru. Knjiga je, dakle, pisana znanstvenim aparatom, koji se istina prilagođuje zahtjevima pojedinog poglavlja. Naglasak u knjizi stavljen je na razotkrivanje represivnog sustava jugoslavenske komunističke vlasti i zbog toga mislim da je čitavoj knjizi trebalo dati drukčiji naslov. Ne bi to ništa oduzelo zastrašujućim riječima koje pronalazimo na korici knjige. Izrekao ih je Aleksandar Ranković. Opomenuo je »drugove« u Zagrebu u svibnju 1945. Predbacuje im da su u »oslobođenom« Zagrebu strijeljali za 10 dana tek 200 »bandita«, a naredba je bila drukčija. Ne treba ništa više navoditi. Ovo je pravo lice »narodnooslobodilačke« vlasti. Protuslovno je, ali se istina o komunističkim zločinima teško iznosi na svjetlo dana, iako bismo trebali živjeti u slobodi. Hrvatski državni sabor bio je osnovao Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. No, 2000 narod je birao komuniste koji, uz mnogo čega drugoga, najprije izbaciše ono »državni« iz naziva Sabora, a onda ugasiše rad spomenute Komisije. Njima je bilo do vlasti, a ne do povijesne istine. Ova je Jurčevićeva knjiga dragocjena u raščišćavanju naše nedavne prošlosti. Između ostaloga upire jasno prstom u britansku ulogu u razrješavanju »hrvatskog pitanja«, ali i u nas same. Naročito je trebaju pročitati mlađi naraštaji. Zavrijedili su rasti u istini kada je nama to bilo priječeno. Hrvatski narod na žalost još nije zatvorio povjesnicu II. Obično je jedna te ista središta moći nastoje ostaviti otvorenom. Zbog toga moramo i dalje govoriti o tom vremenu. Anđelko Mijatović umom znanstvenika i perom vještog publiciste obogatio je naše razumijevanje tragičnih događaja iz 1945. I ova njegova knjiga ide tomu u prilog. Ni s kim se on u njoj ne obračunava, nikome ne prijeti, ne pobuđuje mržnju ni prema kome i sve tomu slično, nego nam u ruke stavlja svjetiljku kojom ćemo pronaći put kroz predjele namjerno ostavljene neosvijetljenima. Ne razbacuje se ni s mnogo riječi ni s mnogo podataka. Nastoji izreći ono sržno da bi nas tako što laganije uvukao u temu i nagnao nas na njezino daljnje istraživanje. Očito ova knjiga ima promidžbenu, a ne raspravljačku ulogu. Nakon kratkog uvoda govori o samom kraju II. Jugoslavenska armija priprema se za konačni obračun s protivnikom. HOS priprema posljednje obrambene položaje. NDH kuša uspostaviti veze sa zapadnim saveznicima. Pada odluka o povlačenju oružanih snaga i pučanstva prema Sloveniji i Austriji. Pregovori o predaji s predstavnicima britanske vojske. Kolone i marševi smrti na Križnom putu. Masovna stratišta Hrvata diljem tadašnje Jugoslavije. Ovako ukratko izgleda sadržaj knjižice. Vidi se da je autor temeljito ušao u građu i da ju je pomno iznio. Na kraju je donio i izvore i literaturu, što ovoj knjižici daje još veću ozbiljnost. Mnoga pitanja su i nadalje ostala neodgovorena. Čekaju stručne i poštene povjesničare da rasvijetle tamu koja ih pokušava prekriti. Anđelko Mijatović zacijelo će nastaviti započetim putem, ali ga trebaju slijediti i drugi. Onih koji brane pristup istini, ima već i previše. Sa zanimanjem sam pročitao ovo djelo. Ne događa se svaki dan da vam nešto otvara obzorja. Svojim sadržajem debelo iskače iz mnogobrojnih tzv. Čovjek jednostavno shvaća da su ga itekako varali unatoč tome što su o svemu raspredali nadugo i naširoko. Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu igrao sasvim neku drugu igru i na kraju krajeva ispao žrtva jer su karte bile posložene na taj način da je tako moralo ispasti. Rastrubili su da je NDH bila vjerni saveznik nacionalsocijalističke Njemačke. Stvari, pak, nisu tako jednostavne. Istina je da su ustaše prigrabili vlast u toj državi i da su se itekako oslanjali na Nijemce, ali su ti isti Nijemci zajedno s Talijanima ustvari zauzeli tu državu. Ubrzo su došli i četnici, komunisti, partizani, tako da je istina dobila više lica. Ne treba smetnuti s uma niti Saveznike koji u to vrijeme nisu dopustili hrvatskom narodu da krene putem svoje nezavisnosti, nego su ga, između ostaloga, na Bleiburgu izručili doslovnom klanju da bi moglo zaživjeti njihovo čedo Jugoslavija. Premalo je ovo prostora da bismo dublje zašli u čitavu problematiku. Mihalićka to iz stranice u stranicu hrabro, otvoreno i znanstveno pošteno čini. Osim zauzeća Hrvatske duboko je razjasnila i otpor koji se zbog toga javljao u svim slojevima hrvatskog društva. Nakon toga razjasnila je i ulogu HSS-a u tim teškim burnim vremenima. Možda je ipak najzanimljiviji onaj dio gdje razjašnjava nastanak i razvitak partizanskog pokreta u Hrvatskoj te njegovo komunističko preuzimanje. Čim se to dogodilo mogle su se hrvatskim ljudstvom popuniti i srpske partizanske ili komunističke postrojbe, jer Srba jednostavno tamo nije bilo dovoljno. U velikom broju počeli su pristizati tek na kraju rata kad je četnički pokret doživio poraz. Na taj način ugušen je hrvatski partizanski, djelomično i komunistički, pokušaj da Hrvati steknu više samostalnosti. Crveni mrak sve je nemilosrdno obvio. Mihalićkinu knjigu ponajprije će čitati stručnjaci, ali i zaljubljenicima u pravu povijest ne će biti nimalo teška. Susrest će se s novim odčitavanjem činjenica, novim sagledavanjem povijesnih događaja. To će određeni nazvati povijesnim revizionizmom, ali ovo je jedini pravi put. Treba preispitati ono što nam je 45 godina govorila Partija ljubomorno čuvajući da ne bismo čuli, a kamo li usvojili, neke druge spoznaje. Očito, imali su što kriti. Zato ih treba raskrinkati. Zaista je nezgodno pisati o knjigama koje su ustvari svjedočanstvo. Tu se dokida važnost strukture, a u prvi plan izbijaju podatci o svemu što se dogodilo. Pa su tako i oni neznatni ili oni koji tu možda ne bi spadali itekako važni. Jedna takva knjiga je pred nama. Kovačević opisuje svoj život u jugoslavenskim uzama. Nije mu bilo teško upasti u te kandže. Prijavili su ga da »laje« protiv jugoslavenskog »socijalizma s ljudskim licem« i to je to. Uhićenje, istraga, suđenje, robovanje. Tipična hrvatska sudbina tih godina. Progonitelji bi rekli da je poludio. Na tvrdnju Kovačevićeve supruge da to ne može biti, ta doktor je filozofije, odgovorili su joj da upravo takvi najprije polude. Očito im knjiga nije u toj mjeri dobro ležala kao što im je ležala »vaspitna palica«, u puku poznata pod nazivom pendrek. I pendrečili su oni lijevo i desno, svoje i tuđe, samo ako si skrenuo sa zacrtanog puta. Ono što je u knjizi itekako zanimljivo i što joj je dalo naslov jest Kovačevićev susret sa svojom sjenom. Ona mu je pristupila jednoga dana, predstavila se kao Željko Kekić i jednostavno mu rekla da ona o njemu sve zna, a on o njoj ništa. Ta sjena, naime, bio je njegov uhoda. Godinama ga je pratio i zajedno s drugima progonio. No, devedesete godine prošloga stoljeća sve su okrenule naglavačke. Kekić tada nije presvukao dres, nego je promijenio mišljenje. Shvatio je da je prije podržavao krivu stranu. Postao je hrvatski dragovoljac. Sada javno svjedoči o onome što je nekada kao udbaš činio. Pravi pokajnik, za razliku od drugih njegovih kolega koji su se samo priklonili pobjedničkoj strani vodeći i dalje svoj način života. Šteta da ovaj dio knjige nije puno širi. Dođe li do sljedećeg njezina izdanja, svakako će ga Kovačević morati nadopuniti. O drugim uznicima i njihovim sudbinama koje donosi, o zeničkoj tamnici, već je pisano pa nas poglavito zanimaju on i njegova sjena. Kad čovjek pročita ovo svjedočenje, jednostavno zaključi da je na djelu prava lustracija. Žrtva je ostala na visini svoga dostojanstva, progonitelj se pokajao te ponovno stekao izgubljeno dostojanstvo. I onda zajedno grade bolju hrvatsku budućnost. