podloga

Naslov je ono, malo luckast ali jednostavno prvih tjedan dana u Japanu ponasala sam se «ko Mujo» jer jednostavno nisam kuzila neke stvari, vrtila ocima, okretala vratom, visila mi vilica, dok jednostavno nisam skuzila da nismo svi isti. Kako sam vec jednom priliko bila napisala impresionirali su me ljudi, svojom pristojnoscu, ljubaznoscu, osmjehom, disciplinom.... a najvise od svega zene. Zene su tamo tako skockane i drze do sebe. Jest da im je moda malo, ono cudna za nas ukus, ali tako to ide, a da ne kazem da je normalno se sminkati u javnom prijevozu, eh, samo tako izvade svoje smink setove i krenu ogledalce, ogladalce jesam li dovoljno lijepa i sredjena. Cak su i mene natjerale da se mazem, ono bilo me je skoro pa sram sto sam nenasminkana. Ma nije da ne volim ali na godisnjem na +40, vlaga 70% vecini ljudi je jedino stalo do hlada, osvjezavajuceg pica i ugodnih sandala za kilometre muzeja, atrakcija i shooping centara... e al sjetila sam se kako cu savrsene japanke cimnuti . Kako je poznato da one nemaju kapke i da sirote nemaju sto namazati, ja sam svoje oslikavala sve u sesnaest, nek puknu, ajd barem nesto da imam bolje od njih

Evo par slikica sa ceste, onako svakidasnjih

«ovo» desno je mama ovom lijevom i jos u narucju nosi jedno malo preslatko stvorenje



tradicija je jos uvijek prisutna, na moju srecu i zadovoljstvo



dokaz o «japanskim krivim zubima» o kojima sav vec pisala, a osim toga likusa mi je tako uletila u kadar da sam je morala staviti na blog



studentice



ova zenica ide na posao, ne na straftu, ne, ne, nego u kacelariju



djevojka sa deckom u muzeju na kulturnom uzdizanju



ufa, meni bi pao mrak na oci da se moram svaki dan staviti u minicu i stilice, haha e da mi je i to vidjeti