Zašto su ljudi nezasitni?
Što je to u nama što nas uvijek tjera da želimo još? I još. Sve više. Nikad zadovoljni.

„Ljudskom srcu uvijek nešto treba
Zadovoljno ono nikad nije
Čim željenog cilja se dovreba
Već mu iz njeg nova želja vrije.“
Napisao je davno Petar Preradović.

Dakle, zašto nismo nikad zadovoljni? Kažu da siromaštvo ne čini čovjeka siromašnim, već ga njegove želje takvim čine. Ako vidimo samo ono što nemamo, čini nam se da nemamo ništa. A nije to baš tako. Imamo mnogo toga. Samo smo prenezasitni da bi stali. I rekli, dosta. Imam dovoljno. Za život. Sada mogu živjeti. Ne trebam više stvari.

Jeste li svjesni da ako umremo sutra,
tvrtka za koju smo radili, lako nas uskoro može zamijeniti.
Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe
osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.

I molim te, razmisli, unosimo se u posao više nego u svoje obitelji,
ne misliš li da to nije mudro ulaganje?
Dakle, što je iza priče?

Znaš li što znači riječ obitelj? FAMILY
FAMILY= FATHER AND MOTHER I LOVE YOU

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.

Izet Sarajlić

Najljepši dan – danas
Najlakša stvar – pogriješiti
Najveća prepreka – strah
Najveća pogreška – napuštanje
Izvor svih zala – egoizam
Najljepša razonoda – posao
Najgora propast – malodušnost
Najbolji učitelji – djeca
Primarna potreba – komunikacija
Najveći izvor sreće – biti koristan drugima
Najveća misterija – smrt
Najveća mana – loše raspoloženje
Najopasnija osoba – lažljivac
Najgori osjećaj – ogorčenost
Najveći poklon – oprost
Neprocjenjiva vrijednost – dom
Najbrži put – ispravan put
Najugodniji osjećaj – unutrašnji mir
Uspješna obrana – osmijeh
Najbolji lijek – optimizam
Najveća sila na svijetu – vjera
Najneophodnije osobe na svijetu – roditelji
Najljepša od svih stvari na svijetu – ljubav

od Erme Bombeck
(napisano kad je otkrila da umire od raka)

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.
Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio.
I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

Možete li jedan dan, samo i jednostavno ŽIVJETI?
Život je ono što nam se događa dok čekamo da se nešto dogodi.
Zaboraviti sve što nas brine? I kad ne mislimo na to, problemi su tu ionako. Samo živjeti? Kao da niste odavde? Gledati pročelja zgrada, krovove koje kupa sunce, drveće, oblake. Sve je to naš život.
Možete li samo i jednostavno BITI?

Primjećujem jumbo plakate pored ceste: Vežite se, ne koristite moibitel dok vozite, ne pijte alkohol, ako morate voziti... i tako to. Sve su to zapovijedi. I ne samo to, platiti ćete kaznu, ako to ne poštujete. Što je to u ljudima, kakav nedostatak razuma, ili samoočuvanja, da nas trebaju podsjećati da se čuvamo? I sebe, i druge. Zašto nam to nije prirodno? Treba li nam stvarno MUP zapovijediti da bismo čuvali sebe i bližnje? Zašto to sami ne činimo? Što to pokušavamo dokazati izbjegavajući propise, koji nama služe? Kakav je to uspjeh projuriti gradom vozeći 120 km/h? Voziti slalom i ne stati na pješačkom skupini djece? Što time dokazujemo? Da smo iznad zakona? Da smo lukavi? Ne bih rekla.

U tami, u strahu one su čekale
i plakale stisnutih zubiju
duboke su tajne u noćima skrivale,
da ih špijuni ne ubiju.

I mračno su tako šutjele, mislile:
gdje su nam sinovi, muževi braća?
Već davno su krenuli skrivenim putima,
ali se nitko ne vraća.

Da, katkad stiže zgužvano pismo
iz krvavih strana, poslano krišom.
A tko ga donije? Neznani kurir
zaklonjen vjetrom, maglom i kišom.

A majke, žene i sestre tad sjele
i vunene čarape pletu.
I povoje slažu i crni kruh mijese
za najdraža bića na svijetu.