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao bi da smo dobili Hrvatsku. Bivši sustav probio nam je uši pričom o tzv. Nije nam pritom govorio o tome što misli puk tog područja. A on je mislio, i to zbog vrlo uvjerljivih dokaza, da je zapravo žrtva. Polazeći s tog stajališta Zovko je napisao ovu knjigu. Iako je donio dosta povijesnih činjenica, progovorio znanstveno, on je izabrao memoarski stil. Kada su u veljači 1945. Sačuvao je glavu, ali je izgubio oca i djeda, mirne seljane koji su se bavili samo svojim poslom i ničim više. Nu, nisu ubijeni samo oni, na isti način skončali su i mnogi drugi. Zovko kuša unijeti zrake potrebnog svjetla u ta događanja. Srž su knjige, dakle, događaji koji su se zbili na području širokobriješke općine 10. Budući da želi stvoriti ispravan okvir za čitatelja koji nije u sve dobro upućen, knjiga započinje poviješću BiH pred dolazak Turaka i nastavlja do dana II. Autor je prikazao i položaj Širokog Brijega u II. Zločinu učinjenu na raznim mjestima u općini dano je najviše prostora. Prikazan je i odnos nove vlasti prema Širokobriježanima. Na kraju dolaze zaključne misli, a doneseni su i prilozi koji pojašnjavaju pad Širokog Brijega. Zovko je napravio dobro djelo. O franjevačkim žrtvama na Širokom Brijegu prilično je se dosta pisalo, dok o žrtvama pučanstva nije bilo tako. Sada je ispravljena i ta nepravda. Međutim, ovo je samo temeljit početak. Trebat će još dosta istraživanja i rada da se dođe do cjelovitog odgovora što se to točno dogodilo te nesretne veljače 1945. Drugi je svjetski rat prohujao hrvatskim zemljama. Je li njegova slika onakva kakvom su nam je predstavljali 45 godina za vrijeme komunizma, i još nam je predstavljaju, ili je drukčija? Tomislav Vuković bjelodano dokazuje da je drukčija pa ma tko što prigovorio i u tuzemstvu i u inozemstvu. Građa u knjizi najprije je izlazila u obliku članaka u Glasu Koncila. Na kraju je skupljena i uvezana u knjigu. Međutim, primjećuje se da je od prvoga trenutka svjesno ili nesvjesno bila vođena čvrstom rukom. Vuković se dohvatio temeljnih mitova o hrvatskoj genocidnosti, da bi onda dodao što je zločinačka komunistička namisao učinila tom samom hrvatskom narodu. Kao da svjetiljkom ide po povijesnom bespuću i otkriva nam dobro skrivene tajne. Zbog toga jedan izvrstan povjesničar i predstavljač ove knjige u samom naslovu svoga članka pisca nazva hrabrim novinarom. On to zaista jest, ali to je tragedija današnjeg hrvatskog novinarstva. Zar se još uvijek mora tražiti hrabrost da bi se istraživala istina o hrvatskoj povijesti? Zar nije dovoljna stručnost i ništa više? Očito nije, jer su stare sile još uvijek na djelu. Zacijelo temeljni mit kojeg se Vuković dohvatio jest onaj jasenovački. On ne dokida dogođeno, priznaje da je bilo zločina, samo se pita je li obznanjena mjera zločina blizu istine ili daleko od nje? Na nizu primjera dokazuje da su proglašivači »jedine istine« ne samo griješili nego bezočno lagali. Slično se dogodilo i s navodnim pokoljem u pravoslavnoj crkvi u Glini. Zločin se jest dogodio, ali ne u pravoslavnoj crkvi, nego izvan Gline, i ne na način kako to opisuju pristalice jugoslavenske istine. No, njih očito nije bilo briga za istinu, oni su htjeli uprijeti prstom u čitav jedan narod. Pa onda Goli otok koji nije bio samo tamnica za komuniste na »krivom putu«. Sve se to strpalo pod »lijepu kapu partizanku«, o čemu je govorio trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović i s čim Vuković započinje ovaj svoj govor. Eh, da, ne smijemo zaboraviti ni Vojna Kamalića koji je bio u komunističkom represivnom aparatu i priča kako je Partija radila. Jedan od likova iz toga vremena je i Budimir Lončar, trenutni savjetnik trenutnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Čudna li vremena, Bože moj! Uz zauzeto traganje za istinom, jedna od bitnih značajki ovoga djela jest i njezin opuštajući stil. Nema tu povišenih riječi, praznog prozivanja, floskula… Pisac mirno iznosi činjenice i mirno deaktivira mnogobrojne nagazne mine posijane po našoj hrvatskoj povijesti. Zbog toga se knjiga čita s lakoćom i zadovoljstvom, unatoč svog oporog sadržaja. Barem jedan hrvatski novinar nije se predao i smjelo korača ne u »svijetlu«, kako su komunisti govorili, nego u hrvatsku budućnost. Nije bilo lako biti svećenikom u vrijeme komunizma. Pa još u Bosni. Partija je revno bdjela nad postupkom taljenja puka u Jugoslavene. Ali, junaka se uvijek nađe. Baković je dobro na sebi osjetio komunistički žig. Zapravo opečatio ga je za čitav život. Kao bogoslova strpali su ga u tamnicu, kasnije i kao svećenika, tjerali ga iz mjesta u mjesto. I tako do demokratskih promjena. Taj posao onda nastaviše drugi, ne odmah na početku jer tada se još nisu bili snašli. Danas Baković živi iste ideale kao i prije te o svemu govori i piše. Naslov knjige potječe iz naoko banalnog događaja. Đula, stara pijanica, opila se za vrijeme Ramazana, upala u jarak i tu se smrzla. Općinska vlast u Kaknju da bi kaznila Bakovića zbog njegova dušobrižničkog rada s mladeži zapovijeda da se Đula pokopa u katoličko groblje. To je za katolike bila uvrjeda. Baković ne da, poziva se i na lokalnog hodžu koji je zabranio Đulin pokop u muslimansko groblje zbog povrjede muslimanskog zakona. Na kraju Bakoviću ne preostaje ništa drugo nego vlastitim tijelom pokušati spriječiti takav pokop. Ali pred uperenom strojnicom i milicionarom spremnim uporabiti je, pametno je odustati. Bakovića su protjerali iz Kaknja i uhitili. Nakon toga dodjeljuju mu, naravno pod pritiskom i da ne bi skroz zaglavio u tamnici, župe na kojima se naizgled nema što raditi. Međutim, odlučivši boriti se on neprestano pronalazi za sebe posao, i to posao koji će odjeknuti. Partija je na sto muka. Ne shvaćaju ga ni neke njegove kolege svećenici. Boje se da ide krivim putem, da će skupo platiti svoju borbu. Oko sržnog događaja, Đulina pokopa, Baković je ispleo priču o komunističkom odnosu prema vjeri i hrvatskom puku. Donio je za to i primjere iz drugih događaja. Najupečatljiviji je onaj o progonu hrvatske katoličke mladeži u BiH. Partija je 15-orici nevinih hrvatskih mladića dodijelila 105 godina robije. Krivica: Hrvati i katolici. Želeći dokazati nepopustljivost prema bezbožnom komunizmu donio je i priču o šaljivoj strani života u bogosloviji, kao i priču o svojim razgovorima s profesorima i poglavarima kad bi ga Partija stiskla. Dok se čita knjiga, čovjek se i nasmiješi, ali to je ironičan osmijeh. Jednostavnim rječnikom rečeno Baković je prikazao pravu stranu komunizma. Bio je i ostao protiv čovjeka i protiv Boga. Shvaćamo koliko je važno da su se neki borili u ta vremena i da se neki i danas bore. Najgore je prepustiti se vjetrometini. Sinoć sam gledao središnji Dnevnik HTV-a. Govor o brodogradilištu u Kraljevici koje propada. Autor spomenu i druga Tita, kako je tu radio i borio se za radnička prava, prikazaše nam i starca koji plače za vremenima kad je taj drug vladao. A nakon Dnevnika krenu emisija o Titovim i UDB-inim zločinima. Očito, nešto je u sustavu poremećeno. Dinku Jonjiću i sličnima nije potrebno govoriti što se prije i što se sada odvija. Njima je sve jasno. Odgovore su osjetili na svojoj koži, a ne naučili iz knjiga. Kao srednjoškolci potpali su pod udar jugoslavenskog režima. Smislili su i osnovali skupinu HRM Hrvatska revolucionarna mladež. Čuvari jugoslavenskih vremena su ih nanjušili i korak po korak uhitili. Autor je zapamtio njihove kazamate u Imotskom, Makarskoj, Mostaru… Nakon toga su ga poslali na Goli otok. Ipak je imao sreću u nesreći. Nisu to bili zvjezdani trenutci Golog otoka, iako su i nadalje bili brutalni. Molio se Bogu da preživi. Najviše stranica Jonjić posvećuje nastanku skupine HRM i njezinom udbaškom otkrivanju. U početku je rekao nešto i o svojim zavičajnim i gimnazijskim danima. Onda dolazi Goli otok, gdje Tito i njegovi nastoje ubiti čovjeka u ljudima. Autor crta svoju sudbinu, ali i sudbinu svojih supatnika. U tom paklu se potpomažu. Režimu to nije drago pa ih na sve moguće načine pokušava zavaditi. Ni kod Hrvata ni kod Albanaca nije uspio, uspio je samo kod svojih. Da bi potkrijepio ono o čemu govori, autor donosi i različite dokumente nastale dok je njega i njegovu skupinu obrađivala UDB-a i dok su robijali. Čitajući samo njih budući naraštaji lako će steći sliku o tim prošlim vremenima. Sve izgleda nestvarno, a tako je krvavo stvarno. Danas Goli otok propada. Posljedica je to stanja u društvu. Još nije spremno uhvatiti se u koštac sa svojim zabludama. Umjesto toga podgrijava se žal za tim vremenima. Zato je ova knjiga ujedno i svjedočenje i osuda. Bez bilo kakve mržnje Jonjić govoreći o sebi progovara o suvremenom vremenu koje se tako mučno odrazilo i u našim krajevima. Ratni događaji prohujali su BiH. Mnoge su krajeve zavili u crno. No, život ide