Nisam Ti najbolja,
(daleko od toga)
ni najgora,
ima u meni svega,

ali ipak,
barem znam da
moje najbolje i najgore,

uvijek -
Tebi utječe.

Nemam više godina,
ni snage,

a svijet me vidi istu,
onu od jučer,

i očekuje iste riječi,
misli i djela,

a ja samo propuštam
i čekam čudo.

Ta brana za suze,
vječno podignuta,

nikako da se spusti
i potekne,
rijeka,
ispirući sve
prešućeno,
nedorečeno,
ranjeno,
polomljeno,
željeno…

pa da opet isti snovi
krenu na put prema Nebu.

U svijetu kažu da nisam njihova,
u Crkvi me ne prepoznaju,

lutam tako od svijeta do Crkve,

nitko me ne vidi,
nigdje se ne vidim,

Isus i ja - čvrsto držeći se za ruke.

Što bi bilo da je bilo:
leptiri oko glave
leptiri u stomaku,

a cvijeće na tvom tijelu.

Osjećam da ovo nije sve,
sigurno ima nešto zanimljivije,
snažnije,
nježnije,
jače,

nešto što drži dušu visoko,
iznad tvojih i mojih oblaka,
gore - u visinama nebeskim.

Dok je dobro
sve je dobro,

ali ipak,

koliko god dobro bilo,

čudo daje krila,

da dobro ne ostane na zemlji,
zasađeno na jednom mjestu -
maštajući o Nebu.

Ispunjavam sve želje,
obaveze,
emocije,
rasporede,
pravila,
zakone…

a čeznem
za jednim propustom.

Bile su riječi,
nepredvidive,
obične,
iznenadne,
očekivane,

ali nikad nisu bile ono što sam ja u njima čitala.