To sve nije dosta. Jer jedne će noći
ostaviti radost kućnoga praga.
Sa posljednjim rubljem i rupcem na glavi
nestat će, crne, bez traga.

Ostat' će kolijevka, krov, prazna štala
i zgažena pusta polja.
U utrobi glad je. I grč je u srcu,
a vučja je hrana bolja.

Te ruke, što nekad su skidati znale
sve brige sa domaćih lica,
sad ruše zapreke tvrde sramote
od željeza, betona i žica....

Lik što je dosad ko ikona gledao
na radosti vrta i kuće,
s okivra je sišao i nijemo pošao
da utješi umiruće.

Mnogu je grud pogodilo zrno,
i mnoge su klonule nice.
Mnogu je prekrila šutnja ko krila
avetne, crne ptice.

A što ih to goni naprijed, sve naprijed,
ni bunker ih golem ne plaši?
Veliki val se javlja, pozdravlja:
Tamo su, tamo, naši!

O vama će pjevati narodna pjesma
- čudesa su vaša ko bajke -
Sva stradanja planut će jednom ko baklje
O, sestre!
O žene!
O majke!

Nikola Polić

Gola djevojčica, blijedo lišće palo s ograde,
stoji na putu, ja prolazim.
Svi stoje tako u redu, jedan za drugim.
Što ja znam o svetim vodama
i o večernjem rumenilu sela?
Proboden sam s tisuću noževa
i umoran od tolike smrti.
Dječje su oči ko zlatna kiša,
u njihovim rukama žari čaša vina.
Htio bih leći pod krošnju i spavati
i ne biti vojnik više.

KUNG-FU-TSE

Utrni, majko, svjetla
stadoše ponoćni hati.
U mrak se ruše i nestaju:
beznadni, bolesni sati.

Podaj mi cjelov. Neka mi
na bloijedim usnama snije,
do tebe, majko, nitko ih
jošte poljubio nije....

Usnut ću tako s osmjehom
ko miris jesenjih ruža....
Poljubca tvoj je najslađi,
i Ljubav je tvoja najduža.

A jutrom, kad sunce crveno
na krevet moj će pasti
na mrtvim usnama mojima
bijela će ruža cvasti.

A ti ćeš misliti da se to
posljednja nada smije
i dijete tvoje nesretno
jošte da umrlo nije.

Utrni, majko, svjetla
stadoše ponoćni hati.
U mrak se ruše i nestaju:
beznadni, bolni sati.

Đuro Sudeta

(posvećujem ovu pjesmu svim roditeljima teško bolesne djece)

Hajde da se dogovorimo
da od danas samo istinu govorimo.
Da umjesto bombi povješamo
po sebi bombone i banane.
Da nam tenkovi budu deve
a šljemovi od bundeve.
Hajde da se dogovorimo
da pred riječ RAT slovo B stavimo
pa da od RAT riječ BRAT pravimo.
Hajde da se dogovorimo
da već od sutra
jedni drugima ljubav navijestimo
i da se više ne žestimo.
Da se igramo i radimo s mirom
i da kao svoj znak
nosimo ruže za šeširom.
Ja već počinjem!
Umjesto da se branim maljem
neprijatelju, evo, poljubac šaljem.

Zvonimir Balog

Što je stres i kako ga izbjeći? Nikako. Sve oko nas je stres. Gužve, meteorolške prilike, zagađenost, vijesti, zloća, neimaština... toliko je toga. Nemoguće je izbjeći to. Kako si pomoći? Samo i jedino duhovnošću. Moramo se izdići nad svakodnevne jadikovke. Pronaći u sebi oazicu duhovne hrane. Inače ćemo nestati. Izgubiti se u svijetu kojem nije važno ništa, do zarade. Stradati će nam zdravlje. Biti ćemo teški sebi i svima oko sebe. Nećemo imati volje davati se onima koji ovise o nama. Neće biti dobro. Ni svijetu, ni nama, ni našim bližnjima. Napravite u sebi listu prioriteta, i nemojte se uzbuđivati oko stvari koje ne možete promijeniti.