dalje. Preživjeli svjedoče o onome što se dogodilo. Čini to i Zvonko Dragić. Kako sam svjedoči i kako se može vidjeti iz priloženog, građu za ovu svoju knjigu skupljao je ustrajno i strpljivo. Ne dotiče se Dragić samo Domovinskog rata. Govori on i o II. Ona je njegov zavičaj i on ga slika bojama punim ljubavi i odgovornosti. Ipak, uvijek je nastojao zadržati znanstvenu ozbiljnost i jasnoću. Knjiga ujedno obavješćuje i poučava, istražuje i optužuje. Životni križ Hrvata u konjičkoj općini nikada nije bio lagan. Stradanja su počela već dolaskom Turaka u 15. Ognjem i mačem nastojalo se protjerati kršćanstvo iz tih krajeva. Nastavilo se nesmiljeno i dalje. Izgledalo je da se sve mijenja nabolje dolaskom demokratskih promjena. Hrvati u Konjicu listom su prišli HDZ-u i ustrojili vlast. Kasnije je došlo do političkih mimoilaženja s Bošnjacima i do međusobnog rata. Uz nadčovječanske muke, okruženi brojnijim protivnikom, uspjeli su se održati u 3 sela: Zabrđu, Zaslivlju i Turiji. Nakon sklopljenog mira nastupilo je vrijeme povratka, ali oni su već bili raspršeni kojekuda. Nakon ovog povijesnog prikaza Dragić donosi popis hrvatskih žrtava iz općine Konjic u II. Mučno djeluju stranice i stranice ispunjene tabelama. Hrvatska Golgota u općini Konjic bila je strašna. Svjedoci govore kako se sve zbivalo. Što to sve znači, Dragić pokušava reći kroz navođenje raznih popisa pučanstva. Od nekada jedinog naroda Hrvati su sada zanemariva manjina u općini Konjic. A dali su mnogo velikih imena. Neka od njih Dragić navodi. Također navodi popis knjiga koje obrađuju tematiku Hrvata u općini Konjic. Lakše snalaženje u knjizi omogućuje kazalo osobnih imena i kazalo mjesta. Ovo djelo nije rađeno po strogim pravilima povijesne znanosti. Ono je publicističke naravi i predstavlja neiscrpan izvor podataka. Povjesničarima je ostalo krenuti tragovima koje je Dragić naznačio i strogo znanstveno, u mnogo više knjiga, obraditi istu tematiku. Zaključci će biti kao i Dragićevi, jer drukčiji ne mogu ni biti. Dotle će hrvatski puk, ne samo iz općine Konjic, uzimati u ruke Dragićevo djelo i moliti se za duše svih onih koji su nam namrli slobodu. Tko je bio u Izraelu zna za Masadu, ali tko je bio u Hrvatskoj ne zna za Gvozdansko, kao niti za župu Zrin. Nametnuta medijska šutnja traje do danas. Probijaju je tek pojedini glasovi kao što je ovaj Borovčakov. Recimo bez okolišanja da je glavni krivac svemu zloćudna komunistička namisao. Slavila je ustrajno svoje bitke i bitkice, ali nije željela spominjati one bitke u kojoj su Hrvati pokazali svoju vojničku i ljudsku veličinu. Isto tako nisu željeli govoriti o Zrinu jer su tu počinili strašni ratni zločin. A do dana današnjega mediji u hrvatskom narodu još su uvijek u njihovim i u rukama onih kojima služe. I to je to. Bila je godina 1578. Turci su ponovo krenuli na juriš prema utvrđenom gradu Gvozdanskom. Iznenadili su se da ih nitko ne sprječava. Kad su provalili u grad, imali su što vidjeti. Svi branitelji bili su mrtvi, što od rana, što od gladi, što od smrzavanja. Nitko se nije htio predati i odustati od obrane. Vođa napadača Ferhat beg zadivljen tim prizorom naredio je da se pronađe katolički svećenik i da se pali branitelji pokopaju uz katolički obred. Bilo je to najviše što je neprijatelj mogao pružiti poraženom. Komunisti, pak, mnogo godina kasnije nisu hajali za nešto slično. Na Malu Gospu 1943. Nikoga još tamo nema, jer nijednom Zrinjaninu nije vraćen njegov oteti posjed. Oni mediji koji govore o slavnom antifašizmu, demokraciji, ljudskim pravima. Ova Borovčakova knjiga nije nikakvo sustavno izlaganje o spomenutoj tematici. Ona je ustvari zbirka tekstova čija je namjena potaknuti nas na razmišljanje sa svrhom počinjanja djelovanja u razgrtanju tmina naše povijesti. Bila je ona slavna, samo je takvom trebamo prihvatiti. Ima knjiga koje uvijek ostanu dobre jer su čestito napisane. Tako je i s ovom koja je pred nama. Tuđinac, kao da je neki naš umni pripadnik, razložio je na koji je način jugoslavenska država progonila Hrvate, ne samo u domovini s obje strane granice nego i u dalekoj Australiji. Jednostavnim stilom zasjekao je u bit tematike i objasnio zbog čega se sve događalo. Da, recimo još da je knjiga u Australiji objelodanjena sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a kod nas se tek nedavno pojavila. Pisac, o kojemu se vrlo malo zna, građu je podijelio u dva dijela. U prvom dijelu govori o pozadini stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, a u drugom o udbaško-medijskom progonu Hrvata u Australiji. I dobro da je učinio tako jer jedan dio bez drugoga teško može opstati, iako bi po svojoj biti mogli biti objavljeni i zasebno. Sve je daleko od komunističkih mantri i mantri naših prodanih intelektualaca. Iako mnogo toga znamo, iznenadimo se nekim novim spoznajama koje Shaw iznosi pred nas. Hrvatskoj borbi za slobodu treba prići mnogo slojevitije, a ne crno-bijelo u liku ustaša i partizana. Bez dlake na jeziku iznosi da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu krenuli tako kako su krenuli jer jednostavno drugi put teško da je postojao. Još puno prije toga, naime, kao i u samom ratu, pokušavali su biti na strani demokratskog zapada, ali on ih jednostavno nije htio jer je imao neke svoje namjere s njihovim ozemljem. Na kraju je sve završilo užasnim Bleiburškim pokoljem i Križnim putem. Demokratski zapad nije se zbog svega previše uzrujavao. Čitajući ovu knjigu lako prepoznajemo i mnoge procese koji se danas odvijaju pred našim očima. Uz progonitelje sa strane tu su i oni domaći, baš kao nekoć kod Hrvata u Australiji. Određeni ljudi nikako da progledaju. Ali, i to je demokracija. Zahvalimo Shawu i sličnima, ne napuštajmo svoga puta i sve će biti dobro. Oni su svoje žrtve tijekom 45 godina temeljito popisali. Čak su im i broj preuveličali. O žrtvama koje su sami prouzročili nametnuli su gromoglasnu šutnju. Dok su mislili da je sve duboko prekrila, ona je ustvari govorila. Sjećanje na nedužno pobijene čuvalo se poput najveće dragocjenosti i po njemu se ravnalo u svakodnevnom životu. Don Anto Baković jedan je od onih koji je sabrao nešto od tih uspomena i to izložio u pozamašnoj knjizi. Bjelodano je dokazao da su između tridesetih godina prošloga stoljeća i Domovinskog rata pobijene 663 osobe koje su se pripravljale ili su bile u crkvenim službama. Pobijenih iz puka Božjega bilo je puno, puno više. Sastavljanju ovog popisa pristupio je temeljito. Zajednice na koje se to odnosi, najbolje će to reći. Glede Hercegovačke franjevačke provincije, stvar je uglavnom zaokružena. Treba izbaciti jedno ime, a staviti drugo. Baković očito nije žalio ni vremena ni truda da ovim mučenicima na ovaj način izgradi dostojan spomenik, kad se mnogima ni za grobove ne zna. Mučenicima je obično posvećena jedna stranica, ponekada dvije. Nije to rađeno po nekoj njihovoj važnosti, već po građi koju je Baković o njima imao, odnosno koju je namislio ubaciti u njihov slučaj. Jasno je, dakle, da ovo nije nikakvo stručno djelo rađeno po strogim znanstvenim kriterijima. Ustvari, ovo je panorama, podloga za jedno takvo djelo koje bi trebalo napraviti što prije, ali s puno više ljudi i sredstava. Svaka hrvatska obitelj, bez obzira vjerovala u Boga ili ne, trebala bi na vidljivom mjestu držati ovo djelo. Ono opominje i poučava. Tragovi ubojica, bez obzira kome pripadali, smrde po nečovještvu, a tragovi njihovih žrtava mirišu po pozivu na svetost i ljudskost. Domovinski rat iznjedrio je pomirdbu hrvatskog naroda, ali ne takvu koja će okameniti neke stare podjele i ocjene, nego takvu koja će se napajati na osvojenoj slobodi, dok će nepristranim istraživačima prepustiti da konačno kažu što se i zbog čega se nešto točno dogodilo. Završio Drugi svjetski rat. Ona koju su pričali pobjednici i ona koju su pričali poraženi. Leljak je bio zanesen prvom, ne objašnjava zbog čega mu nisu, u okolini gdje je živio, pričali o ovoj drugoj. Međutim, otkad ju je otkrio ne ispušta ju iz ruku. Time se kaje za onu prvu. Njegovo istraživanje započinje u proljeće 1989. Kaže da od tada počinju teći dani njegova života. Dotle je bio tipični kosovac, borio se da jugokomunizam ostane na životu. Međutim, u gostionici kraj crkve Sv. Ane