MoonRiver

Zašto više ne čujem pjesme koje sam nekada voljela, zaživjela i ponosno odživjela?!
Stapanje s maškarom koja vodi trnovit cirkus, trenutno stanje.

Vrtuljci mi nikada nisu bili dragi jer putokaz naznačuje istost,
dana, sata, mene i borbe s kazaljkama umjesto vjetrenjačama.
Još jednom gubim pismenost pri spajanju pijanih slova,
nagnutih kao da potpomažu riječima da se upoznaju i dogovore što je ova mjesečeva duša
doista htjela reči, izustiti, naznačiti, obilježiti, upoznati.
Nepoznanica rađa sliku u daljini, sliku koju sam davno odkupila od Slikara koji bijaše ja.

Oživjela sam taj lik koji je potpisao datu sliku, sliku oka koje plače.
Mojeg oka, nacrtanog crnom bojom, pomalo sivog vidika.
Bal maškare pomalo gasne jer stvarnost želi svoj potez kistom, bez nagnutih vrtuljaka.

Bojim se sebe na ovoj strani, koja nije poštovana kada pogledam obrnuto nebo.
Još jednom molim putujuće boje da zauzmu svoje pozicije.
Slika želi biti oslikana kako bi bila bačena u vrtlog stvarnosti i predočena kritici,
koja vapi da pljesne ondje gdje san još nije odživljen.

Biti će,
jednom,
u davnini mora,
oko koje je plakalo...
oslikano u kamenu stihovima dubina kojima je cijeli život darivalo
svoje note, poteze, suze... sebe.