OVO JE BLOG MOJE KĆERI


ARIESICA JUNIOR


Samo naprijed draga.
Želim ti puno sreće i uspjeha u literarnom izražavanju.
Svaka čast!
ČESTITAM!

VOLI TE MAMA!

Gomila je prometnih nesreća na ovim našim prostorima. Još malo pa će biti više poginulih na cestama, nego u ratu. Pa to je grozno. Zašto se to događa, ljudi moji? Ili su današnja vozila premoćna za naše ceste, i našu vozačku nepažnju? Vozim 18 godina. I, da ne čuje zlo, nisam imala niti manji udes. Ali, skoro svi koje poznajem, jesu. U čemu je štos? Zašto se za upravljačem osjećamo toliko moćno da se iživljavamo, pod krinkom, dobijanja na vremenu. Čemu žurba? Mene je moj instruktor uvijek pitao (iako sam ja bila presatrašno spora u auto-školi), ako bih ubrzavala: Žurimo nekuda?
Moja je mama radila sa gospodinom koji je, kada mu se žurilo, i kada bi negdje kasnio, uvijek išao javnim gradskim prijevozom. Pitali su ga da zašto to čini? Odgovorio je jednostavno; da kada žuri, nepažljivo vozi, i da ne želi sebe i druge, izlagati nepotrebnom riziku. Znao je da će biti nervozan, pa samim time, žuriti i dovesti sve u opasnost. Čemu? Ionako će stići, tek kad mu to dozvoli gužva, semafori i sl.

Već 14 mjeseci ne slušam vijesti, barem ne u cijelosti. Ne gledam Dnevnik. Ne hvalim se time. Samo vam želim reći, da ne osjećam kao da sam nešto bitno propustila. Vjerojatno i nisam. Naše informativne emisije, prečesto podsjećaju na crnu kroniku. Nemam želudac za to. Nemam volje za time. To nisu vijesti. To su kojekakvi komentari, kojekakvih nesreća po svijetu. Još je Desanka Maksimović, davno napisala: Javite kada se u nekome probudi iskra dobrote! Ili tako nekako. Smisao je isti. Da barem jednom na dan, na toj našoj televiziji, daju Dobre vijesti. Da nam kažu da ima dobrih djela i ljudi. Da nam daju malo mira. Da nam pokažu kako i što možemo učinti dobro, za sebe i svijet u kojem živimo. Ali ne. Nema toga. O zlu se mora pisati i raspravljati, znam to, ali zar nije Dobro, zaslužilo isto malo pozornosti? Toliko je humanih zanimanja, djela i događaja. Nisu li i ona zaslužila da budu spomenuta? Da ih se naglasi. Da se podsjeća na njih.

Evo već danima imam problema s blogom. Neke od stranica mi se učitavaju i po pet minuta. Ponekad mi treba 10 min. da ostavim jedan komentar. Ne znam u čemu je problem. Nemojte misliti da vas ne čitam i ne želim komentirati. Jednostavno ne stignem uvijek. Svaki dan sam ovdje i sve vas imam u Favoritima. Ali ne mogu sve uvijek komentirati.

Danas bih malo o predbožićnom raspoloženju potrošačkog društva. Bilo da je riječ o Božiću, Uskrsu, Valentinovu, itd; izlozi su puni mamaca za potrošače. Ako nemamo dovoljno blagdana, smisliti ćemo neki. Važno je da se prodaje. Svaki blagdan gubi smisao, malo, po malo. Svaki dan, tjedan ili mjesec, izlozi su tematski obrađeni. Uvijek je nešto.
Ali, ne vidjeh, još u nijednom izlogu poster, sa nekom duhovnom porukom. Ne vidjeh ni jedan letak što poziva na mir i Ljubav. Ne čuh ni jednu poruku u medijima: Činite dobro! Onako, tek da se zna. Kakav je svijet u kojem živimo? Da li smo takvi, ili nas samo mediji vode? Da li je ljudska priroda premalo duhom bogata, ili nam ne daju disati, svojim ponudama, reklamama i tome slično?

Tekst pronađen u staroj crkvi Sv.Pavla u Baltimoreu iz 1692.godine...