neznanac mu je ispričao što se tu, u Teharju, događalo krajem i u poraću Drugog svjetskog rata. Kasnije je dobio u ruke i pismo Ivanke Škrabec, pismo djetetu koje se ne će uspjeti roditi jer će ih oboje ubiti jugokomunisti. Leljakov hod prema istini započeo je kao bujica u proljeće. Išao je od mjesta do mjesta i otkrivao pravu povijest. Kao što i sam naslov knjige naslućuje, u svemu ovome otkriće Hude jame je na prvom mjestu. Jugokomunisti su ubili ili žive zatrpali u rudarsko okno oko 3. Napunili su njima 8 m široku i 100 m duboku jamu. Dotični su išli na Zapad da bi došli do slobode, pa su onda vraćeni britanskom prijevarom i došli do ovoga svoga groba. Ubojice su ga zazidali metrima i metrima preprjeka da se slučajno o svemu ne bi doznalo. Ali narod je pamtio i prvim krikom slobode nezaraženi jugokomunizmom iznesoše sve na svjetlo dana. Naravno, Leljak bi među njima. Knjiga pred nama najprije se pojavila na slovenskom 1989. Za ovo hrvatsko izdanje obogaćena je još tekstom o iskapanju Hude jame, navođenjem odgovornih za zločin imenom, prezimenom i fotografijom. Čovjek se s njihovih fotografija vraća na fotografije posmrtnih ostataka ubijenih. Zbog zaprječavanja pristupa zraka mnogi kao da su ubijeni tek nedavno. Još im je sačuvan izraz na licu. Jedan se pokušao spasiti. Puzao je i kopao si put do slobode, ali je morao stati pred kubicima drveta, betona i zemlje. Nepojmljivo, kao i prizor mnoštva ženskih pletenica. Jugokomunisti su nemilosrdno tamanili sve pred sobom. Ovi posmrtni ostatci nažalost još nisu pokopani. Neojugokomunistička slovenska vlada odlučila je da ostanu na stratištu, u Hudoj jami. Leljak, osim što je podigao optužnicu protiv odgovornih za ubijanje, svim silama nastoji da se ubijeni dostojno pokopaju na dostojnom, razumije se, mjestu. Jedna je to od poruka ove knjige koja otvara oči i zadržimo se na njoj. Knjigom treba dodirnuti bitnu stvar i ona će se probiti do čitatelja unatoč upornom stavljanju u zapećak. Dokazalo se to i u ovom slučaju. Finkelsteina su prešutjeli u rodnoj Americi, ali su o njemu govorili diljem svijeta. Tada su ga pokušali diskreditirati, međutim već je bilo kasno. Autor se dotiče nedodirljive teme: holokausta. Ne, nije on nikakav antisemit ili slično, on je tek Židov koji kritički promišlja što rade određeni pojedinci u njegovu narodu. Roditelji su mu i mnogi iz obitelji prošli nacističke logore, a mnogi se od tamo nisu vratili. Na njihovoj muci neki danas, ili bolje rečeno u posljednje vrijeme, masno zarađuju. Sreća da je knjigu napisao Židov i to s ovakvom obiteljskom pozadinom. U suprotnom teško da bismo je čitali, već odavno autorovo ime bilo bi popljuvano i zabranjeno. Industrija holokausta nemilosrdno gazi sve pred sobom. Kako i ne bi, ogroman je novac u pitanju. Finkelstein između ostaloga spominje da Elie Wiesel po predavanju o holokaustu uzima honorar od 25. A predavanje je uvijek isto. Spominje on i druge, s ogromnim mjesečnim plaćama. Ono što je Finkelsteinova obitelj dobila za 6 godina provedenih u logoru oni dobiju za nekoliko dana. I nastavljaju skupljati novac u ime tobožnjih žrtava. A njih se stalno množi, kao da II. Jedan je to od razloga zbog čega autor progovara i o broju žrtava ubijenih u nacističkim logorima. Ne slaže se sa službenim brojem. Tu je i kritički govor o središnjim dogmama okosnice holokausta: 1. Holokaust označava kategorički jedinstven povijesni događaj; 2. Holokaust označava vrhunac iracionalne, vječne mržnje nežidova prema Židovima. Rekli bismo, nastoji spustiti lopticu na zemlju i ustvrditi da je svačija patnja jednako važna i teška. Ako bi se baš htjelo cjepidlačiti, onda treba reći da romske patnje nisu ništa manje od židovskih. Hitler ih je proporcionalno pobio koliko i Židova. Nu, o njima se ne govori. Budući da propitkuje istinu, knjigu napadaju i hvale s različitih strana. Promislivši trijezno držim da je treba pročitati. Ona razotkriva ne samo pozadinu industrije holokausta, već i pozadinu mnogih događaja za koje obično kažemo: Ma, to su Židovi. Finkelstein govori da određene američke elite istina vuku korijen iz židovskog naroda, ali već odavno one igraju samo za sebe. I donosi dokaze za to. Zašto mu ne povjerovati? Iako se pod pritiskom raznoraznih svjetskih moćnika trenutno u Hrvatskoj nastoji iz svijesti puka potisnuti njegove junake, to nije tako lako učiniti. Ova je knjiga još jedan dokaz tomu. Bruno Bušić već je od svojih mladih dana tražio istinu u sebi i oko sebe. Zbog toga je morao doći u sukob sa svojom okolinom. Na djelu su bili okorjeli komunisti kojima ljudska prava nisu ama baš ništa značila. Zatvarali su ga, opominjali i na kraju ubili. Mislili su da su time uništili njegovu misao, ali ona se samo još jače razgorjela. Prvi put sabrani spisi Brune Bušića izišli su u izdavačkoj kući Ziral, u Norvalu, 1983. Po drugi put, znatno proširene, izdaje ih FRAM-ZIRAL iz Mostara. Bruno se vratio kući, rekli bismo. Objavljena su u tri sveska. Prvi svezak sadrži govor »O bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima«, »Pripovijesti i pjesme«, »Prikaze i ocjene« te »Suvremeno iščitavanje«. Drugi svezak posvećen je Bruninim »Društveno-političkim pogledima«. Treći svezak donosi »Brunina »Društveno-gospodarska istraživanja«, »Obranu u sudskom procesu pred Okružnim sudom Zagreb g. Sabrane spise priredio je i napisao Brunin životopis Anđelko Mijatović. Javnost je s dužnom zahvalnošću primila ovaj izdavački pothvat. Njoj ne treba objašnjavati, za razliku od odnarođenih javnih glasila, tko je Bruno Bušić. Njihovi sinovi i kćeri djelovali su i ginuli kao i on, dok su vlasnici današnjih javnih glasila u Hrvatskoj bili tatini sinovi ili dobri vojnici svoje Partije. Tako je danas došlo do protuslovlja. Puk jednim putem, a oni drugim. No, bilo bi dobro da se što prije sastanu. To je Bruno davno uvidio, borio se za to i velikim dijelom i zbog toga podnio mučeništvo. Drugovi ne žele pomirenje, oni žele revoluciju koja neprekidno traje. Ipak, izdržljiv je hrvatski narod pa će dočekati bolje dane jedine nam Hrvatske. Kad bismo mjerili količinski što je do sada sve rečeno o odnosu Hrvata prema Židovima u Drugom svjetskom ratu te o ulozi tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, mogli bismo zaključiti da se ništa novo ne može pojaviti. Ova knjiga pred nama je dokaz. Autorica je pošteno pristupila pismohranama, pošteno pristupila svjedocima i na čitavo to vrijeme uperila posve novo svjetlo. Ne ćemo o tome kako ga drugi nisu vidjeli, neka im bude na čast. Potrebno je spomenuti da je Esther Gitman Židovka. Rodila se u Sarajevu, nakon Drugog svjetskog rata otišla u Izrael, živjela u različitim zemljama da bi se na kraju skrasila u SAD-u. Ovoj svojoj knjizi stavila je podnaslov Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941. Odmah nam daje na znanje da je ta slika puno bjelja nego što su nam je prikazivali. Židove u NDH spašavali su svi, kako obični građani, tako i najviši dužnosnici. Gitman to priznaje, zapravo to je bitna teza ove knjige. Dodaje da hrvatski narod nije izabrao ni odabrao Pavelića i njegove ustaše, nego su ga odabrale i hrvatskom narodu nametnule sile Osovine. Unatoč prihvaćanja nacističke ideologije glede Židova, Pavelić je znatno promijenio nacističku definiciju Židova. Samo u Hrvatskoj postojale su kategorije »počasni arijevac« i »arijska prava«. Sve je to pomoglo da se neki od njih spase. U to treba pribrojiti i slanje Židova liječnika da iskorijene endemični sifilis u Bosni. I to je bila prilika za njihovo spašavanje pred Nijemcima. Dosta stranica posvećeno je nadbiskupu Stepincu. « Gitman ga doživljava kao pozitivnu osobu i odaje mu dužno poštovanje. Bilo bi dobro da to što prije počnu činiti i tzv. Nedvojbeno je, dakle, da knjigu treba čitati i razmišljati o pročitanom. Napisana je znalački, s namjerom da otkrije istinu, a ne da ju prikaže na svoj način. Nadajmo se da ćemo doživjeti još ovakvih knjiga u našoj sredini, jer stasaju naši mladi povjesničari neopterećeni komunističkom prošlošću. Jedino me strah da ne podlegnu tzv. Tih godina sve je izgledalo crno. Komunizam je ranio mnoge hrvatske obitelji, ubio im očeve, majke, sinove, kćeri, bake, djedove… K tomu bezdušno se okomio i na