E, pa sad ti predajem sve;
poglede,
pjesme,
poruke,
pozive,
prijateljstvo...

Ne mogu više,
umorna sam
i red je predugačak.

Meni Bog ne treba
da viče,
zabranjuje,
plaši,
kažnjava.

Ja već imam svoje
kazne,
rane,
i zabrane.

Meni Bog treba
da liječi,
oslobađa,
tješi…

dok čekam Njegovo čudo.


Koliko neuslišanih molitvi,
kažu - sve za moje dobro.

I je,
nakon nekog vremena vidim da je tako...

samo, osim dobra
fali mi - i čuda!

Da mi je biti
nitko
i ništa...

da nisam
majka,
kćerka,
susjeda,
vjernica,
prijateljica,
profesorica,
...
žena...

da mi je samo
disati i biti,
i sve zaboraviti,

licem okrenuta suncu.

Koliko treba razočaranja
za punu mjeru
rezignacije?

Oznake: razočaranje

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.