Idi smireno kroz buku i užurbanost i sjeti se mira koji se može naći i tišini.Koliko je moguće budi u dobrim odnosima sa svim ljudima.Govori svoju istinu smireno i jasno slušaj druge,čak i glupe i neuke,i oni imaju svoju priču.Izbjegavaj bučne i agresivne osobe,one su teret duhu.
Ako uspoređuješ sebe sa drugima možeš postati ogorčen ili ponosan,jer uvijek će biti i većih i manjih od tebe.Raduj se svojim dostignućima kao i svojim planovima.Održi entuzijazam za svoj vlastiti poziv ma koliko on skroman bio,to je pravo blago u promjenjljivim vremenima.Budi obazriv u svojim poslovima,jer svijet je pun prevara,ali neka te to neometa da vidiš vrline koliko je ima.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun junaštva.
Budi ono što jesi (budi svoj),pogotovo nemoj glumiti ljubav i nemoj biti ciničan prema njoj jer usprkos svoj ogorčenosti i razočarenjima ona je vječna kao i trava.
Spokojno primi iskustvo godina,skladno napuštajući stvari iz mladosti.Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće.Nemoj sam sebe žalostiti izmišljotinama,mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti.Osim održavanja samodiscipline budi blag prema sebi.
Ti si dijete svemira ništa manje nego što su to drveće i zvijezde.Imaš pravo da budeš ovdje.I bilo ti jasno ili ne,nema sumnje da se svemir razvija kao što bi i trebao.Dakle budi u miru s Bogom,ma kako Ga zamišljaš i bez obzira kakav ti je posao i kakve aspiracije u bučnom komešanju života imaš,zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja ovo je divan svijet.
BUDI PAŽLJIV!
TEŽI DA BUDEŠ SRETAN...

Danas želim da podijelite sa mnom sjećanje na jednu staru pjesmu koju je pjevala Lepa Brena.
Posvećena je djeci bez roditelja.
Osim pjesme, ne bih dalje komentirala.
Sve je izrečeno, ispjevano.


JEDNA PJESMA ZA HILJADU DJECE

Za svu djecu što su sama
Bez osmjeha majčinog
Plakala je jedna žena
Misleći na sina svog.

Jedna pjesma, za hiljadu djece
Jedno srce za sve mališane
Za sve dane,
Za sve rane,
Za sve suze isplakane,
Bez tate i mame.

Sklopi oči, druže mali,
Pjevaj sa mnom pjesmu tu
Osjetit ćeš u svom srcu
Kao da je majka tu.

Slatki moji mališani,
Znam kako je biti sam
Ali ništa osim pjesme
Ja ne mogu da vam dam.

NE ZAMIJENI TE NITKO

Ne zamjeni te nitko u kući ovoj,
stol tvoj je prazan i uza nj kut,
u knjizi nitko ne pročita ni slova
s lista nedočitanog onaj put.

Ne gleda u ljetnju večer pokraj mene
nitko sa praga zvjezdani ekran
i nitko ne prima sada zadivljeno
buket svježi u rano jutro bran.

Kada mi je hladno, nitko mi na pleća
s Ijubavlju ne stavlja topli šal,
niti se itko po vrućini sjeća
da vitoške vode pruži mi bokal.

Prolaze zime, ljeta, proljeća plava,
ne zaustavi ništa njihov hod.
Diže se oluja, otiskuje lava,
a grane lomi ili snijeg ili plod.

A u kući ništa vidljivo ne stoji
da podsjeti na tebe svaki mig,
niti ima omiljenih stvari tvojih,
na zidu nije uokviren tvoj lik.

Ti me grliš zrakom oko mene,
u krv mi ušao, tvoj puls u njoj vri.
Niko te u kući ovoj ne zamjeni,
u koju ne stiže ni da stupiš ti.

Elisaveta Bagrjana

Moj je sin otvorio svoj blog.
A što ću vam reći.
Idite, čitajte i divite se.

BRAVO CARE!!!
PRAVI SI!!!

CAR

Ne traži Boga; mišlju, u praznini
U kojoj se miso, tamna sjenka gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari:nema tajne.

Ne pružaj miso, u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

Na tebe svjetlost s ljetnjeg neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti

Antun Branko Šimić