Crkvu i domoljublje. Čovjek je bio stalno u napasti svinuti kralježnicu i popustiti tom čudovištu. Međutim, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije mislio tako. Crkva mu se odužila kardinalskom čašću i palmom mučeništva. Postao je i blaženikom, a uskoro će nadamo se i svecem. Nije ovo sadržaj Horvatove knjige, ovo su misli koje ostaju nakon njezina čitanja, a možemo reći i okvir za njezino čitanje. Bilo je teško, ali se uspjelo. Podrobno i u sržnim crtama donesen je kardinalov životni put. Pratimo ga od zavičaja, ratovanja, odlučivanja o ženidbi, ulaska u bogosloviju, postajanja svećenikom, na postdiplomskom studiju, kao zagrebačkog nadbiskupa, u snalaženju u nemirnim vodama Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, pred komunističkim sudom, u tamnici, u sutonu života i smrti. Samo iz ovih nabrojanih crtica vidi se koliko je njegov život bio težak, uzbudljiv i odgovoran, ne samo za njega. Pisac je još progovorio o odjecima nakon Stepinčeve smrti, donio nekoliko svjedočanstava o njegovu junaštvu, razjasnio kako su tekle pripreme za proglašenje blaženim, dotaknuo mu se lika u umjetnosti te sve zaključio mislima okrenutima prema kanonizaciji. Potrebno je spomenuti i povijest nastanka ove knjige. Vladimiru Horvatu komunisti su u poraću ubili nevinog oca i on ovim djelom kao da je pronašao svog duhovnog oca. Nije se bojao ni uhoda ni atentatora dok je prikupljao građu. Ipak, da bi djelo preživjelo poslužio se pseudonimom. Francuzi su na svome jeziku konačno dobili pravu istinu o velikanu kardinalu Alojziju Stepincu, a preko njega o hrvatskom narodu. Za ovo hrvatsko izdanje tekst je naravno prerađen i proširen. Trajat će još dosta vremena dok se s kardinala Stepinca i hrvatskog naroda skinu naslage dugotrajne povijesne laži. Mučno je samo da u tome sudjeluju i neki Hrvati u ime ispraznog kozmopolitizma i raznih drugih sličnih namisli. Neka im povijest ipak bude milosrdna, a hrvatski narod i kardinal Stepinac preživjet će i te zablude. Miroslav Akmadža poznati je hrvatski povjesničar koji je između ostaloga prošle godine objelodanio knjigu Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. Ovo je sada njezin svojevrsni nastavak, samo s druge strane granice. I obavio je to zaista dobro. Akmadža ovo svoje djelo tka kroz tri ključna razdoblja: Katolička crkva i država 1945. Činjenično je opravdao ovu svoju raspodjelu i najavio novu knjigu o preostalom razdoblju do Domovinskog rata. Bit će to, dakle, troknjižje koje se uhvatilo u koštac sa zaista teškim vremenom komunističke vladavine našom domovinom. Potrebno je istaknuti da knjiga nije pisana sa stajališta sveznajućeg ideološkog povjesničara, povjesničara koji je popio priču o »kulturi sjećanja«. Nikoga ne optužuje, samo razgrće povijesnu maglu pomoću činjenica. Zbog toga još nema napada na ovu knjigu iako bi ih zapravo trebalo biti. Navode se, naime, određena imena, određeni događaji pa se ponetko može početi osjećati prozvanim. Ali Akmadžićeva dobronamjernost, koja isijava iz teksta, očito to uspješno smiruje. Pokušavajući sažeti izneseno može se zaključiti da je Katolička crkva optuživana kao podupirateljica ustaškog režima, dok je Pravoslavna crkva označena kao narodna. Nije čudo kada imamo pred očima činjenicu da su komunističke vlasti uspješno stavile pod nadzor Pravoslavnu crkvu i Islamsku vjersku zajednicu. S Katoličkom to nisu u potpunosti uspjele pa su pokušale razbiti njezino jedinstvo iznutra ustrojavanjem Udruženja katoličkih svećenika Dobri pastir. Ujedno su koristile i zaoštrenje odnose između Hercegovačke franjevačke provincije te Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije glede raspodjele župa po odluci Svete Stolice. Kad su jugoslavenske državne vlasti shvatile da nikako ne ide »na bolje«, okrenule su se Svetoj Stolici i s njom sklopile Protokol o normalizaciji odnosa 1966. Da im je sve ovo bilo bitno, najbolje se vidi po imenima koja su u svemu sudjelovala: Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Ivan Krajačić, Jakov Blažević, Todo Kurtović… Sama komunistička krema. Kako i sam kaže, pisac se manje bavio dubljim raščlambama, a više iznošenjem dosada nepoznatih podataka. Zapravo, on želi potaknuti na ozbiljan dijalog. Uspio je napraviti temelje za to, a hoće li se dijalog i dogoditi ne ovisi samo o njemu. Nadajmo se da hoće i da ćemo se ipak složiti u bitnim stvarima glede navedenog razdoblja. Bila su to vremena velikog sraza. S jedne strane bezbožni komunizam koji je darovanom mu silom gazio sve pred sobom, s druge strane Katolička crkva koja je živjela po umilnim Božjim zakonima. Josipu Brozu Titu i njegovima činilo se da se zna tko je pobjednik. A tako se činilo i njihovim podupirateljima u inozemstvu. Kad je umro zločinac Josip Broz Tito, Crkva se nije osvećivala. Uradila je što je trebalo uraditi i nastavila svojim putem. Bila je godina 1980. Akmadža tu staje sa svojim povijesnim razlaganjem, jer su tada uistinu potekla druga vremena. Raspao se jedan koncept, znamo sada kakav je drugi započeo. A prije toga bilo je krvi do koljena. Komunisti nikoga nisu štedjeli. Akmadža podsjeća da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u propovijedi na Marijanskom kongresu u Glogovnici kod Križevaca 15. Bili su to stavovi koji su Crkvu neprestano vodili u njezinom srazu s komunizmom. A iskušenja je bilo bezbroj. Krajem rata i u poraću komunisti su revno ubijali članove crkvene hijerarhije. Međutim, oni umjesto da pognu glavu jasno kažu što im se radi. Prisjetimo se glasovitog Pastirskog pisma od 20. Na poseban način tu su spomenuli ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu. Komunisti su se raspametili. Svim snagama navalili su na Crkvu. U tu svrhu uhitili su nadbiskupa Stepinca, trovali ga u tamnici i sudili mu. Njemu je to pomoglo da umre na glasu svetosti. Papa ga je izuzetno cijenio dodijelivši mu titulu kardinala prije njegove smrti. Zbog toga Jugoslavija prekida odnose s Vatikanom. Ali, nije sve tako jednostavno, pretvrd je Vatikan orah pa se ti odnosi kasnije popravljaju zbog uzajamnih probitaka. Katolička Crkva u Hrvata je i dalje žilava. Obiluje zvanjima, moli se i priređuje hodočašća koja su znak ne samo njezine vjere nego i snage. Komunisti čine sve da je slome. Nastoje ustrojiti svećenička staleška udruženja bliza državi, ali sve je jalov posao. Srce naroda je na drugoj strani. Ove i još mnoge druge silnice, kao onu o zasluzi don Bože Milanovića i istarskog svećenstva za pripojenje Istre Hrvatskoj, iznio je Akmadža u ovoj svojoj izvrsnoj knjizi. Sve je puno činjenica, vrlo je malo izravnih autorovih objašnjenja, tako da čitatelj sam stvara svoj sud. Na stručan način predstavljena nam je povijest kroz koju smo prošli. Buduća pokoljenja ne će moći bez ove knjige. Bit će ona temelj kroz koji se ulazi u mučeničko, ali slavno vrijeme. Mnogi su naši bili u toj kući, ima ih koji su teško oboljeli, ima ih koji se nisu vratili. Nazivali su je raznim imenima, a autori jednostavno: kaznionica. Počela se podizati 1888. Zeničani je nisu voljeli, morali su je trpjeti i zato je nisu spominjali. Tmurna njezina povijest razlila se pred nas iz ove knjige kao blato na putu. I to je život, htjeli mi to ili ne. Priča o kaznionici u ovoj knjizi je trostruka. Najprije se govori o povijesti same zgrade, njezinim namjenama i upraviteljima. Nakon toga donesene su razne zgode iz kaznioničkog života. A onda slijedi najzanimljiviji i najmučniji dio: prisjećanja utamničenika. Koliko muke i boli, a lako je moglo biti bez toga, samo da su režimi imali malo ljudskije lice. Zna to i zatvorsko groblje Bare. Čak su i mrtvaci robijali. Rodbina se nije mogla brinuti za njihove grobove sve dok ne bi isteklo vrijeme na koje su bili osuđeni. U tome su najmarljiviji bili komunisti. A zatvorenici bi, pak, u trenutcima robijaške smrti govorili: »Zeka vuče preko Bosne«. Zeka je bio konj i vukao je jadni lijes, jadnog zatvorenika, na jadno groblje. Čitatelj će možda zaželjeti da pojedina razdoblja budu bolje osvijetljena. Nu, autorima to očito nije bila svrha. Oni su samo željeli slikom i riječju dočarati postojanje života koji se odvijao, i više-manje i danas se odvija, mimo onog uobičajenog. Uspjeli su u tome i treba im čestitati. Kažu da im je na raspolaganju bila čitava pismohrana kaznionice. Vidljivo je to iz knjige. Slijedili su tu pismohranu, a tek su neznatan dio, onaj koji se odnosi na ispovijesti nekih utamničenika, crpili iz drugih izvora. To je i prednost i nedostatak ove knjige. I zenička kaznionica svjedok je naše borbe za slobodu. Logično nam je da netko u nju dođe zbog nedjela, ali zbog slobode, nije. Neka je hvala svima onima koji su patili na ovom i sličnim mjestima. Te kasne jeseni 1944. Bilo ih je još, ali ubrzo ostaju njih troje da bi se svojom krhkošću probijali kroz uzburkano ratno more. Na kraju svega unuka pomaže domovini u Domovinskom ratu, slobodna se vraća u nju i pronalazi proživjele kroz sve te puste godine. Pokušala se i prije vratiti, ali je morala pobjeći jer je dobila dojavu da je žele likvidirati, komunisti, podrazumijeva se. Ovo je jedna od mnogobrojnih hrvatskih priča započeta u Drugom svjetskom ratu, pričana kroz poraće i preživjela do naših vremena. Sve je zapisano puno godina kasnije, ali su se djevojčici Margaret sve te stvari usjekle u pamet, jer su bile prestrašne i preteške za njezinu životnu dob. Najprije je počela pamtiti iznenadna divljanja komunista po njezinom rodnom mjestu Sladojevci i napad na vlak u kojem se vozila, zajedno s drugim civilima. Zatim je došlo vrijeme kad su ih izbacili iz njihovih domova, rekavši im da se nikada više ne će moći vratiti, i kao pripadnike njemačkog naroda potjerali prema krajevima koje komunisti tada nisu držali u svojim rukama. Osim mnogobrojnih smrti, Margaret je prije polaska bila i silovana. U tankoj odjeći i drvenim klompama preživjela je sve strahote puta do raznih logora u Austriji. U međuvremenu je izgubila majku i čula ponovo riječi da se ona više nikada ne će vratiti. Nastavila je razmišljati koliko je daleko to »nikada«. Izgubila je i malu sestru, a rat joj je oduzeo i oca. S bakom i nećakom preživljava i nekoliko engleskih divljačkih bombardiranja logora u kojem je bila. Jedno je trajalo 3 dana. Pokušavaju otići u SAD, ali im ne daju jer su premali i prebolesni. Nećak, četrnaestogodišnjak, pokazuje svoje žuljevite ruke i to im postade putovnica u taj novi svijet. Blijeda je ovo slika onoga što piše u knjizi. Oštroumno zapažanje, pričanje bez mržnje i puno ljubavi prema obitelji i domovini, ostavlja nas bez daha. Bacamo pogled prema prozoru i tonemo u razmišljanje. Puno se tiska knjiga na ovoj kugli zemaljskoj, ali nam sve ne otvaraju poglede. Jedna je od takvih ova. Naizgled ništa osobito ne čini. Njezin se pisac samo usudio spoznati istinu i javno je izreći. No, upravo to nije uputno. Totalitarizam u svako povijesno vrijeme traži ropsku poslušnost. Mijenja se samo u načinu na koji to priopćuje. Jedna od velikih laži suvremenog svijeta jest da je fašizam zlo u sebi, dok su zločini koje je počinio komunizam samo skretanje sa zacrtanog puta. S te točke gledišta komunističkih 100-injak milijuna ubijenih manje je od 25 milijuna koje je ubio »fašizam«, ako je uopće uputno uspoređivati broj žrtava. Isto tako, koja je razlika između ukrajinskog djeteta nasilu umorenog glađu za vrijeme komunizma i židovskog djeteta nasilu umorenog u »fašističkom« koncentracijskom logoru? Ako ćemo opet o brojkama, Ukrajinaca je zbog Staljina umrlo 7 milijuna, a Židova zbog Hitlera 6 milijuna. Tu je opet namjerna zbrka s pojmovima. Hitler i njegovi nisu bili fašisti, oni su bili nacionalsocijalisti ili skraćeno nacisti. Mussolini je započeo fašizam htijući obnoviti staru rimsku slavu. Međutim, za misao koja se voli nazivati lijevom pojam »fašizam« puno je prikladniji od »nacionalsocijalizma«. Ne tjera ljude na razmišljanje »a koja je to razlika između nacionalnog socijalizma i onog internacionalnog«? Hitler je htio uništiti jednu naciju, Židove, da bi očistio svoju, internacionalni komunizam, da bi očistio čitav svijet, želi uništiti jednu klasu: buržoaziju. Da utvrdimo, zbog čega bi jedan bio potpuno zlo, a drugi skretanje s puta koji je u sebi dobar? Alain de Benoist u razmatranje uvodi još jednu stranu: globalizam. Pojam koji ih sve troje povezuje jest totalitarizam. Nisu mu odoljeli ni tzv. Sjetimo se Dresdena i drugih njemačkih gradova nakon II. O suvremenim primjerima ne ćemo, ta svaki su nam dan pred očima. Istina nije samo ono što nam kažu razvikana javna glasila. Ona se nalazi i u knjigama koje teško pronalazimo na policama naših knjižara. Ali kada ih pronađemo, s užitkom ih pročitamo. « Riječi su to Gorana Budaka, neprestanog borca za hrvatsku slobodu. Progonila ga je stara Jugoslavija, progonile su ga ustaše kojima je pripadao jer je bio dio onoga Vokić-Lorkovićevog puča, progonila ga je i na kraju »u ime naroda« objesila nova Jugoslavija. Međutim, nije žalio zbog svega toga. Otišao je s ovoga svijeta uvjeren da je plamen slobode njegovom žrtvom i žrtvom njegovih suboraca ostao upaljenim. Danas znamo je li imao pravo. U središtu događanja su križari, borci za hrvatsku slobodu još dugo poslije Drugog svjetskog rata. Bili su sastavljeni od bivših ustaša, domobrana pa i partizana koji su naizgled pobijedili u tom ratu. Odluka se donosila prema tome jesi li uvjeren da je u novom komunističkom režimu hrvatski narod zadobio svoju slobodu ili ne. U početku su se nadali uspjehu, ali su poslije shvatili da su ostavljeni sami. SAD, u koje su se najviše uzdali, stale su uz bok komunista. Od Britanaca nisu ništa očekivali. Oni su ih mimo svih pravila razoružane na Bleiburgu predali u ruke komunista koji su im se strašno osvetili. Pobili su ih na stotine tisuća. Bilo im je svejedno, vojnik, civil, crkvena osoba. Gubio si glavu samo ako su i pomislili da bi im mogao smetati. Radnja romana je napeta i zasnovana na stvarnim događajima u sjevernoj Hrvatskoj i u Hercegovini. Jedino su likovi morali doživjeti druga obilježja, da ne budu prepoznati ako su još živi, jer bi im to donijelo grdne nevolje pa i smrtnu osudu. Roman je, naime, izišao još za komunističkog vremena, u Chicagu na engleskom jeziku. I to je bio jedan od razloga zbog čega je jugoslavenski agent kasnije pucao u Nikolu Štedula iz oružja koje je dobio u jugoambasadi. Djelo je zasta osvježenje na hrvatskoj političkoj i književnoj pozornici. Događaje prikazuje onako kako ih je narod zapamtio, a ne onako kako su tom narodu rekli da bi ih trebao pamtiti. Zbog toga bismo mogli zaključiti da su Nikola i Shirley Štedul progovorili u ime, tada, zarobljenog naroda i navijestili slobodu koja će doći samo ako ju budemo željeli. Zahvaljujući Zapadnim saveznicima komunisti su se upisali među pobjednike Drugog svjetskog rata. Unatoč savezništvu ciljevi su im ostali različiti. Ogrnuvši se samo zbog probitka kabanicom antifašizma, komunisti stvaraju svoje komunističko društvo. Na putu su im stajali Katolička Crkva, HSS i križari ili gerila. Odlučili su uspjeti po svaku cijenu. Radelić pišući o križarima ili gerili u Hrvatskoj pomalo obrađuje i događanja s druge dvije spomenute skupine, protivnice komunističkog režima. Treba istaknuti da je ovo prvi rad ovakvog oblika u hrvatskoj literaturi. Iskoristivši oblik monografije pisac govori o pozadini nastanka križarskih skupina i o samim njima, u skladu s literaturom i svjedočenjima do kojih je mogao doći. Zbog toga će mu biti zahvalni budući istraživači ove teme. Komunisti su naravno o svemu ovome govorili, ali pristrano, tako da njihova literatura nema neku stručnu vrijednost. Tema je korektno obrađena, iako čudi crno-bijelo slikanje ustaške vlasti na str. Očito se Radelić drži davno usvojenih stavova ne usuđujući se donijeti iznijansiraniju sliku tog vremena. Tek se daljnjim čitanjem stječe dojam da protivnici ustaškog režima nisu tako nevini kako bi moglo izgledati na početku. Križari ili gerila u Hrvatskoj u poraću Drugog svjetskog rata mahom je nastala zbog odmazde komunističke vlasti nad bivšim vojnicima NDH. Bilo je naravno i zanesenjaka koji nipošto nisu htjeli jedno ovako državno uređenje. I Zapadni saveznici tada razmišljaju o tome kako bi moglo doći do sraza komunističkog istoka i demokratskog zapada. Zbog toga uspostavljaju veze s križarima i gaje u njima nadu da im napori ne će biti uzaludni. Međutim, od svega nije bilo ništa. Nisu im zatrebali, dopustili su da zločinac Josip Broz Tito čvrstom rukom zavlada novom Jugoslavijom. Teška tama prekrila je narode u njoj. Nekoliko stranica Radelić je posvetio i gerili u BiH. Pravilno je shvatio da bez tog ozemlja ne može dobro objasniti ni gerilu u Hrvatskoj. Ostaje stoga na nekome drugome, a možda i sam to napravi, razviti tu tematiku i napisati ovakvu ili još i bolju knjigu. Onima u Hrvatskoj i BiH koji pristaju uz poraženu, zločinačku komunističku ideologiju ovo se zacijelo ne će svidjeti. Oni i dalje žele imati pravo na istinu. Podržimo stoga istraživače i tražitelje istine, pa ma kakva ona bila. Smišljeno je tada pobijeno na stotine tisuća Hrvata, većinom mlađe životne dobi. Mnogi od onih koji su preživjeli prošli su Križni put, počevši tamo od Bleiburga pa do Đevđelije, krajnje točke tadašnje Jugoslavije. Jedna od postaja bilo je gorje Macelj. U više od 130 jama bačena je ubijena hrvatska mladost. Nije još sve istraženo, ali se računa da je tu pobijeno oko 12. Naravno da se u komunizmu nije smjelo o tome govoriti, moglo se samo u tišini moliti. Domovinskim ratom promijenilo se samo to da pojedinci govore i mole se, dok država uglavnom šuti. Na početku je bila nešto pokušala, otvorila je 23 grobnice s 1. Crkva nije mogla ostati nijema, ne samo zbog 21 svećenika, fratra i bogoslova. U sklopu spomen crkve Muke Isusove u župi Đurmanec podignut je spomenik i sahranjene su im kosti. Fra Bonaventura Duda svojim križnim putom dodao je još jedan kamenčić u vrjednovanju njihove žrtve. Korak po korak krenuo je njihovim stopama i pokušao nam približiti kako je to bilo kad je Isus nosio svoj teški križ, a kako kad su svoj nosili Hrvati gonjeni partizanskom bezdušnošću. Naravno da mu nije bila želja da u nama probudi mržnju. Kad se pročita ono što je napisao, shvatimo koliko je duboka kršćanska vjera. Spremna je primiti udarce i ostati na nogama. Unatoč svemu zlu uči nas voljeti svoje i tuđe, izgrađujući u sebi otpornost prema udarcima zla. Vjerujem da će to osjetiti mnogobrojni koji posjećuju spomen crkvu u Maclju. To mjesto ili ta postaja križnog puta imaju namjeru učiti nas životu. On ne prestaje zamahom ubojičinog noža. Sjeme mučenika uvijek je bilo sjeme kršćanstva. Knjižicu je svojim ilustracijama obogatio akademski slikar Branimir Čilić. Njegove izražajne boje i njegov suvremeni izraz odišu mukom pročišćenom kršćanskom ljubavlju. Uskrsnuće, kao onaj zadnji izričaj, lebdi nad svim. A kad mu još pridodamo hrvatski grb, znamo o čemu se radi. Kažu da je Hrvatska danas slobodna. Tu borbu na sebi nisu iznijeli tatini sinovi, već oni koji su na vrijeme prozreli što znači jugoslavenština. Među njima je i pisac ove knjige Ivan Vukić. Komunizam ga je progonio još kao mlada, dapače uhitio ga i strpao u jednu od svojih najgorih tamnica, Staru Gradišku. Danas on na vidjelo dana iznosi komunističke zločine u gospićkom kraju, onda kada su oni govorili da oslobađaju zemlju. Knjiga nije pisana sustavno, uz znanstveni aparat. Skup je članaka i priloga objavljivanih na različitim stranama. No, time ne želimo reći da nije dobra i da nije potrebna. Vukić, kao član Hrvatskog društva političkih zatvorenika zajedno s drugima neumorno skuplja svjedočanstva još živućih svjedoka i objavljuje ih. Netko će se drugi onda igrati znanstvenika i na temelju te građe izvlačiti određene zaključke. Na samom početku dočekuju nas tablice, pune imena i prezimena, oko 400 ljudi. U vrijeme dolaska komunizma u Liku bili su živi, nakon toga ih se više nije smjelo spominjati. Na žalost nisu jedini. I drugi su im se pridružili, dok su preostali bili progonjeni i zlostavljani. Zbog toga se na str. Nekada su i sami uhićenici morali u svemu sudjelovati. Htjeli su pomoći, ali nisu mogli. No, hrvatsku državu sve ovo još ne zanima. Vukić donosi ime i prezime jednoga od zločinaca koji živi u Zagrebu. Nitko ga za ništa ne pita. Najsudbonosniji dan bio je pad Gospića 4. Komunističke postrojbe zauzele su grad i tijekom 48 sati počinile strahovit pokolj zarobljenih hrvatskih vojnika i nepoćudnih civila. Naravno da nije bilo nikakva suda i da nisu imali pravo na obranu. Kasnije su jugoslavenske vlasti, da bi sve to prekrile, na skupnim grobnicama izgradile igrališta, cestu, parkiralište i javni zahod. Mislim da je komentar suvišan. A općinski sud za prekršaje u Gospiću kaznio je djecu pobijenih što su ogradila skupnu grobnicu svojih roditelja. Sve je ovo samo djelić ljudskih sudbina iz toga vremena, ali djelić koji oslikava cjelokupnost. Komunizam je željeznom metlom meo one koje je držao protivnikom. Mislio je da će na taj način zajamčiti svoju pobjedu. Zrcali se to u riječima čovjeka kojemu su tada sve popalili, nakon toga ponovno mu sve popalili u Domovinskom ratu, a on govori da će sve opet podići jer je neizmjerno sretan da je Hrvatska slobodna. Ovo je ujedno poruka onima koji nastoje prešutjeti ove zločine. Ne će uspjeti, istina će uvijek izići na vidjelo, kao i u primjeru ove knjige. Kao mladca Brunu su Bušića pitali za mišljenje. Jednostavna pitanja: Vjeruješ li u Boga? Odgovori se nisu svidjeli komunističkoj vlasti te je smjesta došao pod udar jugoslavenskih tajnih službi. Nije važno što je još bio maloljetan, važno je bilo čuvati tekovine bratstva i jedinstva, tekovine samoupravnog socijalizma. Današnji nastavljači komunističke misli rekli bi demokracije. Ni prvi ni posljednji Hrvat tako označen u to vrijeme. Nekako je završio gimnaziju. Uspio se čak i zaposliti. Ali oni su bdjeli nad njim. Došlo je Hrvatsko proljeće. Istakao se u njemu. Zbog toga je morao bježati u inozemstvo. Počela je prognanička priča. On se ne miri s nepravdom, oni s njim. Razvija bogat spisateljski i politički rad. Teži za pomirdbom hrvatskog naroda. Želi da se za hrvatsku slobodu zajedno bore i sinovi ustaša i sinovi partizana. Tu je negdje bila crta koju nije smio prekoračiti. Pomogao im je i filmom o spremanju hrvatskih revolucionara. Tko zna zbog čega i kako pojavilo mu se lice na tren u jednom kadru. Lov je mogao početi. Bruno Bušić poput mosta povezao je domovinsku i iseljenu Hrvatsku, utro put Franji Tuđmanu s kojim je nekada radio. Ljudi su ga cijenili i držali ga simbolom hrvatske odlučnosti. Kada su ga ubili u Parizu, prerastao je u legendu. Ništa nisu napravili, prolili su nevinu krv i nagnali Hrvate da još čvršće prionu uz ideju hrvatske samobitnosti. Pisac je dosta stranica posvetio rasplitanju čvora oko Bušićeva ubojstva. Nije stigao do konca. Naznačio je moguće smjerove. Zacijelo da su to jugoslavenske tajne službe, ali tko u njima? Mišljenja je da je za sve znao diktator Josip Broz Tito. Kao mogući ubojica naveden je Vinko Sindičić. Istina, sud ga je oslobodio te krivnje, ali puno je bilo čudnih igara tijekom suđenja. Tako sve još ostaje otvorenim. Stari igrači i nadalje su u našoj momčadi. Knjiga je pisana jednostavnim i zanimljivim stilom. Puno pitanja, malo odgovora. Hoće li ponukati nekoga tko zna o čemu se radi da reče punu istinu? Kad se piše o ličnostima iz NDH, onda je tu naizgled sve jasno: što ih crnje prikažeš, tekst je bolji. No, je li to baš tako? Darko Sagrak umjesto ideološkog rabi znanstveni pristup i piše, on kaže uređuje, knjigu u kojoj su donesena zanimljiva zapažanja. Istina o književniku, političaru, kulturnom i društvenom djelatniku Mili Budaku izgleda drukčije nego što je do danas prikazivana opečaćena brzopoteznom osudom na smrt vješanjem koju je izrekao Jakov Blažević, a u djelo proveo Koča Popović. Budak je još prije trebao biti ubijen. Ubojice poslane iz Beograda pokušale su to učiniti metalnom šipkom tridesetih godina 20. Tko zna možda je upravo ta šipka bila razlog da je Budak pristupio beskompromisnom ustaškom pokretu i s njim ostao do kraja? Sagrak ovome događaju posvećuje veliku pozornost. Knjiga je ustvari mozaik različitih mišljenja o Mili Budaku. Ona stoga predstavlja novi način pristupa povijesnim temama iz bliže prošlosti u našoj historiografiji. Sagrak se ne trudi braniti Milu Budaka, iako se primjećuje da o njemu ima potvrdan stav, već pokušava temu sagledati sa svih trenutno dostupnih stajališta. Na taj način skida razne nabacane velove i približava se pravoj istini. No, je li hrvatsko društvo u ovom času sposobno pogledati joj u oči?
Dobro došli u Zagreb
Bilantscha dal stadi Tenor stimaziuns ha la bilantscha dal stadi cumpigliŕ il 2012 expensas da 23,42 milliardas dollars ed entradas da 21,56 milliardas dollars. Naši drevni preci Ostojići pripadaju hrvatskom praplemenu Križićima Kristićima kojemu je pripadala i treća bosanska kraljevska dinastija Kotromanića, zvana i Ostojići - Križići Kristići. Njima je bilo do vlasti, a ne do povijesne istine. Consultado el 21 de junio de 2013. Prema opisu projekta iz1992. Dvije psihološke drame koje su ostvarile izrazit odmak od propagandnosti su Svaki put kad serastajemo 1994. Sudjelovao je kao donator u gradnji katedrale sv. Jelina i supruga kralja Stjepana Ostoje Kujava Radinović majka kralja Stjepana Ostojića. Consultado el 21 de junio de 2013. Logično nam je da netko u nju dođe zbog nedjela, ali zbog slobode, nije.
[Zgodni decki za dopisivanje|Shiatsu masaža rijeka|Cvijeće slike]
Oznake: popis, znanstvenih, radova, u, časopisima, knjigama, i, zbornicima
komentiraj (0) * ispiši * #
Osobni kontakti cijena - Brzog datiranja
Burza
Click here: Osobni kontakti cijena
Žene Stroga i zahtjevna gospodarica č... Poslodavac može odlučiti da li želi uplaćivati u jedan od dva AZ otvorena fonda, AZ Profit i AZ Benefit ili uz dogovor s Društvom osnovati zatvoreni dobrovoljni mirovinski fond s posebnim uvjetima za svoje zaposlenike. Slobodno ih kontaktirajte i uživajte u njihovom društvu.
Brzo, efikasno, diskretno i sigurno! Ako želite upoznati neku vruću damu ili možda muškarca , stariju ili mlađu , bilo da je razvedena, udata, sama, u vezi...
Mirovinska štednja - S druge strane, sredstva iz dobrovoljne mirovinske štednje se nalaze na vašem osobnom računu te pravo na isplatu stječete s 50 godina života prema mirovinskom programu. Međutim, ako se član iz bilo kojeg razloga predomislio, te želi raskid Ugovora o članstvu, to je moguće učiniti bez navođenja posebnih razloga u roku od 15 dana od dana prve uplate na osobni račun u fondu, pisanom izjavom upućenom mirovinskom društvu.
Žene Gospoda iz zemlje i inostranstva... Žene POGLEDAJ MOJE TIJELO I VIDIŠ KOL... Žene Mamica za seks, to je dovoljno s... Žene ako stvarno to zelis onda mi se... Žene halo i kako si mi zasto nebi bas... Žene tek sam napunila 18god. Žene Djevojke same u stanu! Žene Rastavljena, vrlo njegovana crnk... Žene Nježna i mazna, mamica, voli uži... Dva-srca za PAULU 59 iz Siska... Žene 57g, dominantna i neukrotiva, tr... Žene Stroga i zahtjevna gospodarica č... Žene Riješi se briga, zaobiđi sudbinu... Žene Iskusna gospođa u najboljim godi... Žene Za zaigrane i maštovite muškarce... Žene UKLJUČI SE I UŽIVAJ SA ATRAKTIVN... Traži Ukupno 10868 korisnik a i 501 oglas a. Oglasi pročitani 230329 puta.
Ocekivali smo svasta od Stanije ali ne i da se skine gola pred ciganima
Iako se radi o paketu, moguće je odvojeno ugovoriti Allianz Riziko i Dobrovoljnu mirovinsku štednju. Idealan financijski paket koji se sastoji od Allianz Riziko osiguranja života i dobrovoljne mirovinske štednje u AZ dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Članstvo počinje sklapanjem ugovora o članstvu s mirovinskim društvom te upisom u registar članova fonda i prvom uplatom u fond. Žene Iskusna gospođa u najboljim godi... Porezna olakšica se primjenjuje isključivo na uplate u dobrovoljni mirovinski fond dok za riziko osiguranje, prema trenutnim poreznim propisima, ne postoji porezna olakšica u smislu obračuna poreza na dohodak. Prestanete li plaćati premiju za riziko osiguranje, ugovor se prekida i više nemate osigurateljno pokriće za slučaj smrti. Žene Nježna i mazna, mamica, voli uži... Nadzor zakonitog utvrđivanja i korištenja DPS-a obavlja Ministarstvo financija. Pregledajte naš sajt, pogledajte svu ponudu na njemu i odaberite osobu koju želite upoznati! S druge strane, sredstva iz dobrovoljne mirovinske štednje se nalaze na vašem osobnom računu te pravo na isplatu stječete s 50 godina života prema mirovinskom programu. Preporučujemo svim obiteljskim ljudima koji žele uštedjeti za kvalitetniji život u mirovini te pritom zaštititi svoje najmilije u slučaju najgoreg. Međutim, ako se član iz bilo kojeg razloga predomislio, te želi raskid Ugovora o članstvu, to je moguće učiniti bez navođenja posebnih razloga u roku od 15 dana od dana prve uplate na osobni račun u fondu, pisanom izjavom upućenom mirovinskom društvu.
[Redovno koristite Viber, ali ove trikove ne znate|Zagreb osobni kontakti oglasi|Kako upoznati curu na ulici]
Oznake: sex, SMS, oglasi, &, besplatni, osobni, kontakti, hrvatske
komentiraj (0) * ispiši * #
83 teme za razgovor, dopisivanje i održavanje konverzacije - Lijepe djevojke
Da li ste sigurni?
Click here: 83 teme za razgovor, dopisivanje i održavanje konverzacije
Kakvi su tvoji odnosi sa njima? Vežbe za slušno opažanje i izgovaranje konvencionalnih modela u različitim modalitetima amplifikacije Vežbe za samostalno izražavanje u različitim modalitetima amplifikacije. Ne treba da se osećaš promašeno ako je ne zainteresuješ sa prvom temom.
Kakav je tvoj stav kada su putovanja u pitanju? Bolje prati serijski organizovane informacije.
Da li ste sigurni? - Nasmej se kad god i gde god možeš, i smej se često.
Kad upoznaješ devojku, želiš da zadržiš njeno interesovanje i da saznajete jedno o drugom bez uplitanja u diskusije koje su suviše kontroverzne ili lične. Takođe je pametno izbegavati pričanje o prošlim vezama, prekomerno kukanje ili neumesne šale. Zajednički interesi Kad upoznaš devojku, okolina može biti dobar način da se započne konverzacija. Na primer, ako si na žurci, pričanje o tome kako znate domaćina može otovriti teme za diskusiju. Slično, ako se upoznate u knjižari, pričanje o knjigama koje ste skoro pročitali je dobra prva tema da je zainteresuješ. Ipak, ako imate vidno različita interesovanja za knjige, možete promeniti temu. Mediji Kad upoznaješ devojku, pominjanje potencijalnih zajedničkih interesovanja kao što su filmovi, televizijski programi i muzika su dobre početne teme. Jedan od dobrih načina da započneš konverzaciju je da pitaš devojku koje su joj omiljene stvari i onda da pokušaš da nađeš zajednička interesovanja. Ako imate različita interesovanja za medije, podelite svoje uglove gledanja, i onda pitaj za predloge za filmove i muziku u kojoj bi mogao da uživaš. Ne treba da se osećaš promašeno ako je ne zainteresuješ sa prvom temom. Možda će ti trebati dva ili tri pokušaja dok ne pogodiš temu na koju odgovara. Lična prošlost Iako duboko zadiranje u prošlost može biti neprijatno prilikom prvog sastanka, dobro je upoznati se sa interesovanjima i strastima devojke. Na primer, možeš je pitati kako zarađuje za život. Takođe, pitanja vezana za njene hobije, omiljene restorane i ostala interesovanja dobar je način da započneš konverzaciju i vidiš šta imate zajedničko. Zauzvrat, podeli svoj život bez ulaženja u detalje koji mogu da je netaraju da se oseća neprijatno, kao što su loša iskustva sa prethodnim sastancima, finansijske poteškoće ili problemi na poslu. Interesantne priče Takođe možeš podeliti interesantna lična iskustva kao što su gde si putovao, ili nešto vezano za hobije ili posao. Ako odabereš da pričaš priče, neka budu kratke i pobrini se da balansiraš pričanje sa slušanjem. Imaj na umu da ako samo postavljaš pitanja a nikad ne podeliš ništa u vezi sa sobom, tvoji kontakti sa drugima će više ličiti na ispitivanja nego konverzacije.
V.M. Kwen Khan Khu: Unveiling the Mysteries of the Secret Path // Interview N11 (with Subtitles)
Ako imaš predivnu kovrdžavu kosu ili lepe ali male grudi, nemoj sakrivati svoje jedinstvene karakteristike ili naglašavati ono što nemaš, samo budi verna sebi! Zadirkuj ga pomalo, i dozvoli da ti uzvrati- pokaži da se osećaš dobro u svojoj koži da ga pustiš da se šali. Impresioniraj momka svojim oštrim i smešnim smislom za humor. Takođe je pametno izbegavati pričanje o prošlim vezama, prekomerno kukanje ili neumesne šale. Ne treba da budeš samo pozitivna i zabavna za priču već i zaista interesantna. Nađi tri aspekta tvog izgleda koje obožavaš i fokusiraj se na naglašavanje istih kad se oblačiš. Uspešnije koristi i povezuje vizuelne, auditivne, taktilno-kinestetičke i druge čulne informacije pri učenju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
[Danijela martinović godine|Ulazak penisa u vaginu|Trazim najbolje na hrvatskom webu]
komentiraj (0) * ispiši * #
